Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

MARAKOVIĆ, Ljubomir (Ljubo, Ljuba), književni, kazališni i filmski kritičar (Topusko, 17. VI. 1887 — Zagreb, 22. II. 1959). Sin pedagoškoga pisca Nikole, brat meteorologa Milana. Završio Nadbiskupsku veliku gimnaziju u Travniku 1905. Slavistiku i germanistiku studirao u Beču, gdje je 1909. doktorirao tezom Juraj Barakovićʼ »Vila Slovinka«. Bio nastavnik u gimnaziji u Banjoj Luci 1910–16 (profesorski ispit položio 1912), referent u Zemaljskoj vladi u Sarajevu 1916–19, u Zagrebu profesor u klasičnoj gimnaziji 1919–44. i od 1944. na Visokoj pedagoškoj školi. Suspendiran 1945. s državnih učilišta i odlukom Suda časti Društva književnika Hrvatske kažnjen zabranom objavljivanja, a 1947. osuđen »zbog suradnje s neprijateljem« na 13 mjeseci zatvora (služio u Staroj Gradiški) i dvogodišnji gubitak političkih prava; oduzeto pravo na mirovinu vraćeno mu je 1955. Predavao u Interdijecezanskoj vjerskoj srednjoj školi u Zagrebu od 1949. do umirovljenja 1952 (do 1958. honorarno). Uključivši se za studija u rad bečkoga Hrvatskoga katoličkoga akademskoga društva »Hrvatska«, postao je jednim od ideologa Hrvatskoga katoličkoga pokreta; osobito se istaknuo uređujući časopis Luč 1905–09 (suradnik 1905–1913, 1918, 1920–21, 1924–32, 1934–43), koji je afirmirao kao glavnu tribinu organiziranoga katoličkoga đaštva. Član Hrvatskoga katoličkoga seniorata (predsjednik 1928–33) i Hrvatskoga katoličkoga akademskoga društva »Domagoj« (predsjednik Društva seniora 1926–33). Kao predstavnik Jugoslavenske katoličke đačke lige sudjelovao 1922. u radu Katoličkoga društva za studij međunarodnih pitanja u Fribourgu te 1931–38. i 1946. na kongresima udruge Pax Romana (predsjedao komisijom Pro reditu in ecclesiae unitatem 1931–35). Član Gospodarskoga odbora MH 1921–24. te Književno-umjetničkoga 1924–45. Istupajući s idejom o hrvatskoj katoličkoj književnosti, dijelom pod utjecajem R. von Kralika, u »književnim razmatranjima« u Luči (1907–08, 5–7, 9–10; 1908–09, 1–2, 4, 6–7), aktualiziranima u knjižici Nov život (1910), iznio je literarni program u kojem je estetička sastavnica pretpostavljena etičkoj, što je izazvalo više negativnih odjeka. Iako mu je izbor tema i pisaca pobijan s različitih strana, držeći svaku ideološku isključivost promašenom, izbjegavao je polemiziranje i ustrajavao u katolički zasnovanim prosudbama s estetički jasno postavljenim tezama. Najznatniji je prinos dao kao suradnik 1914–18. i 1920–40. te urednik 1920–40. Hrvatske prosvjete, koja je postala glavnom katoličkom književnom revijom. U njoj je tiskao radove katoličkih autora (A. Bonifačić, I. Jakovljević, J. Korner, V. Kos, I. Lendić, I. Poljak, Đ. Vilović, M. Ujević), književnoteorijske članke u duhu načela estetičara katoličkoga svjetonazora i prijevode iz svjetske književnosti (P. Claudel, Dante, N. S. Ljeskov, F. Mauriac, P. Verlaine), svoje ponajbolje studije – izdvaja se ona Smjerovi drame (1921, II/9–10; 1922, 1, 15–18) – i stotine raznorodnih kritika