Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

JAGELOVIĆI (Jagiełło, Jogaila), litavsko-poljska dinastija potekla iz braka Jagela, litavskoga kneza (poslije poljski kralj Vladislav II. Jagelo), i poljske kraljice Jadvige Anžuvinske. Jagelo je 1392. prepustio bratiću po stricu Vitoldu (Vytautas) upravljanje litavskim dijelom države, a sâm je nastavio vladati u Poljskoj. Za njegove vladavine pokrštena je Litva, obnovljena krakovska Akademija 1400. te slomljena 1410. moć Njemačkoga viteškoga reda u bitki kraj Grunwalda. S četvrtom ženom, Sofijom iz litavske velikaške kuće Holszanski, imao je sinove Vladislava i Kazimira. Poljsko je prijestolje pripalo Vladislavu (Vladislav III), koji je 1440. izabran za hrvatsko-ugarskoga kralja (Vladislav I. Varnenčik). Kazimir (1427–1492), od 1440. litavski veliki knez, pozvan je 1447. na poljsko prijestolje (Kazimir IV). Sin mu Kazimir (1458–1483) proglašen je svetim i zaštitnikom Litve, a sin Vladislav bio je od 1471. kralj Češke i od 1490. Ugarske i Hrvatske (Vladislav II). Naslijedio ga je 1516. sin Ludovik II, koji je poginuo u bitki na Mohačkom polju 1526. Njegovom pogibijom izumrli su J. u Ugarskoj i Hrvatskoj. Nakon smrti Kazimira IV. vladao je 1492–1501. kao poljski kralj njegov sin Ivan Albert (1460–1501). Kazimirov mlađi sin Aleksandar vladao je od 1492. u Litvi, a nakon bratove smrti i u Poljskoj do 1506. Ni Ivan Albert ni Aleksandar nisu ostavili nasljednike. Poljsko i litavsko prijestolje prešlo je 1506. Sigismundu I (1467–1548), koji je iz braka s Bonom Sforzom imao Sigismunda II. Augusta (1520–1572), s kojim je u Poljskoj dinastija Jagelovića u muškoj liniji izumrla. Jagelovići su, zahvaljujući vezama s europskim dinastičkim obiteljima, 1500. vladali Poljskom, Litvom, litavskom Rusi, Češkom, Ugarskom i Hrvatskom. Nakon toga pokušavali su uspostaviti ravnotežu s Njemačkim Carstvom i učvrstiti vlast u Rusi. Zbog toga je Sigismund I. Bečkim ugovorom 1515. nakon izumrća Jagelovića prepustio ugarsku i češku krunu Habsburgovcima. U istočnoj politici J. su nastojali očuvati ravnotežu snaga zbog rastuće moći Moskve, s kojom su i Poljaci zbog poljsko-litavske unije iz 1501. bili uvučeni u sukob, koji je završio pripajanjem Livonije Poljskoj 1582. za vladavine Istvána Báthoryja.

Vladislav I. Varnenčik (1424–1444), poljski kralj od 1434. i hrvatsko-ugarski od 1440. Kako je poljskim kraljem postao s nepunih deset godina, vlast je u zemlji imalo regentstvo na čelu s krakovskim biskupom Zbigniewom Oleśnickim, koji se nakon smrti kralja Žigmunda Luksemburgovca 1437. umiješao u borbu za njegovo nasljedstvo. Iznenadna smrt Žigmundova nasljednika Alberta II. Habsburgovca 1439. potaknula je protuhabsburšku stranku u Ugarskoj da pozove Vladislava na hrvatsko-ugarsko prijestolje te je on u srpnju sljedeće godine izabran i okrunjen. Plemstvo je tada poništilo krunidbu Albertova sina Ladislava V. Postuma, kojega je u svibnju dala okruniti majka, kraljica Elizabeta. Prije napuštanja Poljske Vladislav je za namjesnike odredio Jana od Czyżowa za Malu i Jana Malskoga za Veliku Poljsku. U Litvu, gdje je ubijen veliki knez Sigismund, poslao je brata Kazimira, kojega je sabor litavskoga plemstva uzvisio na položaj velikoga kneza i time prekinuo personalnu uniju Litve s Poljskom. Izbor Vladislava za hrvatsko-ugarskoga kralja doveo je do prijestolnoga rata u kojem je Vladislav učvrstio svoj položaj, osobito nakon sporazuma o miru s grofovima Celjskima 19. IV. 1441. u Szombathelyu. Rat između Vladislava i kraljice Elizabete 1440–42. završio je mirom u Győru u prosincu 1442. Ubrzo nakon sporazuma kraljica je umrla, a borbu za interese njezina sina Ladislava V. Postuma preuzeo je Fridrik III. Habsburgovac koji je u ljeto 1443. s Vladislavom sklopio dvogodišnje primirje. U mirovnim pregovorima posredovao je papinski legat Giuliano Cesarini koji je već obavljao pripreme za veliki protuturski pohod na Balkanu. Ugarska vojska na čelu s Vladislavom i vojvodom Ivanom Hunyadijem prodrla je 1443. do Sofije, ali se zbog zime i nestašice hrane na poč. 1444. morala povući. S Turskim Carstvom potpisan je 13. VII. 1444. Segedinski mir, koji je Vladislav na intervenciju kardinala Cesarinija ubrzo prekršio i obnovio rat u kojem je 10. XI. 1444. doživio težak poraz kraj Varne u Bugarskoj, gdje su, osim kralja i papinskoga legata, poginuli mnogi ugarski i poljski križari. Taj vojni neuspjeh označio je kraj ofenzivne politike hrvatsko-ugarskih kraljeva i križarskih ratova protiv Turaka.
