MALEKOVIĆ, Vladimir

MALEKOVIĆ, Vladimir, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i muzealac (Brdovec, 29. III. 1936 — Zagreb, 31. V. 2003). U Zagrebu završio učiteljsku školu 1955. i studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu 1962. Bio asistent režije i scenarist na RTV Zagreb 1961–63, likovni kritičar u Vjesniku 1964–83 (honorarno 1955–62) te ravnatelj zagrebačkoga MUO od 1983. do kraja života. Sustavno je pratio zbivanja na hrvatskoj likovnoj sceni, zahvaćajući i njezine vrhunske domete i marginalne pojave, pri čem je najveći interes iskazivao za slikarstvo; pisao i o zaštiti spomenika, arhitekturi, urbanizmu, dizajnu, književnosti, kazalištu i glazbi. Uza stalnu suradnju u Vjesniku, gdje je objavio nekoliko stotina kritika i osvrta, radovi su mu tiskani u periodicima Čovjek i prostor (1965, 1970–74, 1978, 1982–83, 1985), Vjesnik u srijedu (1967–70; VUS, 1970–72), Kaj (1969, 1972–73), Republika (1969), Zbornik otoka Korčule (1970), Insita (Bratislava 1972), Život umjetnosti (1972, 1976, 1981, 2006), Výtvarný život (Bratislava 1974), Bolaffiarte (Torino 1975), Arhitektura (1979, 1983), Bulletin JAZU (1980, 1986), Start (1981), Glasnik slavonskih muzeja (1982), Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske (1982–83), Danas (1984), Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske (1985, 1989), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1989), Informatica museologica (1990, 1994, 2001), Gazophylacium (1993), Kontura (1993–94, 1996, 1998, 2001–02), Muzeologija (1994), Zaprešićki godišnjak (1994), Encyclopaedia moderna (1998), Vijenac (1999), Kolo (2001), Hrvatsko zagorje (2002, 2006), Brdovečki zbornik (2003, 2006–08), Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin (2006) i Godišnjak Ogranka Matice hrvatske Nova Gradiška (2011), u izdanjima Socijalistička Republika Hrvatska (1972), Mirogoj Zagreb (1974), Ivan Lacković Croata. Crteži, grafike (1977), Maksimir (1982), Josip Generalić (1988), 45. obljetnica Kongresa kulturnih radnika Hrvatske (1989), Rabuzin (1992), Branko Ružić (1996), Hommage à Rabuzin (1996), Marijan Kolesar (1999), Arhitekt Viktor Kovačić (2003), Marija Braut (2006), Slobodan Vuličević (2006) i Ni moda ni doktrina (2013), sve u Zagrebu, te Galerija likovnih umjetnosti Osijek (Osijek 1987), Janez Boljka (Ljubljana 1987), Osnivači i prvi kustosi muzeja u Hrvatskoj (Osijek 1999) i Secesija u Hrvatskoj (Zagreb—Osijek 1999). Osobit je prinos dao proučavanjem naivne umjetnosti, objavivši pregled Hrvatska izvorna umjetnost (1973), prvu sustavnu obradbu s razmatranjem glavnih predstavnika, te monografije Ivan Lacković Croata (1973), Rabuzin (1976), Skurjeni (1982) i Mijo Kovačić (1989). Odabrani članci o toj temi skupljeni su mu u knjigama O izvornoj ili naivnoj umjetnosti (2008). Istaknuo se i muzejskim djelovanjem, poglavito kao ravnatelj MUO; obnovio je muzejsku građu, osmislio koncepciju novoga stalnoga postava 1995. te samostalno i u suradnji postavio više monografskih (Z. Vrkljan, 1987; I. Rončević, 1988; E. Murtić, 1990; A. Vrlić, 1995; F. Kulmer, 1996; S. Macolić, 1996; D. Fabijanić, 1998; S. Lupino, 1998; R. Sablić, 1998; Z. Novak, 1999; I. Rabuzin, 1999; J. Plečnik, 2000; M. Grčević, 2002; A. B. Švaljek, 2003) i zapaženih, nerijetko multidisciplinarnih kulturoloških izložba (Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244–1786, 1989; Od svagdana do blagdana, 1993; Fotografija u Hrvatskoj 1848–1951, 1994; Bidermajer u Hrvatskoj 1815–1848, 1997; Historicizam u Hrvatskoj, 2000; Secesija u Hrvatskoj, 2003). Realizirao i mnogobrojne druge izložbe (Angažirana umjetnost u Jugoslaviji 1919–1969, Slovenj Gradec 1969; Naivni kipari Jugoslavije, Kostanjevica na Krki 1970; Hrvatska likovna umjetnost 1945–1955. Tendenciozni realizam, 1974, Grupa trojice, 1976, Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo, 1980, Kubizam i hrvatsko slikarstvo, 1981, sve Zagreb), monografske i retrospektivne izložbe hrvatskih modernih i suvremenih umjetnika (M. Tartaglia, Sarajevo 1970; J. Labaš, Beograd 