u rubrici Kazalište i umjetnost 1925–30. Kazališnu je kritiku, uz filmsku, rjeđe i glazbenu, objavljivao i u Narodnoj politici (1920–29), Hrvatskoj straži (1929–41), Hrvatskom glasu (1941) i Spremnosti (1943–45), a člancima o filmu, među kojima su zapaženi Četrdeset godina filma (Hrvatska prosvjeta, 1935, 3–4), Film u službi ideje (Luč, 1936–37, 1) i Umjetnost filma (Hrvatsko kolo, 1937), svrstao se, zahvaljujući istančanu osjećaju za specifičnosti medija, u začetnike filmologije u nas. Primjenom matoševskoga stajališta o »stvaralačkoj kritici« kao zasebnoj književnoj vrsti te širinom pogleda i teorijskom potkovanošću, razvidnima napose u mnogim zapisima o M. Krleži, u čijim djelima uočava neprijepornu estetsku vrijednost (Miroslav Krleža: Golgota. Narodna politika, 1922, 251; Gospoda Glembajevi. Hrvatska prosvjeta, 1929, 2–3), ali ih procjenjuje i sa svjetonazorskih polazišta (Krležine Balade Petrice Kerempuha. Ibid., 1937, 1–2), osigurao je središnje mjesto u međuratnoj hrvatskoj književnoj kritici. U eseju o suvremenom hrvatskom romanu Ljudi naših dana (Ibid., 1916–18) lucidno analizira K. Š. Gjalskoga, M. Nehajeva, J. Kozarca, D. Šimunovića te niz danas malo poznatih autora, no ne uvršćuje neke afirmirane (A. Kovačić, I. Kozarac). U književnoteorijski utemeljenim pregledima Ekspresionizam u Hrvatskoj (Čas, Ljubljana 1923, 17) i Iza ekspresionizma (Hrvatsko kolo, 1927), među prvima takve vrste u našoj kritici, pokazao je upućenost u sinkroniju pojava u europskim književnostima. Na osnovi svoje kritičke metode temeljene na »objektivnom totalitetu«, odn. skladu forme i sadržaja, za postekspresionističku hrvatsku književnost 1930-ih uveo je termin moderni objektivizam (Hrvatsko kolo, 1930). Pisao i biografsku kritiku (Đuro Sudeta. Omladina, 1933–34, 7; Jakša Čedomil. Hrvatska revija, 1943, 10) te se njome bavio teorijski (Moderna biografija i biografski roman. Hrvatsko kolo, 1931). Na tom tragu, izvodeći psihološki portret iz stvaralaštva, nepovoljno se osvrnuo na odlazak u partizane bliskoga poznanika (Vladimir Nazor u magli. Spremnost, 1944, 149–150), čija je djela inače afirmativno prikazivao. Objavio je preglede Hrvatska književnost 1860–1896. i Hrvatska književnost u XX. vijeku (Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935. Zagreb 1936; tiskano zajedno i kao p. o.), u kojima je, uočivši prijelomne trenutke, dao do danas održiv razvojni tijek razmjerno duga i heterogena doba, te kraće studije Romani našeg vremena (Hrvatska prosvjeta, 1928, 7–8) i Hrvatska književnost kroz vjekove (Croatia sacra, 1943, 20–21). U knjigama Novi pripovjedači (1929; Nagrada JAZU 1932), o djelima modernih hrvatskih, srpskih i slovenskih pisaca, i Pučka pozornica (1929), o amaterskim predstavama duhovne tematike, skupio je kritike, uglavnom iz Hrvatske prosvjete. Surađivao među ostalim i u izdanjima Pobratim (1901–05), Hrvatstvo (1908, 1910), Jutro (1908–09), Vrhbosna (1917, 1919), Der Gral (Ravensburg 1926), Grafička revija (1928–30, 1940), Hrvatsko