Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

MAAR, Dora (Marković, Markovitch; Henriette Théodora), fotografkinja (Pariz, 22. XI. 1907 — Pariz, 16. VII. 1997). Kći arhitekta J. Markovića. Djetinjstvo provela u Buenos Airesu. Oko 1920. vratila se u Pariz, gdje je počela polaziti Školu primijenjenih umjetnosti 1926. Ubrzo prešla u Školu fotografije grada Pariza te istodobno učila slikarstvo na Akademiji Julian i u A. Lhotea. S P. Kéferom u četvrti Neuilly 1931–34. vodila fotografski studio, gdje je izrađivala aktove (Plivačica, 1931, ciklus Assia, 1934), portrete istaknutih osoba i stilizirane modne fotografije, objavljivane u časopisima Arts et métiers graphiques, Secrets de Paris, Sex appeal, Votre beauté, te fotografije za knjigu G. Bazina Le Mont Saint Michel (Pariz 1933). Postupno se uključuje u pariški umjetnički i intelektualni život; polazi predavanja M. Maussa i M. Leirisa iz sociologije i antropologije, od 1932. djeluje u kazališnoj skupini Octobre, okupljenoj oko J. Préverta i M. Morisea, potom i u ljevičarskim antifašističkim skupinama Masses od 1933 (s članom G. Batailleom tada u prisnoj vezi) i Contre-attaque od 1936. Povezavši se s krugom nadrealista, izrađuje im portrete (A. Breton, Y. Tanguy, J. Cocteau, P. Éluard, G. Hugnet, Nusch Éluard, Jacqueline Lamba; većina u Muzeju Picasso u Parizu, MP), fotografira aktivnosti (Akcija u galeriji Gradiva, 1937, Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Centar Georges Pompidou u Parizu, CGP) te potpisuje njihove manifeste. Na poticaj E. Sougeza i na tragu nove objektivnosti, snima ulične prizore (Pariz, London, Barcelona, Tossa de Mar), pri čem društvenu reportažu nerijetko prožima nadrealističkim efektima začudnosti (Money and Morals, 1934; Dječak s mačkom u naručju, 1934, Muzej Metropolitan u New Yorku; Slijepi prosac s paketom, 1934; Čovjek s glavom u trotoaru, 1935, Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, MoMA; Grimasa, 1935). Nakon kratkotrajna dijeljenja studija s Brassaïjem, 1934. otvara samostalni u Ul. Astorg, kbr. 29. Eksperimentirajući, većinom s fotomontažama i fotokolažima, prihvaća nadrealistički izraz u kojem se, uz grotesku i apsurd, erotizam i provokaciju, često očituju napetost i tjeskoba (reklama za losion Pétrole Hahn, 1934; Oči u oblacima, 1934–36; Zabranjene igre, 1935; Tišina, 1935–36; Oniričan, 1935, i Simulator, 1936, CGP). Ubrzo stvara antologijska djela fotografskoga nadrealizma, Portret Ubua (1936, CGP, reproducirano u Cahiers d’art, Pariz 1936, 1–2) i Ul. Astorg, kbr. 29 (1936, više fotomontažnih inačica, CGP, s jednom 1937. sudjelovala u Hugnetovoj seriji 21 garantirana nadrealistička razglednica, suautori M. Duchamp, Breton, Éluard, J. Miró, Man Ray, S. Dalí, J. Arp, R. Magritte i dr.), te ih izlaže na skupnim nadrealističkim izložbama. Potkraj 1935. fotografkinja je na setu filma J. Renoira Le crime de monsieur Lange gdje susreće P. Picassa. Za njihove desetogodišnje intimne veze izradila je mnogobrojne njegove portrete (većina u MP) i dokumentarne fotografije – ističe se serija o nastajanju Guernice (1937, Muzej kraljice Sofije u Madridu i MP, višekratno objavljivano u tisku te u Cahiers d’art, 1937, 4–5), prva velika reportaža o stvaranju likovnoga djela – fotografije njegovih atelijera (u dvorcu Le Boisgeloup, 1936, vili Les Voiliers u Royanu, 1940, i u Ul. Grands Augustins u Parizu, 1939, 1941, sve MP) i radova (Veliko poprsje Dore Maar u gipsu, 1959. odliveno u bronci, preimenovano u Poezija i postavljeno kraj crkve Saint-Germain-des-Prés u Parizu kao spomenik G. Apollinaireu). Uz autoportrete (većina u MP), izdvajaju se fotografije boravka u Mouginsu s ambijentalnom, gotovo grafičkom igrom sjena (Picasso pod trstikom, 1936, MP), te serija Picasso kao Minotaur (1937, MP), na kojima, intervenirajući crvenom bojom, anticipira konceptualistički pristup. S Picassom je 1936–37. u tehnici cliché verre izradila seriju fotograma Rayografi (Cahiers d’art, 1937, 6–7). Postupno sasvim napušta fotografiju i slika, isprva jakim koloritom i u Picassovoj maniri (Portret Picassa, 1938), no ubrzo stišava paletu radeći mrtve prirode i vedute (Kejevi na Seini, 1944) te se kratko okreće geometrijskoj apstrakciji. Nakon rata slika gotovo apstraktne provansalske pejzaže (Krajolik u Ménerbesu, 1960). S Manom Rayom ilustrirala Éluardovu zbirku Le temps déborde (Pariz 1947), samostalno Sol de la montagne A. Du Boucheta (Pariz 1956). God. 1958. izolirala se, prekinuvši veze s pariškom umjetničkom sredinom. Izlagala je samostalno u Parizu (1932, 1934, 1944–46, 1957, 1983, 1990), Londonu (1958) i Valenciji (1995 – retrospektiva), na skupnim nadrealističkim izložbama (Santa Cruz na Tenerifima 1935, London i Pariz 1936–37, New York 1936, Tokyo 1937, Amsterdam 1938) te izložbama Slikarice i kiparice povijesnih avangardi (Milano 1980) i Fotografija tridesetih godina (Pariz 1991). Djela su joj posmrtno među ostalim izložena na izložbama Dora Maar i Picasso (München, Barcelona 2001–02), Dora Maar, Bataille, Picasso i nadrealisti (Marseille 2002), Nadrealistička revolucija (Pariz, CGP, 2002), Dora Maar i Picasso, dodir pogledima (Zagreb, Galerija Klovićevi dvori, 2004), Picasso, Dora Maar (Pariz, MP, 2006), Subverzija slika (Pariz, CGP, 2009), Umjetnice i nadrealizam (Manchester 2009) i Slike fotografkinja (New York, MoMA, 2010) te na njezinim retrospektivama u New Yorku (2004) i Veneciji (2014). Često se pojavljivala kao lik na Picassovim grafikama, crtežima (1936. na bakrorezu Grand air i obojenom crtežu Dora i Minotaur, oboje MP) i slikama, pa i ključnima u njegovu opusu (Guernica, 1937, Muzej kraljice Sofije; Noćni ribolov u Antibesu, 1939, MoMA), osobito na aktovima (Žena koja se češlja, 1940, MoMA) i portretima, od kojih se izdvaja serija slika sa znakovitim motivom uplakane žene (Žena koja plače, 1937, Galerija Tate u Londonu). Fotografske su joj portrete, uz Picassa (1936), snimili Man Ray (1935–36), Lee Miller (1936, 1956), Rogi André (1941), Brassaï (1943) i Izis (1946). Obilježena kao »Picassova muza«, tek je u 1990-ima, osobito nakon smrti, poraslo zanimanje za njezin umjetnički rad, pritom i za nekonvencionalan život. O njoj je snimljen igrani film La femme qui pleure au chapeau rouge (J.-D. Verhaeghe, 2010) i dokumentarni Dora Maar (Ž. Senečić 2015), a utjelovljena je i u filmu Surviving Picasso (J. Ivory, 1996). Napisane su i mnoge romansirane biografije (Nicole Avril, Moi, Dora Maar. Pariz 2002, hrv. prijevod Zagreb 2004; Zoé Valdés, La mujer que llora. Barcelona 2014; Slavenka Drakulić, Dora i Minotaur. Moj život s Picassom. Zagreb 2015). Više od 500 predmeta iz njezine ostavštine, većinom sačuvanih iz veze s Picassom, postalo je 1998. dijelom francuskih javnih kolekcija. U kući u Ménerbesu (Kuća Dore Maar), koju joj je Picasso darovao, održavaju se programi Muzeja likovnih umjetnosti u Houstonu.