 
Vladislav II (1456–1516), češki kralj od 1471. i hrvatsko-ugarski od 1490. Do 1478. borio se za češku krunu s kraljem Matijom Korvinom, kojemu je morao ustupiti Šlesku, Lužicu i Moravsku. Tek nakon Matijine smrti 1490, kada je izabran za hrvatsko-ugarskoga kralja, te su zemlje vraćene Češkoj. Ratovanje s Maksimilijanom Habsburgovcem završilo je 1491. mirom u Požunu, po kojem je obnovljen nasljedni ugovor Matije Korvina i Habsburgovaca iz 1463. Međusobno zavađena velikaška oligarhija, koja je preuzela glavnu riječ u Ugarskoj i Hrvatskoj, prihvatila ga je za kralja i okrunila pod uvjetom da ukine poreze kojima se financirala plaćenička vojska Matije Korvina, što je za posljedicu imalo slabljenje kraljevske vojske. Nakon isteka primirja iz 1483. Turci su 1490. obnovili prodore u Hrvatsku; u jesen 1491. poraženi su kraj Udbine, a 9. IX. 1493. razbili su hrvatsku plemićku vojsku na Krbavskom polju. Jedino što je kralj uspio učiniti za obranu Hrvatske bilo je novo trogodišnje primirje sa sultanom 1495. Slavonskomu plemstvu izdao je 1496. novi grb i pečat. God. 1501. uključio se u protuturski savez, više zbog promjena u europskim političkim odnosima nego radi obrane Ugarske i Hrvatske. Papa Aleksandar VI. obvezao mu se tri godine davati po 40 000 dukata pomoći, a Venecija po 100 000 dukata. Potpuno ovisan o stranoj potpori, posebice mletačkoj, Vladislav se nakon primirja između Venecije i Turaka ubrzo morao povući iz rata te 1503. sklopiti novo, sedmogodišnje primirje sa sultanom. Unatoč ugroženosti države, Vladislav je ostao suzdržan i neodlučan u organiziranju njezine obrane. Pojedinačni uspjesi Hrvata u protuturskim borbama vezani su mnogo više uz hercega Ivaniša Korvina i neke istaknute hrvatske velikaše, a nakon Ivaniševe smrti 1504. Vladislav se gotovo prestao brinuti za obranu južne granice, koja je najvećim dijelom prešla u ruke pojedinih velikaša i kondotijera te hrvatskih banova. Još 1492. velikaši su na saboru u Požunu ograničili slobodu kretanja seljaštvu i povećali njegove obveze, što je za posljedicu imalo izbijanje seljačkoga ustanka Győrgya Dózse 1514. Prema Tripartitumu Istvána Verbőczyja kralj i velikaši imali su jednaki udio u moći; plemstvo je kralja priznalo za nadređenoga, ali je zauzvrat imalo pravo njegova izbora. God. 1505. potvrdio je Vladislav zaključak ugarskoga sabora na Rakoškom polju da nitko ne smije predlagati tuđinca za kralja. Time se željelo zapriječiti Habsburgovcima dolazak na hrvatsko-ugarsko prijestolje, ali teško stanje prisiljavalo je kralja da u posljednjim godinama života traži pomoć cara Maksimilijana I. u unutarnjim i vanjskopolitičkim odnosima. Njihov je odnos riješen 1515. ugovorom u Beču, kojim je, ponovo nakon 1506, zajamčeno Habsburgovcima pravo na hrvatsko-ugarsko prijestolje i češku krunu nakon izumrća Jagelovića. Ugovor je učvršćen zarukama, poslije i ženidbom Vladislavova sina Ludovika s Marijom, unukom cara Maksimilijana, te Ane, Vladislavove kćeri, s Maksimilijanovim unukom Ferdinandom. Uspjeh nije postignuo ni ulaskom u protumletački savez, tzv. Cambraisku ligu (1508–11), za što je imao pod hrvatsko-ugarsku vlast vratiti Dalmaciju. Od namjeravanoga pohoda na jug nije bilo ništa, kako zbog protivljenja nekih hrvatskih velikaša, tako i zbog nemogućnosti da učinkovito zaštiti vlastite zemlje i uspješno povede navalni rat protiv Turaka. Obranu hrvatskih zemalja nakon 1513. u potpunosti je preuzeo novi ban Petar Berislavić.
