Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

MANDIĆ, Ante (Antun), političar (Trst, 2. VI. 1881 — Lovran, 15. XI. 1959). Brat skladatelja Josipa, nećak političara i publicista Matka. Klasičnu gimnaziju završio u Zagrebu 1899. Studirao pravo u Beču i Grazu, gdje je doktorirao rigorozom 1905. Bio je sudski prislušnik i odvjetnički vježbenik u Trstu te radio u pisarnicama Gj. Červara u Opatiji od 1908. i K. Lukeža u Lovranu od 1910; nastanjen u Voloskom, svoju pisarnicu otvorio u Opatiji 1911. Prije I. svjetskoga rata društveno djelatan u Trstu (Slavjanska čitaonica, Radničko potporno društvo, Narodna radnička organizacija – suosnivač 1907), Opatiji i Voloskom (potpredsjednik hrvatske čitaonice »Zora« i pučke štedno-kreditne zadruge, podstarješina sokolskoga društva). Zatekavši se u ljeto 1914. na imanju suprugine obitelji kraj Kijeva, ostao u emigraciji. Kooptiran u Jugoslavenski odbor u svibnju 1915 (od listopada predstavnik za Rusko Carstvo), u Petrogradu promicao rušenje Austro-Ugarske Monarhije i ujedinjenje hrvatskih i slovenskih krajeva s Kraljevinom Srbijom; među ostalim suobnovio Društvo slavenskoga znanstvenoga jedinstva i bio mu politički tajnik, a njegovim je zauzimanjem ministar vanjskih poslova P. N. Miljukov u ožujku 1917. dao izjavu kako je stvaranje Jugoslavije ruski ratni cilj. Nastojeći oko uključivanja zarobljenih Hrvata, Slovenaca i Srba u borbu na strani Antante, do jeseni 1915. samoinicijativno ih je upućivao u Srbiju, potom podupirao njihovo okupljanje u Odesi, gdje je u travnju 1916. supokrenuo njima namijenjen tjednik Slovenski jug, no nezadovoljan odnosima srpske vlade i Odbora prema dragovoljačkim postrojbama (slanje u Dobrudžu npr. ocijenio kao »lakoumno« žrtvovanje), u studenom 1916. otklonio je daljnje sudjelovanje u njihovu formiranju. Prešavši nakon Listopadske revolucije u London, od pol. 1918. vodio je središnji ured Odbora i uređivao njegov bilten, u rujnu sudjelovao u pregovorima sa srpskom vladom, u studenom u radu Ženevske konferencije. U Zagrebu 1920. bio predsjednik Čehoslovačke komisije i 1920–21. član IO Jadranskoga zbora (suosnivač i tajnik njegove tajne udruge Galeb, osnovane radi oružanoga ustanka protiv talijanske okupacije Dalmacije), a 1920. suosnovao je pokret Jugoslavenska narodna obnova. Od 1921. u Voloskom – bavio se odvjetništvom do 1937, kad se zbog pritiska talijanskih vlasti nastanio u Beogradu, odakle se vratio u travnju 1941. Od prosinca 1941. do studenoga 1943. pod pseudonimom Živko Antić slao izvješća jugoslavenskoj vladi u Londonu, preporučujući među ostalim usuglašivanje stajališta, uključujući osudu četničkoga pokreta te uspostavu čvršćih veza sa SSSR-om (s pomoću kojega bi se, držao je, moglo »nadvladati naše komuniste«). Neko vrijeme na čelu Građanskoga odbora u Voloskom odn. Opatiji, u ime kojega je nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. uspostavio stanovitu suradnju s ostatcima talijanskih postrojba. Pred nadolazećim njemačkim snagama prešao je na područje pod nadzorom NOVJ te kao nestranački vijećnik 1943. sudjelovao na II. zasjedanju ZAVNOH-a i kao član Predsjedništva 1944. na III. i 1945. na IV. U studenom 1943. izabran i u Predsjedništvo AVNOJ-a, 1944. za predsjednika Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (lipanj–prosinac) i Oblasnoga odbora Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte za Istru (rujan–ožujak 1945). Protivnik obnove monarhije (o čem je pisao H. W. Steedu i R. W. Seton-Watsonu 1943–44), slijedom Beogradskoga sporazuma (1. XI. 1944), na prijedlog J. Broza jedan od triju kraljevskih namjesnika od ožujka do studenoga 1945, nakon čega je umirovljen. U drugoj pol. 1940-ih i u 1950-ima upućivao pisma hrvatskim i jugoslavenskim dužnosnicima protiv pretjerane represije u Istri (i prema Katoličkoj crkvi, napose uz ubojstvo M. Bulešića) te radi boljega prometnoga povezivanja s ostatkom NRH. Spominje se kao slobodni zidar (među ostalim član lože »Maksimilijan Vrhovac« 1920–30). Javljao se tekstovima o dragovoljcima za I. svjetskoga rata te o Jugoslavenskom odboru i njegovim pregovorima s predstavnicima talijanskih vlasti (Obnova, 1919, 8–10, 12, 14, 16; Jugoslavenska obnova–njiva, 1920, 13, 29), o čem je, među ostalim, pisao i u knjizi dokumenata Fragmenti za historiju ujedinjenja (Zagreb 1956); priređeni su mu Dnevnički zapisi (Opatija 2017). Napisao predgovor knjizi I. Mihovilovića Trst (Zagreb 1946). Ostavština s korespondencijom i dokumentarnim gradivom čuva mu se u HDA i u DA u Rijeci. V. Radauš portretirao ga je 1944 (tuš, Kabinet grafike HAZU) i oko 1948 (poprsje u bronci, opatijska vijećnica). Posvećeni su mu skupovi u Opatiji 2016. i 2017.