1971; Z. Prica, Kostanjevica na Krki 1971; A. Babić, Osijek 1979; S. Aralica, Otočac 1980; M. Šutej, Karlovac 1982; Goranka Vrus, Velika Gorica 1987; Nives Kavurić-Kurtović, Stuttgart 1991; I. Generalić, Zaprešić 1994; D. Jurak, 1971, M. Skurjeni, 1974. i 1998, O. Reisinger, 1975, V. Svečnjak, 1977, D. Butala, 1983, E. Kokot, 1983, Murtić, 1983, G. Mocenni, 1984, I. Šiško, 1985, Inka Mijić, 1988, sve Zagreb) te, promovirajući hrvatsku umjetnost u inozemstvu, izložbe Crtež u hrvatskoj izvornoj umjetnosti (Münster 1972), Jugoslavenski naivni umjetnici (Brugge 1974), Majstorska radionica Krste Hegedušića (Beč 1976), Dani hrvatske kulture u Lombardiji (Milano 1981), Hrvatska suvremena umjetnost (Priština 1982), Sedam umjetnika iz Zagreba (Antwerpen 1984), Živjeti na periferiji Carstva u 19. stoljeću (Trst 1990), Nacionalno blago Hrvatske (Arezzo 1991) i Umjetnost i kultura u Hrvatskoj (Torino 1993). Potaknuo osnivanje Galerije izvorne umjetnosti u Zlataru 1971 (i održavanje Sabora izvornih umjetnika 1972) te Muzeja Brdovec 1973. i Galerije »Matija Skurjeni« u njegovu sastavu 1987 (od 2000. samostalni Muzej »Matija Skurjeni« u Zaprešiću); autor tamošnjih stalnih postava i muzeološke koncepcije Muzeja seljačkih buna u Gornjoj Stubici 2002. Izradio program za hrvatski paviljon na izložbi Expo (Lisabon 1998) te bio izbornik na bijenalima u Veneciji 1999. i Firenci 2001. Tiskane su mu monografije o suvremenim umjetnicima (Murtić, 1978; Kosta Angeli Radovani, 1981; Friščić, 1982; Krsto Hegedušić, 1985, 2001; Dubravka Babić, 1987; Zlatko Prica, 2000, suautor; Jure Labaš/Erotika, 2005, suautor). Izabrane predgovore iz kataloga i osvrte iz dnevnoga tiska skupio u knjizi Stilovi i tendencije u hrvatskoj umjetnosti XX. stoljeća (1999). Autor je predgovora i tekstova u grafičkim mapama Skurjenija (Zagreb 1972), I. Friščića (Zagreb 1973), N. Kavurić-Kurtović (Zagreb 1973), Lackovića Croate (Mulieribus fortibus. Torino 1976), J. Generalića (Prsten od zmije. Zagreb 1984), Šiška (Hommage à A. T. Mimara. Zagreb 1986), D. Trogrlića (Iskušenja južnih mora. Zagreb 1986) i H. Čavrka (Bez kiše vremena. Zagreb 2002), u izdanjima Krsto Hegedušić (Zagreb 1974), Galerija Krsto Hegedušić i suradnici (Petrinja 1987), Galerija Matije Skurjenija (Zaprešić 1987) i Muzej Matija Skurjeni (Zaprešić 2003), u fotomonografijama N. Vranića Krajolici (Zagreb 1986) i Zagreb (Zagreb 2001) te scenarija za dokumentarne filmove (Mira Wolf, Krsto Hegedušić, 1981; A. Vrdoljak, Ivan Meštrović, 1985). Surađivao u izdanjima LZ (Likovna enciklopedija Jugoslavije – urednik struke, Enciklopedija hrvatske umjetnosti, HBL). Bio urednik u nakladnim kućama Globus i Naša djeca. Likovne su mu kritike, koje se odlikuju zavidnom interpretativnom razinom te »britkošću, sigurnošću suda i individualnim, literarnim diskursom« (S. Knežević), vrijedno polazište za povijesnoumjetničku valorizaciju pojedinih opusa i djela, a mnogi mu se tekstovi mogu svrstati među »najpoticajnija i najslojevitija kritička razmišljanja« o našoj naivnoj umjetnosti (V. Crnković). Pjesmama, prozom i osvrtima javljao se u Poletu (1953, 1955–56), Književnim novinama (Beograd 1956), Literaturi (1957), Telegramu i Našim razgledima (Ljubljana). Objavio zbirku pjesama u slobodnom stihu Kameni vrtovi (1998), nadahnutu istarskim krajolikom, i zbirku kajkavskih feljtona krležijanske inspiracije Bogomraki (2001), u kojoj je ispisao osebujnu kroniku Domovinskoga rata britko komentirajući zbivanja (pod pseudonimom Adam Grabowski prvotno u Večernjem listu, 1991–93, i Hrvatskom rukopisu, 1993–94). Zastupljen u izboru Panorama zaprešićkih kajkavskih pjesnika (Hrvatsko zagorje, 2001, 1). Potpisivao se i inicijalima te Vl. M. Portret mu je izradio P. Goll (1980, ugljen), karikature V. Radauš (1970, flomaster), sve u Grafičkoj zbirci NSK u Zagrebu; portretirao ga je i D. Jančić (2015, akrilik, Muzej Brdovec). Po njem nose ime Izložbeni salon u Muzeju Brdovec (od 2008) i Udruga likovnih i književnih stvaralaca brdovečkog kraja (od 2013). Počasni građanin Grožnjana (1978).