 
Ludovik II (1506–1526), hrvatsko-ugarski kralj od 1516. Za njegove maloljetnosti vladalo je državno vijeće, sastavljeno od svjetovnih i crkvenih feudalaca. Kada je 1521. samostalno preuzeo vlast, u zemlji je vladala feudalna anarhija i teška financijska kriza, pa je morao posuđivati novac za potrebe dvora. Oslabila je obrambena snaga zemlje, pogranične čete bile su slabo plaćene, utvrde zapuštene, a nisu uspjele ni inicijative za povećanjem poreza radi jačanja obrane. Sultan Sulejman II. Veličanstveni zauzeo je 1521. Beograd kao pripravu za opći napadaj na Ugarsku i Hrvatsku. Nakon smrti bana Petra Berislavića 1520, vodstvo u obrani hrvatskih zemalja preuzeo je njegov nasljednik u banstvu Ivan Karlović Kurjaković, kojemu je Ludovik obećao 40 000 dukata za plaćanje konjanika i zaštitu granice, a poslao mu je tek 1200 dukata u situaciji kada je drastično bila smanjena i pomoć Habsburgovaca i Venecije. Nakon pada Beograda Turci su napadaje usmjerili prema Hrvatskoj južno od Velebita te su 1522. zauzeli Knin i Skradin, 1523. Ostrovicu, u prosincu 1525. opsjeli Obrovac i zauzeli ga potkraj ožujka 1527. Zbog izostanka pomoći u Hrvatskoj je jačalo nezadovoljstvo te su hrvatski i slavonski staleži na saboru u Križevcima 25. I. 1526. raspravljali o otkazivanju poslušnosti Ludoviku. Zahtjev za obranom Hrvatske postavljen je iznad dinastičkoga prava Jagelovića, a u kombinaciji za hrvatsko prijestolje bili su Habsburgovci i, s malim izgledima, Mlečani. U kolovozu 1526. turska je vojska, brojčano znatno nadmoćnija, katastrofalno porazila Ludovikovu slabo opremljenu vojsku od oko 25 000 ljudi na Mohačkom polju. Ludovik, zbačen s konja prilikom bijega s bojnoga polja, utopio se u nabujalom potoku. Njegov poraz posljedica je ne samo brojčane neravnopravnosti nego i unutarnjih razmirica u Ugarskoj i Hrvatskoj te poteškoća u prikupljanju banderijalnih četa. Mladi je i neiskusni kralj hrabro, ali i nepromišljeno, pod pritiskom ratobornoga ugarskoga plemstva, krenuo u bitku unatoč savjetima kraljevskoga kancelara S. Brodarića da pričeka čete kneza Krste Frankapana i vojvode Ivana Zapolje. Utrnuće jagelonske loze u Ugarskoj i Hrvatskoj utrlo je Ferdinandu I. Habsburgovcu put za dolazak na njihovo prijestolje.