Paulina Radonić Vranjković (2020)
 
Otac Fran (1851–1924) završio je gimnaziju u Rijeci 1871. i studij medicine u Pragu 1876. te u Trstu radio kao liječnik u bolnici 1877–78. i u vlastitoj ordinaciji do poč. XX. st. (pričuvni vojni liječnik u BiH 1878–79) i kao savjetnik Državnih željeznica od 1890. Pisao o difteriji, zdravstvu u starom vijeku (Naša sloga, Trst 1882, 1884) i suzbijanju malarije (Zeitschrift für Eisenbahnhygiene, Beč 1906). Među ostalim 1874. supotpisao proglas protiv osnivanja talijanske gimnazije u Pazinu (Naša sloga, br. 1) i suosnovao kastavsku Bratovšćinu hrvatskih ljudi u Istri te bio višegodišnji odbornik Slavjanske čitaonice u Trstu (predsjednik 1885–86). Počasni građanin Opatije i Voloskoga (1904).
Lada Šojat (2020)
 
LIT.: Jadranski zbor 1920. Zagreb 1921, 20–22, 77. — M. Paulová: Jugoslavenski odbor. Zagreb 1925. — Stenografski zapisnici Sabora Narodne Republike Hrvatske, I/2–5. Zagreb 1950. — M. Marjanović: Akcija za izbacivanje talijanskog okupatora iz naših krajeva 1920. godine. Riječka revija, 1(1952) 1, str. 48–50; 2, str. 96–97, 99. — (O knj. Fragmenti za historiju ujedinjenja): V. Antić, Riječka revija, 5(1956) 4, str. 196. — B. Krizman, Narodni list, 11(1956) 26. VI, str. 3. — V. Bratulić, Jadranski zbornik, 2(1957) str. 546–547. — F. Čulinović, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 7(1957) 1, str. 99–101. — K. Milutinović, Zadarska revija, 7(1958) 1, str. 79–81. — L. Ude, Zgodovinski časopis (Ljubljana), 14(1960) str. 297–299. — V. Košćak: Prilog za historiju 1917. godine. Historijski zbornik, 10(1957) 1/4, str. 131–136. — (Nekrolozi): Novi list, 13(1959) 16. XI, str. 1, 19. XI, str. 1, 6; Vjesnik, 20(1959) 16. XI, str. 2. — S. Budisavljević, Riječka revija, 8(1959) 6, str. 415–419. — ZAVNOH 1943–1945, 1–4. Zagreb 1964–1985. — D. Šepić: Građa o radu istarskih predstavnika u Jugoslavenskom odboru. Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci i Pazinu, 11–12(1966–1967) str. 224, 229–298; 13(1968) str. 183–269. — Priključenje Istre Federalnoj Državi Hrvatskoj u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji. Rijeka 1968.— D. Šepić: Vlada Ivana Šubašića. Zagreb 1983. — Lj. Boban: Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941–1943. Zagreb 1985. — B. Hrabak: Koncepcije federativne i konfederativne Jugoslavije među Jugoslovenima u Rusiji (od aprila 1916. do aprila 1918. godine). Časopis za suvremenu povijest, 21(1989) 1/3, str. 10, 12, 14, 16–17. — D. Vlahov: Pisma dr. Ante Mandića Oblasnom NOO-u za Istru (1944). Vjesnik Istarskog arhiva, 1(1991) str. 181–197. — A. Giron i P. Strčić: Poglavnikovom vojnom uredu. Rijeka 1993. — S. Kristen: Meje in misije. Ljubljana 2000. — M. Mikolić: Istra 1941–1947. Zagreb 2003, 249–250, 322, 343, 352. — A. Giron: Zapadna Hrvatska u Drugom svjetskom ratu. Rijeka 2004. — S. Trogrlić: Odnosi Katoličke crkve u Istri i jugoslavenske državne vlasti 1945–1954. Pazin 2008, 55–61, 257–258. — Lj. Toševa Karpowicz: Dva pisma Ante Mandića Milanu Stojadinoviću iz 1938. godine. Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, 53–54(2012) str. 349–357. — Ista: Tajne Opatije. Tajna diplomacija u Opatiji 1890–1945 (rkp. u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci), 2012. — V. Dugački: Svoj svome. Češka i slovačka manjina u međuratnoj Jugoslaviji. Zagreb 2013. — O. Mandić: Kronika obitelji Mandić. Rijeka—Opatija 2016, passim. — Ljepota – biografski leksikon slobodnih zidara Hrvatske. Zagreb 2017. — Mandići. Obitelj koja je obilježila jedno povijesno razdoblje. Opatija 2017, 9–20. — P. Strčić i M. Polić: Dr. Ante Mandić. U: Dnevnički zapisi. Opatija 2017, 3–20. — S. Matković i M. Trogrlić: Političke bilješke Ante Trumbića 1930–1938, 1. Zagreb—Split 2019. — Fran. — V. Spinčić: Crtice iz hrvatske književne kulture Istre. Zagreb 1926, 112–113. — I. Vučak: Kastavac dr. Fran Mandić (1851–1924), ugledni liječnik i »hrvatski konzul« u Trstu. Acta medico-historica Adriatica, 17(2019) 1, str. 115–132.
 
Paulina Radonić Vranjković (2020)