Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BANDULAVIĆ, Ivan (Bandulović), vjerski pisac (Skoplje, danas Donji Vakuf, druga pol. XVI st. — ?, prva pol. XVII st.). Iz nekoliko podataka što ih je sâm o sebi zabilježio saznaje se da je bio franjevac, rodom Skopljanin, te da je za boravka u Bologni počeo sastavljati djelo Pištole i Evanđelja priko svega godišta novo istomačena po razlogu Misala Dvora rimskoga. Najveći dio života djelovao je vjerojatno u Bosni, neko vrijeme i u Dalmaciji, no ne zna se koje je službe u Franjevačkom redu obavljao. Pištole i Evanđelja, što ih je B. prvi put objavio 1613, zapravo su prerađeno i dopunjeno izdanje najstarijega latiničkog hrvatskog lekcionara Bernardina Splićanina, tiskana 1495. Čini se da B. nije poznavao to prvo izdanje jer se u odobrenju za tisak njegove knjige s nadnevkom od 1. IV 1613. navodi: »translato gia molt’anni dal Latino nella lingua Schiaua dal M. R. D. Benedetto Zboroveo.« Prema tome, poslužio se drugim Bernardinovim izdanjem, koje je 1543. u Mlecima objavio Benedikt Zborovčić (a treće 1586. Marko Andriolić). Iz Bandulavićeva predgovora vidi se da je namjeravao ispraviti tiskarske i druge nedostatke te prevesti one poslanice i evanđelja koja »manjkahu« u ranijim izdanjima. Osim toga, dodao je neke blagoslove i obrede, a novost je njegova lekcionara u tome što je u nj uvrstio hrvatski tekst nepromjenjivih dijelova Reda mise (izuzevši kanon i pričesne molitve), tekst svih prefacija te božićnu pjesmu Pissanca Vsee vrime godiscta. Djelujući u doba pojačanog rada franjevaca poslije Tridentskog koncila, B. je bio suvremenik Matije Divkovića, utemeljitelja književnosti u Bosni, ali je za razliku od njega bio prvi bosanski franjevac koji je svoje djelo tiskao latinicom, iako je isticao da je »ne samo trudno, da vele mučno, latinskimi slovmi naše domaće slovinske riči uprav pisati, i jedro izgovarati« jer još nemamo izgrađena književnog jezika, tj. »neimamo poglavita Naučitelja nikakova ki je dosad hotio svomu jeziku pomoć podati, odlučujući stanovit red: razlog i način pisma: pisanja, riči, silaba, slova i ortografije ...«. Stoga na kraju predgovora bilježi način pisanja kojim se služio, a na kraju knjige dodaje »Istomačenje nikih riči ... koje su sada malo u običaju ... premda su stare i vlastite, pače izborite našega jezika, noseći u sebi istinitu snagu stvari njimi zlamenovane ...« Pod utjecajem Zborovčićeva izdanja B. je ispočetka unosio više čakavskih elemenata, dok poslije u njegovu izdanju prevladavaju bosansko-štokavske osobine. Vjerojatno je ta jezična mješavina bila razlogom što je Bandulavićev lekcionar ubrzo prenesen izvan granica Bosne. Poznavao ga je B. Kašić, koji je 1641. »na jeziku dubrovačkom« izdao lekcionar, sadržajno blizak Bandulavićevu. U XVIII st. poslužio je kao predložak sastavljačima budimskih lekcionara, slavonskim franjevcima N. Kesiću (1740), E. Paviću (1764) i M. Lanosoviću (1794). U hrvatske primorske krajeve prenijeli su ga P. Knežević svojom preradbom tiskanom u Veneciji 1773. i anonimni priređivač riječkog izdanja iz 1824. Bandulavićev liturgijski priručnik imao je u bogoslužju hrvatskog jezičnog područja dugu tradiciju te je u tijeku dvaju stoljeća mnogo puta izdavan. Uključivši i preradbe spomenutih pisaca, tiskan je u oko dvadesetak izdanja. Od 14 Bandulavićevih izdanja, spominjanih u pojedinim bibliografijama i katalozima, uspio je J. Fućak identificirati njih 8. Izdanje iz 1639. potvrđeno je samo u incipitu izdanjâ iz 1640, 1665. i 1682, dok izdanja iz 1645, 1687, 1749. i 1830. nisu potvrđena ni nađena. — Bandulavićev suvremenik F. Glavinić drži da je njegovo izdanje (1626) »diligente et fedel translatione«, a njegov jezik »pronuntia comune«. S. Rusić, član dubrovačke Akademije ispraznijeh, primjećuje mnoge nedostatke u adekvatnom prevođenju s latinskog jezika na hrvatski. Usput iznosi podatak da se Bandulavićev lekcionar upotrebljava još u Bugarskoj, Srbiji i u Zavodu Sv. Jeronima u Rimu. Jedan njegov primjerak posjedovao je i Ivan Belostenec u Varaždinu. Za Rusićev je sud u novije vrijeme rečeno da je preoštar i da mu mnogi prigovori nisu na mjestu. (J. Fućak).

DJELA: Pisctole i Evangelya priko suega Godiscta novo istomacena po razlogv Missala Dvora rimskog dosadascgnya od mnozijih pomagnkanyih ocisctena: i sasuijmi, koya dosad ù Slouinschi yezik magnkahu s’vellikom pomgnyom istomaçena, i virno prinessena. Pristupisce k’gnim mnoghij blagosoui: Raed Karsctenya: i Kalendar Papae Gargura: s Tabulom Blagdanijh pomisctgliuijh. (Po f. Ivanv Bandvlavichiv, Skop. R. M. B. V Bnecieh, Antonio Turini 1613); Pri Marku Ginammù 1626; Pri Marku Ginammù Kgnígaru 1640; Po Francisççu Broiollu 1665; Po Nicoli Pezzanu 1682, 1699, 1718, 1739.
 
LIT.: Filip Laštrić: Epitome vetustatum Bosnensis Provinciae. Ancona 1776. — Ivan Franjo Jukić: Književnost bosanska. Bosanski prijatelj, 1851, 2, str. 83–90. — Dragutin Prohaska: Budimski lekcionari XVIII vijeka prema bosanskodalmatinskomu od I. Bandulavića. Zbornik u slavu Vatroslava Jagića. Berlin 1908, 556–575. — Isti: Das kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina. Zagreb 1911, 97–98. — Julijan Jelenić: Biobibliografija franjevaca Bosne Srebreničke, I. Zagreb 1925, 15–16. — Krešimir Georgijević: Hrvatska književnost od XVI do XVIII stoljeća u Sjevernoj Hrvatskoj i Bosni. Zagreb 1969, 161. — Jerko Fućak: Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara. Zagreb 1975.
 
Nikica Kolumbić (1983)