 
LIT.: Obitelj. – L. Crijević Tuberon: Commentaria suorum temporum. Rhacusii 1784 (hrv. prijevod Komentari o mojem vremenu. Zagreb 2001). – F. Firnhaber: Beiträge zur Geschichte Ungerns unter der Regierung der Könige Wladislaus II. und Ludwig II. in den Jahren 1490–1526. Archiv für die Kunde österreichischer Geschichtsquellen (Wien), 3(1849) str. 375–569. – A. Lewicki, A. Sokolowski i J. Szujski: Codex epistolaris saeculi decimi quinti, 1–3. Kraków 1876–1894. – A. Prochaska: Codex epistolaris Vitoldi Magni Ducis Lithuaniae 1376–1430. Cracoviae 1882. – V. Klaić: Hrvatsko kraljevstvo u XV. stoljeću i prvoj četvrti XVI. stoljeća. Zagreb 1905. – A. Prochaska: Król Władysław Jagiełło, 1–2. Kraków 1908. – J. Krzyżaniakowa: Kancelaria królewska Władyslawa Jagiełły, studium z dziejów kultury politycznej Polski w XV wieku, 1–2. Poznań 1972–1979. – F. Szakály: Phases of Turco-Hungarian Warfare before the Battle of Mohács. Acta Orientalia (Budapest), 33(1979) str. 65–111. – V. Klaić: Povijest Hrvata, 3. Zagreb 1980, str. 182–242; 4. str. 190–428. – J. M. Bak i B. K. Király: From Hunyadi to Rákóczi. War and Society in Late Medieval and Early Modern Hungary. New York 1982, 141–158. – T. Raukar: Grofovi Celjski i hrvatsko kasno srednjovjekovlje. Historijski zbornik, 36(1983) str. 113–140. – Isti: Turci i hrvatsko kasnosrednjovjekovno društvo. Ibid., 37(1984) str. 247–254. – Ioannis Dlugossii Annales seu Cronicae incliti Regni Poloniae, 10–12. Varsaviae 1985–2001. – T. Raukar: Društveni razvoj u Hrvatskoj u XV stoljeću. Historijski zbornik, 38(1985) str. 75–94. – K. Biedrowska-Ochmańska i J. Ochmański: Władysław Jagiełło w opiniach swoich współczesnych. Poznań 1987. – J. Krzyżaniakowa i J. Ochmański: Władysław II Jagiełło. Wrocław 1990. – P. F. Sugar, P. Hanák i T. Frank: A History of Hungary. Bloomington–Indianapolis 1990, 76–82. – I. Jurković: Turska opasnost i hrvatski velikaši – knez Bernardin Frankapan i njegovo doba. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 17(1999) str. 61–83. – J. Ochmański: Jagiello, Jagiellonen. Lexikon des Mittelalters, 5. Stuttgart 2000, 274–275. – Vladislav I. Varnenčik. – J. Dąbrowski: Władysław I. Jagiełłończyk na Wegrzech 1440–1444. Warszawa 1922. – R. Heck: Tabor a kandydatura jagiełłońska w Czechach 1438–1444. Wrocław 1964. – A. Sochacka: Jan z Czyżowa, namiestnik Władysława Warneńczyka. Lublin 1993. – S. Gawias: Wladyslaw III. Warnenczyk. Lexikon des Mittelalters, 9. Stuttgart 2000, 287–288. – Vladislav II. – A. Bonfini: Rerum Ungaricarum decades tres. Basileae 1543. – A. Rezek: Přispěvky k dějinam českým za kraly Vladislava a Ludvíka. Časopis Musea Království Českého (V Praze), 56(1882) str. 217–243. – R. Horvat: Ivan Korvin, ban hrvatski. Zagreb 1896. – Z. Nejedlý: Volba krále Vladislava II. roku 1471. Český časopis historický (Praha), 11(1905) str. 38–54, 160–173. – E. Denis: Konec samostatnosti české. Praha 19092. – A. A. Olesnickij: Bezimeni turski ljetopisac o bojevima Turaka sa Hrvatima godine 1491. i 1493. Rad JAZU, 1933, 245, str. 210–219. – Isti: Krbavski razboj po Sa’d-ud-Dinu. Nastavni vjesnik, 43(1934–35) 6/10, str. 185–208. – S. Antoljak: Dalmatinsko pitanje kroz vjekove. Zagreb 1944, 14–20, 23–27. – T. Raukar: Hrvatska na razmeđu XV. i XVI. stoljeća. Senjski zbornik, 17(1990) str. 5–14. – J. Macek: Jagellonský věk v českých zemích (1471–1526), 1–2. Praha 1992–1994. – Krbavska bitka i njezine posljedice (zbornik). Zagreb 1997. – J. Macek: Tři ženy krále Vladislava. Praha 1998. – J. Žemlička: Vladislav II. Lexikon des Mittelalters, 8. Stuttgart 2000, 1805. – Ludovik II. – M. Mesić: Banovanje Petra Berislavića za kralja Ljudevita II. Rad JAZU, 1868, 3, str. 1–64. – Isti: Hrvati nakon bana Berislavića do muhačke bitke. Ibid., 1873, 22, str. 55–204. – V. Fraknói: Ungarn vor der Schlacht bei Mohács (1524–1526). Budapest 1886. – C. Turetschek: Die Türkenpolitik Ferdinands I. von 1529 bis 1532. Wien 1968. – S. Brodarić: Mohačka bitka 1526. Vinkovci 1990. – K. Amann: Schlacht von Mohács. Lexikon des Mittelalters, 6. Stuttgart 2000, 716–717.
 
Borislav Grgin (2005)