kolo (1928, 1933–35, 1938, 1940, 1943), Katolički list (1928, 1935, 1942), Hrvatska revija (1929, 1932–38, 1943, 1945), Književni život (1932), Travnička spomenica (Sarajevo 1932), Katholische Leistung in der Weltliteratur der Gegenwart (Freiburg im Breisgau 1934), Naša domovina, 2 (Zagreb 1943) i Znanje i radost, 2–3 (Zagreb 1943–1944) te u Hrvatskoj enciklopediji (urednik struka film, komparativna književnost i teorija književnosti). Napisao tekst o Claudelu u knjizi Bahr–Claudel–Kossak-Szczucka–Papini (Zagreb 1931) i o P. Preradoviću u čitanki Plodovi srca i uma (Zagreb 1941). Priredio je izdanja Moderni hrvatski pripovjedači (Zagreb 1934, autor uvodne studije), Hrvatska književna kritika (Zagreb 1935), prvi reprezentativni izbor iz kritike, i Članci i kritike A. Šenoe (Zagreb 1935, autor pogovora) te sastavio srednjoškolsku čitanku Žetva (Zagreb 1941, prošireno izd. 1943), zamišljenu kao udžbenik iz poetike. Uredio i list Travnički đak (1906), almanahe Naše kolo (Beč 1912, 1914) i Selo i grad (1929, s P. Grgecom) te kalendar Zrno (1919). Posmrtno su mu samostalno tiskani prijevod s francuskoga Predanost Bogu J. Schrijversa (1961), studija Petar Preradović (1969; prvotno u: Marulić, 1968–69) i izbor iz djela Katolički idealizam i realizam (2009). Pisao predgovore i pogovore (T. Mainage, Svjedoci katoličke obnove, 1922; Sudeta, Mor, 1930; Šenoa, Branka, Zlatarevo zlato i Izabrane pripovijesti, 1932, Šljivari i druge pjesme, 1933; Sida Košutić, Jaslice, 1933; Sigrid Undset, Proljeće, 1933; Nehajev, Knjiga eseja, 1936; sve u Zagrebu). Sa slovačkoga preveo Moju djecu Elene Maróthy-Šoltésove (1925), s njemačkoga Sveti Antun Padovanski G. Meiera (1925), s engleskoga Kroz vrtna vratašca Florence Louise Barclay (1926), s ruskoga Na modrom polju A. M. Remizova (1929); sve tiskano u Zagrebu. Uvršten je među ostalim u izbore Hrvatska književna kritika, 9 (Zagreb 1966), Hrvatska duhovna lirika (Rim 1968), Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (Mostar—Split—Međugorje 1995), Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas (Mostar—Split—Međugorje 1996), Pjesme hrvatskih nepjesnika (Zagreb 1995), Književna kritika o Ksaveru Šandoru Đalskom (Zabok 1997) i Književna kritika o Nikoli Šopu (Zagreb—Sarajevo 2000), prevođen na poljski, slovački i esperanto. Potpisivao se i inicijalima. J. Miše portretirao ga je u mapi crteža Naši dragi suvremenici (Zagreb 1944). O njem su održani skupovi u Zagrebu 2001, 2009. i 2019. Ostavština mu se čuva u Postulaturi Ivana Merza i Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta HAZU u Zagrebu, knjižnica u Biskupijskoj knjižnici Varaždin.

DJELA: Nov život. Sarajevo 1910. — Novi pripovjedači. Zagreb 1929. — Pučka pozornica. Zagreb 1929. — Petar Preradović. Zagreb 1969. — Eseji i kritike. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 86. Zagreb 1971, 437–556. — Rasprave i kritike. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 1997, 39–275. — Katolički idealizam i realizam. Zagreb 2009.
