MAČEK, Ivo

MAČEK, Ivo, pijanist, skladatelj i pedagog (Sušak, 24. III. 1914 — Zagreb, 26. V. 2002). Brat specijalistice higijene i medicine rada Olge, unuk građevinskoga inženjera Ivana i nećak političara Vladka. U Zagrebu maturirao 1933. Glasovir učio u V. Rosenberga Ružića privatno od 1922, u nižoj i srednjoj školi Muzičke akademije 1923–31. te na Muzičkoj akademiji, gdje je diplomirao 1934 (Nagrada »Vjekoslav Klaić«); nakon studija usavršivao se u S. Stančića te u A. D. Cortota u Parizu 1939–40. Studirao i kompoziciju u F. Dugana st. u Zagrebu i u J. J. A. Roger-Ducassea u Parizu 1939–40. te usavršivao 1942. u J. R. R. Marxa u Salzburgu. U Zagrebu predavao glasovir u glazbenoj školi »Lisinski« 1936–39, bio korepetitor u HNK i gimnazijski profesor 1940, profesor glasovira u srednjoj školi Muzičke akademije 1940–45. te na Muzičkoj akademiji do umirovljenja 1977 (docent od 1945, izvanredni profesor od 1950, redoviti od 1961; pročelnik Glasovirskoga odsjeka 1967–77). Predavao na ljetnim seminarima Visoke glazbene škole »Franz Liszt« u Weimaru 1968–70. Nastupati počeo 1926, kao student istaknuo se uz orkestar Muzičke akademije 1932 (E. Grieg, Koncert za glasovir i orkestar u a-molu), prvi solistički koncert održao u Zagrebu 1938, a uza Zagrebačku filharmoniju prvi put nastupio 1939 (IV. glasovirski koncert L. van Beethovena, Simfonijske varijacije C. Francka). Do 1958, kad je prestao nastupati kao solist, ostvario niz zapaženih pijanističkih nastupa u Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku, Osijeku, Beogradu, Ljubljani i Mariboru te gostovao u Austriji (1942, 1954), Švicarskoj (1949), Italiji i Francuskoj (1951), Irskoj (1954), Egiptu i Libanonu (1955), Čehoslovačkoj i Mađarskoj (1957). Iznimno, u Zagrebu 1994. praizveo svoj Concertino za glasovir i komorni orkestar (snimljeno na CD, Hrvatska udruga orkestralnih i komornih umjetnika, 2003). Na glasovirskim recitalima uglavnom izvodio skladbe J. S. Bacha, Beethovena, J. Brahmsa, F. Chopina, R. Schumanna, Francka, M. P. Musorgskoga i A. Skrjabina, a među hrvatskim skladateljima, uz vlastita djela (Intermezzo – posvećeno Meliti Lorković, Preludij), ona B. Kunca, B. Papandopula, Z. Grgoševića, J. Štolcera Slavenskoga i S. Šuleka (u Sarajevu 1954. praizveo II. koncert za klavir i orkestar u cis-molu, što ga je Šulek njemu i posvetio). Kao pijanist izrazite muzikalnosti, težio za perfekcijom i objektivnošću, a spajajući preciznost, brzinu i masivan zvuk njemačke škole s izražajnošću i nijansiranošću francuske, stvorio vlastiti stil koji se odlikovao osobito profinjenim izričajem. Usporedno sa solističkom karijerom posvetio se i komornomu muziciranju. Utemeljio 1935. glasovirski trio (Šulek, violina; S. Žepić, violončelo), s kojim je nastupao do 1939 (praizveli njegov Glasovirski trio »Romantični« 1938), te 1940. glasovirski trio sa Šulekom i A. Janigrom (violončelo), koji je djelovao do 1945. i stekao ugled najcjenjenijega hrvatskoga komornoga sastava toga doba. Nastupao u duu s violinistima Z. Topolskim (1934), I. Weilandom (1937), Šulekom (1937–45; A. Dobronić, Sonata za violinu i glasovir, praizvedba Zagreb 1937), A. Szegedijem (1937), I. Pinkavom (1941–47) i Z. Balokovićem (1946, 1954; Kunc, Aspiration, op. 33bis, zagrebačka praizvedba 1954) te s violončelistima Janigrom (1939−41, 1944–49; zagrebačke praizvedbe: I. Stravinski, Talijanska suita, D. Šostakovič, Sonata za violončelo i glasovir, op. 40, i A. Honegger, Sonata za violončelo i glasovir, 1946. te Honegger, Sonatina, 1947), s kojim se istaknuo i u inozemstvu (London, Wigmore Hall, 1949), L. Hoelscherom (1942), E. Mainardijem (1949–50, 1953), M. Dornerom (1952–53; I. nagrada na Međunarodnom natjecanju sonatnih dua u Vercelliju 1952) i V. Dešpaljem (1975–79; praizvedba Mačekove Sonate za violončelo i klavir u a-molu, 1975; Nagrada »Milka Trnina« 