MAGOVAC, Božidar

MAGOVAC, Božidar, publicist i političar (Zagreb, 13. X. 1908 — Zagreb, 24. I. 1955). U Karlovcu završio gimnaziju 1927, u Zagrebu te godine upisao Ekonomsko-komercijalnu visoku školu i 1930–33. na Filozofskom fakultetu studirao etnologiju. Pristupivši kao gimnazijalac HSS, od pol. 1920-ih bio suradnik i član uredništava s njom povezanih periodika Dom, Narodni val čovječnosti, pravice i slobode te Seljačka prosvjeta; objavljivao i u Seljačkoj slozi, Slobodnom glasu te kalendaru Božićnica (1929, 1931). God. 1927. predsjednik organizacije mladeži HSS u Karlovcu, 1928. tajnik Sveučilišnoga udruženja »Matija Gubec«, 1929–30. član Nadzornoga odbora Seljačke sloge (u njoj »prosvjetni radnik« i »poslovođa«). Posvetivši se nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature 1929. novinarstvu i publicistici, bio član uredništava Jutarnjega lista (1933–36, 1937–39) i Obzora (1933–37) te povremeni suradnik Novosti, Evolucije i Književnika. Promičući nauk A. i S. Radića, pokrenuo 1930. list Zlatni klas (ubrzo zabranjen) i 1933. Seljački svijet (Za seljački svijet, 1934–36; izdavač, urednik i autor do 1939), u kojima je polemizirao s periodicima bliskima crkvenim, marksističkim i frankovačkim krugovima. Nakon što se potkraj 1935. razišao s V. Mačekom (vjerojatno iz osobnih razloga, poslije i oko unutarnjega ustroja, osobito saziva najviših stranačkih tijela), i dalje ga je priznavao za vođu, no do 1939. propitivao je legitimitet i postupke najbližih mu suradnika, pa se glavno stranačko glasilo Seljački dom u prosincu 1936. odreklo Seljačkoga svijeta. Potaknuo 1935. obnovu Seljačke sloge i bio joj tajnik do ostavke 1937, od 1938. surađivao u njezinu izdanju Sabrana djela Antuna Radića te supriredio svezak O čem je pisao Antun Radić (Zagreb 1939). Nakon uspostave Banovine Hrvatske ponovo se približio HSS i od prosinca 1939. do travnja 1941. uređivao Seljački dom (pretežno s J. Krnjevićem), pišući uglavnom vanjskopolitičke komentare s neutralnim odnosom prema tadašnjim ratnim sukobima. U to je doba objavio i knjižicu O Albancima i o Albaniji (Zagreb 1941), u predgovoru koje se prisjetio suradnje s M. Šufflayem, uredio Seljački kalendar (1941) te bio član Središnjega odn. Glavnoga uredništva Hrvatske enciklopedije (1939–43). U lipnju 1941. sastao se s Mačekom u Kupincu, potom uspostavio kontakte s A. Hebrangom i KPH. Od jeseni je, održavajući veze s drugim stranačkim prvacima, živio u Koprivnici, Vrpolju i Hlebinama, a u rujnu 1942. pribivao sastanku kotarske organizacije HSS za Koprivnicu s predstavnikom KPH. Protivnik ustaškoga režima, ali i pasivnosti vodstva HSS – držao da je nuždan aktivan otpor kako bi se kraj rata dočekao na pobjedničkoj strani – u svibnju 1943. vratio se u Zagreb te ubrzo prešao na partizansko područje. U lipnju je u Otočcu sastavio izjavu o uvjetima za suradnju s partizanima te u srpnju pristašama HSS uputio poslanicu s pozivom da im se priključe, tiskanu kao letak i objavljenu u inozemnom programu BBC (Radio-London), i pokrenuo glasilo za članove HSS u partizanima Slobodni dom (urednik i autor većine članaka do svibnja 1944); surađivao i u periodicima Naprijed, Omladinski borac, Slobodna Dalmacija, Srpska riječ, Usmene novine i Vjesnik. Za II. zasjedanja ZAVNOH-a u listopadu 1943. osnovao od stranačkoga vodstva odijeljen IO HSS te sastavio nacrt njegove izjave prema kojem bi ZAVNOH bio koalicija ravnopravnih stranaka. Od nacrta je zbog Hebrangova protivljenja odustao i potkraj zasjedanja pročitao izjavu o IO kao jedinom »javnom i stvarnom« zastupniku HSS, čime se de facto proglasio stranačkim vođom, te potom bio izabran u Tajništvo i IO ZAVNOH-a. U pripremama za II. zasjedanje AVNOJ-a, na kojem je u studenom 1943. izabran u Predsjedništvo te za potpredsjednika NKOJ, neuspjelo se zauzimao za konfederalno uređenje. Zbog novih sukoba s Hebrangom u siječnju 1944. privremeno prekinuo izdavanje Slobodnoga doma, u kojem je u ožujku najposlije objavio proglas IO HSS kojim se Maček i odano mu vodstvo HSS optužuju za izdaju. Istodobno, zauzimajući se za očuvanje autonomije HSS, razilazi se i s F. Frolom i F. Gažijem, te – iako izabran za jednoga od četiriju potpredsjednika IO HSS u travnju 1944 – postupno biva marginaliziran od komunistima sklonije glavnine IO. Izabran u Tajništvo i Predsjedništvo i na III. zasjedanju ZAVNOH-a u svibnju 1944. Podnijevši ostavke na dužnosti urednika Slobodnoga doma (svibanj), potpredsjednika IO HSS (lipanj) i NKOJ (kolovoz), interniran na Visu i u rujnu 1944. isključen iz IO Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske. U svibnju 1945. doveden je u Zagreb te u listopadu imenovan ravnateljem Gradske knjižnice (smijenjen u ožujku 1947). U dosluhu s I. Šubašićem i A. Košutićem uoči izbora za Ustavotvorni sabor NRH 1946. sastavio je nacrt za pregovore s komunistima radi samostalnih kandidatura istaknutih članova HSS sa zahtjevom za ozbiljenje ustavnih prava građana, a nakon što je to odbijeno predlagao je u ljeto 1947. svoj i njihov izravan ulazak u vladajuće strukture, no u kolovozu je uhićen i u studenom 1948. zbog navodne suradnje u »špijunsko-terorističkoj organizaciji« T. Jančikovića i dr. osuđen na šest godina zatvora s prisilnim radom. Onemogućen u javnom djelovanju, nakon odsluženja nepotpisano je surađivao u Filmskom vjesniku (vjerojatno 1954). Posmrtno su mu prikupljene pretežno prigodne i pobudbene Pjesme (Zagreb 1992), nastale 1924–29. Ostavština mu se čuva u Arhivu HAZU. Portretirao ga je B. Jakac (1943). Posvećen mu je skup u Zagrebu 1992 (HAZU).