Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

JAMOMETIĆ, Andrija (Jamome, Jamometa, Zamometić, Craynensis, Croata, Croatus, de Croatia, de Dalmatia, Slavus, Zamometich, Zuccalmaglio, Zuccomakehius; Andreas), diplomat, teolog i pravnik (?, između 1420. i 1430 – Basel, 12. ili 13. XI. 1484). Potječe iz hrvatske plemićke obitelji. U Zadru je stupio u Dominikanski red i stekao prvu izobrazbu. Na nekom je talijanskom sveučilištu, vjerojatno u Bologni, studirao crkveno pravo i stekao bakalaureat. Potom je u Padovi studirao teologiju i oko 1445. položio doktorat. Ondje je prijateljevao s franjevcem Francescom della Rovereom (budući papa Siksto IV). Nakon studija asigniran je u udinski samostan, a 1462. povjerena mu je služba profesora i odgojitelja studenata. U srpnju 1475. izabran je i potvrđen za provincijala Grčke dominikanske provincije. Odlazak na dužnost odgađao je zbog teških političkih prilika izazvanih turskim osvajanjima, pa ga je na početku kolovoza general Reda smijenio. Na prijedlog mletačkoga kardinala Giovannija Battiste Zena papa Siksto IV. imenovao ga je na poč. 1476. nadbiskupom, ali područje njegove nadbiskupije (Craina, Cranea, Granea, Krania) nije točno utvrđeno, pa jedni drže da je bila na širem području Albanije (Kadar, Krujë), a drugi u Grčkoj (Tesalija). Posvećen je najvjerojatnije u Rimu, gdje je u veljači preuzeo sve obveze prema Apostolskoj komori, no područje svoje jurisdikcije najvjerojatnije nije nikada posjetio. Prema biografima bio je vrstan pravnik, teolog, propovjednik, poliglot (latinski, grčki, talijanski, njemački i slavenski jezici) te vješt diplomat, zbog čega ga je car Fridrik III. uzeo u diplomatsku službu. U razdoblju 1478–81. četiri puta putuje u Beč i Rim. Uređuje pitanje imenovanja biskupa, posreduje u sređivanju odnosa između Fridrika i hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina, zauzima se za suradnju cara i pape te njemačkih trgovačkih gradova i talijanskih republika u obrani od turske opasnosti. Kao nadbiskup te knez, savjetnik i izaslanik Svetoga Rimskoga Carstva Njemačke Narodnosti, u kolovozu 1479. na saboru u Nürnbergu branio je carevu i papinu politiku, ali se za četvrtoga putovanja u Rim 1480, pod nejasnim okolnostima, sukobio s papom. Neki povjesničari njihov razlaz vide u neslaganjima oko reforme Crkve i Rimske kurije, a drugi ističu osobne razloge (neispunjeno obećanje da će biti imenovan kardinalom). Otada je J. žestoko kritizirao Siksta optužujući ga za rasipan život, nepotizam, postupke kojima pridonosi podjeli kršćanskoga svijeta i umanjuje izglede u borbi protiv Turaka. Papa mu je ponudio nadarbinu u Ninskoj biskupiji, a papin ga nećak Girolamo Riario zatočio 14. VI. 1481. u Anđeosku tvrđavu, odakle je pušten zauzimanjem cara Fridrika i mletačkoga kardinala Giovannija Michielija. Odlazi u Beč te počinje raditi na sazivu općega crkvenoga koncila Katoličke crkve na kojem bi se raspravljalo o miru među kršćanskim vladarima, o ratu protiv Turaka i o reformi Crkve po cijenu papina svrgavanja. Radi toga povezao se s papinim protivnicima i 25. III. 1482. u baselskoj katedrali proglasio kao kardinal s naslovom sv. Siksta, koji si je sam dao, saziv crkvenoga koncila. Na početku travnja obratio se otvorenim pismom svim kršćanskim vladarima, biskupima i redovnicima pozivajući ih na koncil. U nizu pisama upućenih europskim sveučilištima i vladarima obrazlagao je tezu o nastavku nedovršenoga Baselskoga koncila. Posjetio je Zürich, Bern, Konstanz i Ulm kako bi pridobio crkvene i političke vlasti, a i samoga cara. Papa je upotrijebio sav svoj autoritet te pritiskom, osobito na cara, onemogućio sazivanje koncila. Papin izaslanik caru, biskup Antonio Grazia Dei, u rujnu 1482. lišio je Jamometića crkvenoga dostojanstva i od baselskih vlasti zatražio izručenje, što je odbijeno. Tek kada je papa u prosincu zaprijetio Baselu križarskim ratom, gradsko je vijeće pristalo uhititi, ali ne i izručiti Jamometića papi. Nakon dugih pregovora osuđen je na doživotnu tamnicu iz koje nije izbavljen unatoč prosvjedima i zauzimanju mletačke vlade. U tamnici je 13. XI. 1484. pronađen mrtav, a posmrtni su mu ostatci 12. I. 1485. bačeni u Rajnu. Njegovi kraći spisi, uglavnom pisma Fridriku III, Lorenzu Mediciju, bečkomu Sveučilištu, baselskomu biskupu Gasparu te objava o sazivu Baselskoga koncila od 25. III. 1482, priziv od 21. VII. 1482. nalaze se u različitim zbirkama izvorne građe i djelima u izdanju J. Schlechta, A. Stoecklina, J. H. Hottingera i L. Pastora.