1976). Vrstan komorni glazbenik, težio je solističkomu tretiranju glasovira, ravnopravnomu gudaćim glazbalima. Nastupao u glasovirskom duu Radio-Zagreba s J. Muraijem 1952–57 (Stravinski, Koncert za dva glasovira, hrvatska praizvedba Zagreb 1953; Kunc, Baletna scena, op. 54, hrvatska praizvedba Zagreb 1955). Bio cijenjen i kao uzoran pratilac pjevača (Irmgard Elisabeth Overhoff-Turković, Marijana Radev, M. Đuranec, T. Neralić). Njegov nevelik, ali umjetnički iznimno vrijedan skladateljski opus, koji obuhvaća motete Gressus meos i Confortamini za mješoviti zbor (1934), šest glasovirskih i sedam komornih skladba te Concertino za glasovir i komorni orkestar (1991), nastao je u dvjema stvaralačkim fazama. U prvoj, u djelima kasnoromantičarske izražajnosti (bogate harmonijske progresije, dinamički kontrasti, česte promjene mjere) 1934–40, iskazuje i osjetljivost za impresionistički kolorizam. Djela iz drugoga razdoblja, 1977–97, nastaju u okviru neoklasicističkih obrazaca ispunjenih jedinstvom bitonalitetnosti, polimetrije i poliritmije s plošnom dinamikom ili motoričnošću. Na razmeđu je pak dviju faza Sonata za violončelo i klavir (1955), zasnovana na načelima klasične tradicije. Zvuk njegovih glasovirskih skladba zasićen je, raskošan i koloristički naglašen, ali uvijek transparentan, a komorne mu skladbe odražavaju majstorsku instrumentaciju i kontrapunktsku razradbu. Oprezno se odnosio prema suvremenim glazbenim težnjama. Glazba mu je prožeta sinkretizmom stilskih obilježja u kojima se očituje i reproduktivni umjetnički put, od romantizma do neoklasicizma. Skladbe su mu u izvedbama različitih izvođača snimljene na kompilacijske LP ploče (Melodija, 1977; Jugoton, 1979, 1980) i CD (Koncertna direkcija Zagreb i Muzički informativni centar, 2006; Croatia Records, 2010; Cantus, 2012; Grand Piano, 2014), a objavljen mu je i autorski CD album Ivo Maček. Skladatelj i interpret (Croatia Records, 2014). U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano je više od 20 snimka njegovih skladba i desetak interpretacija djela drugih skladatelja. Odgojio je tridesetak pijanista i pedagoga, među kojima Višnju Mažuran, Zvjezdanu Bašić, Vlastu Hranilović, Lj. Gašparovića, Ž. Marasovića i H. Guseka. Bio je član žirija međunarodnih pijanističkih natjecanja »Čajkovski« u Moskvi (1962), »Bach« u Leipzigu (1964, 1968) te »Chopin« u Varšavi i »Feruccio Busoni« u Bolzanu (1965). Revidirao i priredio te u Zagrebu tiskao notna izdanja Beethovenovih glasovirskih skladba (1963–83. sonate op. 2, br. 1, op. 10, br. 1–3, op. 13, op. 14, br. 1–2, op. 27, br. 2, op. 49, br. 1–2, op. 79; Za Elizu, 1976) i Bachovih (Dvanaest malih preludija. Šest malih preludija, 1976), »najbolja instruktivno-tehnička izdanja tih djela uopće« (V. Krpan), te Štolcera Slavenskoga (Klavirska djela, 1–2, 1983–1985). Javio se u časopisu Muzika i škola (1966) i knjizi A. Mačeka i N. Škrabe Maček izbliza (Zagreb 1999). Ostavština mu se čuva u sina Pavla. Bio predsjednik Saveza muzičkih umjetnika Jugoslavije 1950 (počasni član od 1970) te Udruženja muzičkih umjetnika Hrvatske 1950–51. i 1955–60 (i počasni član), počasni član Udruženja muzičkih pedagoga Hrvatske od 1969. i HGZ od 1977. Redoviti član JAZU (HAZU) od 1983. Dobio nagrade Vlade FNRJ 1949, »Milka Trnina« 1958, »Josip Štolcer Slavenski« 1989 (Sonata za violinu i klavir) i 1997 (II. gudački kvartet) te za životno djelo »Vladimir Nazor« 1977. i »Lovro Matačić« 1992. Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika dodjeljuje po njem nazvanu nagradu za životno djelo od 2017. — Majka Marija, rođ. Heffler (1892–1978), učila je violinu i glasovir u glazbenoj školi u Mariboru te u Zagrebu u Rosenberga Ružića od 1921. Svirala violu u komornim sastavima u svojem glazbenom salonu te od 1922. do pol. 1930-ih i 1955–77. u Društvenom orkestru HGZ. Počasna članica HGZ od 1977.