BARAC, Antun

BARAC, Antun, književni povjesničar i kritičar (Kamenjak, kod Crikvenice, 20. VIII 1894 — Zagreb, 1. XI 1955). Osnovnu školu završio je u Grižanima (1901–1905), gimnaziju u Sušaku (1905–1913), a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavensku književnost, njemački i filozofiju (1917). Doktorirao je u Zagrebu 1918. monografijom o Vladimiru Nazoru. Kao srednjoškolski profesor službovao je u Sušaku (1918–1924) i Zagrebu (1924–1930). Od 1930. je docent, a od 1938. redoviti profesor jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za okupacije (od kraja 1941. do svibnja 1942) bio je zatočen u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Školske god. 1945/1946. bio je dekan Filozofskog fakulteta, a 1950/1951. rektor zagrebačkog Sveučilišta. God. 1947. izabran je za redovitog člana JAZU. Bio je predsjednik Hrvatskoga filološkog društva i direktor Seminara za strane slaviste. Osnovao je Institut za jezik i Institut za književnost JAZU (1952) te bio tajnik Akademijina odjela za suvremenu književnost. Njegov portret izradio je J. Miše. — Javio se 1910. u Pobratimu zagonetačkim tekstovima, a zatim i prvom pjesmom Sjeta (br. 19). Književni rad počinje impresionističkom post-matoševskom lirikom, a od 1914. piše recenzije i kritike uglavnom iz hrvatske i srpske književnosti. Barčev rad na preocjenjivanju novije hrvatske književnosti i postavljanju temelja našoj znanosti o književnosti počeo je člankom Naša književnost i njezini historici (Jugoslavenska njiva, 1923, 4) te teorijskom raspravom Između filologije i estetike (Savremenik, 1929, 1). U njima je iznio pregled stanja u hrvatskoj znanosti o književnosti te pokazao zablude pozitivističke i filološke metode ali i jednosmjerna estetizma. Njegova književnopovijesna istraživanja široka su raspona i kreću se od kritičko-esejističkih napisa o manjim piscima (L. Botić, G. Martić, I. Perkovac, F. Horvat Kiš) do monografija o vrhunskim stvaraocima (V. Nazor, 1918; A. Šenoa, 1926; V. Vidrić, 1940; I. Mažuranić, 1945). Dao je i povijesnu sintezu hrvatske književne kritike XIX st. (1938), nastojeći kritiku znanstveno obraditi kao zaseban književni rod. Napisao je dvije (Književnost ilirizma, Književnost pedesetih i šezdesetih godina) od zamišljenih pet knjiga povijesti novije hrvatske književnosti. Tu je došao do izražaja otpor jednoobraznom prenošenju gotovih shema iz tzv. velikih u tzv. manje književnosti. Služio se posebnim nacionalnim mjerilom, smatrajući da svaka manja književnost u većoj mjeri odražava društveni život svog naroda, negoli velika. Odatle i njegova krilatica »veličina malenih«. Služeći se književnopovijesnom metodom B. uz društvenu naglašava i estetsku odrednicu djela. Svoje estetske sudove osniva na dvjema osobinama: humanističkim vrijednostima teme i savršenstvu oblika, što određuje pojmovima »konciznost izraza« i »plastičnost prikazivanja«. Pisao je i o vezama između hrvatske i srpske književnosti, a bavio se i komparativnim istraživanjima odnosa hrvatske književnosti prema evropskima. Posmrtno su tiskana autobiografsko-dnevnička zapamćenja i feljtoni iz ratna vremena, Bijeg od knjige. Svoje znanstvene, kritičarske i književne radove objavio je u publikacijama: Pobratim (1910–1913), Hrvatski đak (1911), Vienac (1913), Vihor (1914), Primorske novine (1916–1919), Književni jug (1919), Savremenik (1919, 1928, 1929, 1931, 1937, 1940, 1941), Riječ (1920, 1926, 1927, 1929–1931), Nova Evropa (1921, 1922), Mladost (1923, 1924, 1927–1934), Hrvatsko kolo (1929, 1932, 1936–1941, 1946, 1948, 1950, 1951, 1953), Hrvatska revija (1930, 1931, 1938, 1940, 1943, 1944), Republika (1945, 1949–1952), Riječki list (1948–1950), Jezik (1953), Zbornik Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1951, 1954) i dr. Pisao je pod pseudonimima i šiframa: J. Božić, M. Vajvarski, P. Mitrović, Tone Kamenjak, A., Bc, A. B., A. B. C. Bavio se i uredničkim radom. Kao srednjoškolac uređivao je u Sušaku omladinski list Novi život, zatim je bio član redakcije Jugoslavenske njive (1924–1926), urednik časopisa Mladost (1925–1934) i edicija JAZU Građa za povijest književnosti hrvatske (1947–1953) te Noviji pisci hrvatski (1949–1955). Priredio je nekoliko antologija (S. Gregorčič, 1924; A. Harambašić, 1926), jubilarno izdanje djelâ A. Šenoe (1931–1934), A. G. Matoša (1934–1938), Nazora (1946–1950). Za ediciju Djela hrvatskih pisaca uredio je djela E. Kumičića (1950) te 1. i 2. svezak Hrvatske književne kritike (1950–1951). S V. Nazorom priredio je čitanke iz hrvatskog ili srpskog jezika za niže razrede srednje škole (od 1928. više ponovljenih izd.). Prevodio je s njemačkog. Njegova knjiga Jugoslavenska književnost prevedena je na više jezika. — Barca je kao književnog povjesnika najprije zapazio J. Bogner ukazujući na njegove napore da sociološkom metodom ispravi zablude i otkrije mnoštvo novih književnopovijesnih činjenica, otvarajući put nejednostranoj estetskoj analizi. I. Frangeš je pisao o Barcu kao tvorcu naše moderne znanosti o književnosti te naglasio njegovo nastojanje da je uz pomoć filologije i estetike oslobodi pozitivističkih stega te utvrdi nacionalne književnopovijesne koordinate. Po S. Lasiću za njega je primjeran metodski eklekticizam koji se osniva na principima sociološkog tumačenja književnosti, organskog tumačenja njezina razvoja te stvaralačkog tumačenja naše književne povijesti. Ukazuje se i na Barčeve napore da kritiku uvede u područje znanosti o književnosti, ali ujedno da tu znanost oslobodi metodologije književne kritike (D. Brozović).