LIT.: J. Guenne: L’art de l’image. Dora Markovitch. L’Art vivant (Paris), 1934, 10, str. 402–403. — J. Lord: Picasso and Dora. A Memoir. London 1993. — V. Combalía: Dora Maar, photographer (razgovor). Art press (Paris), 1995, 199, str. 58. — Dž. Sabljaković: Odlazak žene koja plače. Novi list, 51(1997) 1. VIII, str. 12. — V. Horvat-Pintarić: Picassova Dora Marković. Cicero, 1(1998) 1, str. 47–61. — G. Colvile: Scandaleusement d’elles. Trente-quatre femmes surréalistes. Paris 1999. — R. E. Krauss: Claude Cahun and Dora Maar. U: Bachelors. Cambridge—London 1999. — M. A. Caws: Picasso’s Weeping Woman. The Life and Art of Dora Maar. Boston 2000. — V. Combalía: Dora Maar, Georges Bataille et Tossa de Mar. Art press, 2000, 260, str. 52–56. — Lj. Fabricius-Ivšić: Ponovo otkrivena Dora Maar. Kontura, 11(2001) 67/68, str. 98–99. — T. Förster: Dora Maar. Picassos Weinende. Hamburg 2001. — A. Baldassari: Dora Maar – Picasso, dodir pogledima (katalog izložbe s potpunijom bibliografijom). Zagreb 2004. — A. Dujovne Ortiz: Dora Maar – zatočenica pogleda. Zagreb 2004. — M. Tenžera: Minotaur i sfinga, Picasso i Dora Maar. Vjesnik, 65(2004) 23. IX, str. 17. — B. Hlevnjak: Fotografkinje. Prilozi povijesti hrvatske fotografije 1870–2000. Zagreb 2005, 64–73. — M. Urem: Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda. Rijeka 2006. — V. Combalía: Dora Maar. Barcelona 2013.
 
Darja Tomić (2018)