LOZICA, Lujo
traži dalje ...LOZICA, Lujo (Alojzije, Aloiz), kipar (Lumbarda, 22. XI. 1934 — Zagreb, 24. IV. 2019). Brat kipara Ivana i arhitekta Ante. U Zagrebu završio gimnaziju 1954. te diplomirao kiparstvo na ALU 1959 (V. Radauš); suradnik Majstorske radionice A. Augustinčića 1960–63. Osnovao 1965. udrugu Atelier »Lozica« te organizirao umjetničke aukcije, a od 1975. vodio Galeriju »Zagreb« (hotel »Intercontinental«, danas »Westin Zagreb«). Od 1981. djelovao u Bresci, od 1984. u San Marinu, gdje je do 1989. vodio kiparsku školu. God. 2004. vraća se u Lumbardu i otvara atelijer »Bufalo« u istoimenoj uvali na otočiću Vrniku, sa stalnim postavom svojih radova. Svjesno distanciran od avangardnih tendencija, stvorio je opus bez velikih stilskih mijena. U početku oblikovao skulpture u drvu i gipsu, motivi i dinamična površina kojih upućuju na Radaušev izraz (Ranjenik, 1960), te stilizirane i antropomorfne figure kompaktnoga, zatvorenoga volumena glatke površine (Skupljeni torzo, 1960; Žena, 1963), izvedene minimalnim kiparskim intervencijama. Ubrzo je učvrstio izraz pronašavši stalne uzore u djelima F. Kršinića i I. Lozice, u njihovim čistim, reduciranim formama (Zatvorena luna i Majka i dijete u igri, 1975–77), čime se nadovezao na mediteransku kiparsku tradiciju. Trajno je nadahnut ženskim aktom. Izvodi ga kao kompaktni volumen, melodiozne obrisne linije i glatke površine, s mekim prijelazima svjetla i sjene na napetoj plohi (Ponedjeljak, Utorak, Srijeda, Četvrtak, Petak, Subota i Nedjelja, sve 1995–2003; Akt, 2003; Akt, 2006), kojima često suprotstavlja grubo obrađene rubne dijelove volumena (Proljetni vjetar i Otmica Evrope, 1981; Proljeće, 2002). Baštineći umijeće korčulanskih klesara, istaknuo se zanatskim majstorstvom i poznavanjem materijala, osobito mramora, korčulanskoga i vrničkoga kamena, u kojima je ostvario najveće kiparske domete. Tijekom 2000-ih oblikuje i figure riba, oštro rezanih ploha, potencirajući u kamenu prisutne elemente forme. Radio i portrete u bronci impresionistički tretirajući površinu (Portret I. K., 1969; Očev portret, 1974; Ante Topić Mimara, 1985). Autor je mnogobrojnih djela javne plastike, uglavnom skulptura u kamenu; u Zagrebu su nadgrobni spomenik V. Nazoru (1969, Mirogoj), Četiri godišnja doba (1973–74, »Westin Zagreb«), Igre s vodom (1975–77, postavljeno 1987. na fontanu na Trgu sportova), Tuga (1976, postavljeno 1999. ispred Kazališta »Trešnja«), Ranjenik (1960, postavljeno 1979. ispred Osnovne škole Nikole Tesle u Matetićevoj ul., kbr. 67), Vesna (1987, autobusni kolodvor), u Kosovcu kraj Okučana Tri tulipana (1967, spomenik na grobu G. Viteza) te u Metkoviću Igra srebra materina (potkraj 1970-ih). Oblikovao i djela religijske tematike, uglavnom kao reljefe (Križni put, katedrala u Đakovu, 1966–67; Bogorodica s Djetetom, Sv. Nikola Tavelić i Ivan Duns Scot, portal crkve Majke Božje Lurdske u Zagrebu, 1970; Blažena Marija od Propetoga Isusa Petković, Ivan Merz, Majka Tereza i Pad pod križem, katedrala u Korčuli, 2004). Podignuo Spomenik palima i spomenik Grande Luna u Bresci, oltar i ambon u župnoj crkvi u mjestu Pisogne, izradio reljef Čudesni ribolov u crkvi u Sale Marasinu, u Borgo Maggioreu kipove Sv. Ivan Bosco i Ruke, u San Marinu mozaik Plodovi žetve ispred Trgovačke poljoprivredne banke i spomen-obilježje G. Battisti Belluzziju (reljef u bronci na zidinama, 2006), u Bruxellesu pet kamenih kipova u Svjetskom trgovačkom centru (1975–80) te u gradu Alžiru brončano poprsje J. Broza (otkriveno 1986). Za Svjetsko udruženje turističkih novinara i pisaca u turizmu oblikovao je 2006. strukovnu godišnju nagradu, brončanu skulpturu Marco Polo. Crtao (Mara se odmara i Obla Kata, oboje 1983, kolorirani crtež) i slikao u akvarelu i ulju portrete, aktove (Akt, 1983) i pejzaže te erotske i mitološke motive velikih formata (Pokrivac, Obezglavljeni Posejdon, Bodeč i Modrujak, sve 2010). Autor je 10 novčanica Republike San Marino. Bavio se i restauriranjem kamene skulpture 1965–70. u Dalmaciji (katedrala u Šibeniku, samostan franjevka u Stonu, palača Cipiko u Trogiru, klaustar samostana Male braće u Dubrovniku, Bičevanje Krista Jurja Dalmatinca u katedrali i Hrvojeva kula u Splitu) i Slavoniji (katedrala u Đakovu, crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku) te u Zagrebu (Klovićevi dvori; MUO 1988). Izlagao samostalno u Zagrebu (1961. s M. Krstulovićem, 1965, 1981, 2003), Padovi (1964), Veneciji (1965), Trevigliu (1981), Milanu (1982), Hagenu i Sankt Gallenu (1983), Bergamu (1988), San Marinu (1994), Dubrovniku (2004), Lumbardi (2005, 2010), Korčuli (2006) i skupno na izložbi Park skulpture Velesajam (Zagreb 1960), s ULUH-om (1961–64), na Porečkom annalu (1962, 1964–65), Salonu Bosio (Monte Carlo 1963 – nagrada), Izložbi deset hrvatskih umjetnika (Padova 1964), izložbama Likuma (Zagreb 1964), Međunarodnoj izložbi malih bronci (Padova 1965), izložbama Zbirke Bauer u Vukovaru (1965, 2006, 2008), Zagrebačkom salonu (1965–66, 1977–78), Beogradskom trijenalu (1967), s članovima Galerije »Zagreb« (1976–77, 1984) te na izložbama Hrvatsko kiparstvo od 1957. do 1975 (Zagreb 1977), Suvremeni korčulanski umjetnici (Korčula 1979), Žena – inspiracija (Banja Luka 1979), Akt danas (Zagreb 1980), El Shatt – zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja 1944–1946 (Zagreb 2007) i Skulptura u kamenu 1991–2011 (Zagreb 2011).
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.
LOZICA, Lujo. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/12060>.