LIT.: M. Vlačić Ilirik: Catalogus testium veritatis, qui ante nostram aetatem reclamarunt papae. Basileae 1556, 1003–1004. – J. H. Hottinger: Historiae ecclesiasticae Novi testamenti, 4. Tiguri 1657, 360–394, 556–566, 593–604. – V. M. Fontana: Sacrum theatrum Dominicanum. Romae 1666, 761. – A. Altamura: Bibliotheca Dominicana. Romae 1677. – G. M. Cavalieri: Galleria de’ sommi pontefici, patriarchi, arcivescovi e vescovi dell’ Ordine dei predicatori, 1. Benevento 1696, 291–292. – T. Ripoll i A. Bremond: Bullarium Ordinis fratrum praedicatorum, 3. Romae 1731, 631–632. – D. Farlati: Ilyricum sacrum, 4. Venetiis 1769, str. 189–190; 7. 1817, str. 436–437. – J. Burckhardt: Erzbischof Andreas von Krain und der letzte Conzilsversuch in Basel 1482–1484. Basel 1852. – Monumenta Habsburgica. Sammlung von Aktenstücken und Briefen zur Geschichte des Hauses Habsburg in dem Zeitraume von 1473 bis 1576, 3. Wien 1858. – S. de’ Conti: Le storie de’ suoi tempi dal 1475 al 1510, 1. Roma 1880. – N. Glassberger: Chronica. Analecta Franciscana, 2. Quaracchi 1887, 482–486. – J. Hansen: Quellen und Untersuchungen zur Geschichte des Hexenwahns und der Hexenverfolgung im Mittelalter. Bonn 1901, 383–384. – J. Schlecht: Andrea Zamometic und der Basler Konzilsversuch vom Jahre 1482. Paderborn 1903. – L. Pastor: Geschichte der Päpste im Zeitalter der Rennaisance, 2. Freiburg im Breisgau 19044. – A. Mortier: Histoire des maîtres généraux de l’ Ordre des frères prêcheurs, 4. Paris 1909, 555–561. – A. W. Matzinger: Zur Geschichte der niederen Vereinigung. Zürich–Selnau 1910, 278. – C. Eubel: Hierarchia catholica medii aevi, 2. Monasterii 19142, 139. – M. Breyer: O nadbiskupu Andriji Jamometiću. Obzor, 60(1919) 176, str. 2, 7. – Isti: O nadbiskupu Andriji Jamometiću. Novosti, 21(1927) 124, str. 8. – V. Vučić: Jedan zaboravljeni velikan našega naroda: Andrija Jamometić. Jutarnji list, 21(1932) 7272, str. 33. – M. Breyer: Nadbiskup A. Jamometić, sazivač protupapinskog koncila u Bazelu 1482. Vidici (Beograd), 1(1938) 8/9, str. 245–247. – A. Stoecklin: Der politisch entscheidende Wendepunkt im Basler Konzilsversuch des Andrea Zamometić vom Jahre 1482. Freiburg, Schweitz 1938. – Isti:Der Basler Konzilsversuch des Andrea Zamometić vomJahre 1482. Basel 1938. – ša: Hrvat Andrija Jamometić. Jutarnji list, 28(1939) 9695, str. 17–18. – P. Paschini: Il carteggio fra il card. Marco Barbo e Giovanni Lorenzi (1481–1490). Città del Vaticano 1948, 49–51, 54–61, 72, 84. – H. Jedin: Geschichte des Konzils von Trient, 1. Freiburg 1949, 80–84. – Š. Jurić: Andrija Jamometić intelektualac 15. st. žrtva rimske kurije. Republika, 18(1962) 10/11, str. 484–486. – V. Bayer: Ugovor s đavlom. Zagreb 1969, 370–371. – T. Kaeppeli: Scriptores Ordinis praedicatorum medii aevi, 1. Romae 1970, 73–75. – S. Krasić: Regesti pisama generala dominikanskog reda poslanih u Hrvatsku (1392–1600). Arhivski vjesnik, 17–18(1974–75) str. 198. – Đ. Kokša: Linee metodologiche per una letteratura della storia religiosa dei Croati. U: Storia religiosa dei popoli balcanici. Milano 1983, 196. – M. Barbarić: U povodu 500. obljetnice smrti hrvatskog katoličkog velikana, mučenika i blaženika, svetačke uspomene Andrije Jamometića. Hrvatski katolički glasnik, 9(1984) 3, str. 3–6. – I. Vule: Andrija Jamometić u kliještima inkvizicije. Ibid., str. 20–21. – I. Tomljenović: Uz 500. obljetnicu smrti hrvatskog dominikanca Andrije Jamometića (1420/30–1484). Croatica Christiana periodica, 8(1984) 14, str. 203–212. – J. Petersohn: Zum Personalakt eines Kirchenrebellen. Name, Herkunft und Amtssprengel des Basler Konzilsinitiators Andreas Jamometić. Zeitschrift für historische Forschung (Berlin), 13(1986) 1, str. 1–14. – M. Žugaj: Hrvatska biskupija od 1352. do 1578. godine. Croatica Christiana periodica, 10(1986) 17, str. 103; 18, str. 19. – N. Klaić: O porijeklu hrvatskog dominikanca Andrije Jamometa (1420/30–1484), znamenitog borca za reformu. Ibid., 11(1987) 19, str. 1–8. – F. Šanjek: Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 1. Zagreb 1988, 763–764. – I. H. Ringel: Ein bisher unbekanntes Exemplar der Konzilsproklamation des Andreas Jamometić von 1482 im Bischöflichen Archiv Chur. Gutenberg Jahrbuch (Mainz), 64(1989) str. 101–105. – M. Kurelac: O mogućnostima i uvjetima mira između Venecije i Turaka: poslanica Dubrovčanina Mateja Ranjine papi Sikstu IV. 1479. Croatica Christiana periodica, 16(1992) 30, str. 182. – S. Krasić: Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru ili Universitas Jadertina 1396–1807. Zadar 1996. – F. Šanjek: Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Zagreb 19962.
 
Stjepan Krasić (2005)