 
LIT.: (O knj. Nov život): B. Babić, Luč, 6(1910–11) 2/3, str. 72–74. — O. Dürr, Savremenik, 6(1911) 11, str. 684–685. — A. Matasović: (O knj. Pučka pozornica). Hrvatska prosvjeta, 16(1929) 9, str. 221–222. — B. Radica: Kritika g. Lj. Marakovića. Nova Evropa, 1930, XXII/3, str. 183–187. — (O knj. Novi pripovjedači): N. Simić, Književnik, 3(1930) 10, str. 470–471. — M. Ujević, Hrvatska prosvjeta, 17(1930) 3, str. 68–69. — P. Grgec: Dvadeseta godišnjica Marakovićeva »Nova života«. Selo i grad, 3(1931) str. 160–162. — A. Haler: O kritici. Hrvatska revija, 8(1935) 7, str. 370–372. — A. Pavel: Novija hrvatska katolička književnost. Hrvatska prosvjeta, 24(1937) 1/2, str. 93–96. — S. Šimić: Dalekozor duha. Zagreb 1937, 93–101. — V. Grmović: Književno značenje dra Lj. Marakovića. Obitelj, 16(1944) 21/24, str. 262–265. — (Nekrolozi): I. Bogdan, Hrvatska revija (Buenos Aires), 9(1959) 2, str. 136–145. — R. Drljić, Dobri Pastir, 9(1959) 1/4, str. 347–353. — V. Pavletić: Kritika i kritičari. U: Panorama hrvatske književnosti XX stoljeća. Zagreb 1965. — P. Lasta: (Predgovor). U: Hrvatska književna kritika, 9. Zagreb 1966, 10–13. — J. Kuničić (J. K.): (O knj. Petar Preradović). Bogoslovska smotra, 39(1969) 4, str. 503–504. — B. Gvozdenović: Kritički radovi Ljubomira Marakovića. Marulić, 3(1970) 2, str. 19–26. — N. Batušić: Hrvatska kazališna kritika. Zagreb 1971. — K. Križanić: Dr. Ljubomir Maraković. Marulić, 7(1974) 5, str. 83–84. — Đ. Kuntarić (Dr. Đ. K.): Ljubomir Maraković, Vila Slovinka. Ibid., 3, str. 74–75. — P. Pavličić: Književna genologija. Zagreb 1983. — Z. Posavac: Estetika u Hrvata. Zagreb 1986. — I. Frangeš: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb—Ljubljana 1987. — S. Lasić: Mladi Krleža i njegovi kritičari. Zagreb 1987. — S. Slamnig: Zapis o profesoru Marakoviću. Marulić, 20(1987) 2, str. 147–150. — L. Vincetić: Baština bez baštinika. Oko, 15(1987) 411, str. 28. — D. Kniewald: Sluga Božji dr. Ivan Merz. Zagreb 1988. — I. Sečkar: Luč Ljubomira Marakovića. Obnovljeni život, 44(1989) 3/4, str. 279–293. — D. Jelčić: Nove teme i mete. Zagreb 1995. — T. Macan: Spremnost 1942–1945. Zagreb 1998. — H. Peričić: Ljubomir Maraković, zanemareni katolički kritičar i engleska književnost. Croatica, 30(2000) 49/50, str. 109–125. — A. Bogner-Šaban: Povrat u nepovrat. Zagreb 2001. — V. Majcen: Ljubomir Maraković – bibliografija članaka. Hrvatski filmski ljetopis, 8(2002) 29, str. 206–208. — Hrvatski katolički pokret. Zagreb 2002. — D. Gašparović: Ljubomir Maraković kao kazališni kritičar. Dani Hvarskoga kazališta, 29. Zagreb—Split 2003, 337–359. — V. Lončarević: Luči Ljubomira Marakovića (s potpunijom bibliografijom). Zagreb 2003. — Isti: Književnost i Hrvatski katolički pokret. Zagreb 2005. — A. Peterlić: Filmološki opus Ljubomira Marakovića. Komparativna povijest hrvatske književnosti, 7(2005) str. 273–288. — I. Matičević: Prostor slobode. Zagreb 2007. — V. Aralica: Matica hrvatska u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zagreb 2009. — V. Brešić: Prva knjiga hrvatske književne kritike. Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara, 12(2010) str. 23–29. — V. Markasović: Široka obzorja kritičara Ljubomira Marakovića. Ibid., str. 30–34. — K. Lučić: Recepcija teorije filmskog medija na počecima hrvatske filmologije: Ljubomir Maraković i Ranko Marinković. Komparativna povijest hrvatske književnosti, 12(2010) str. 394–395, 398–406, 418–419. — Katolicizam, modernizam i književnost (zbornik). Zagreb 2011, 77–289. — B. Nagy: Nepoznata pisma Vladimira Nazora dr. Ljubomiru Marakoviću (1926–30). Kolo, 23(2013) 3/4, str. 224–241.
 
Tea Rogić Musa (2020)