BARAKOVIĆ, Juraj

BARAKOVIĆ, Juraj, pjesnik (Plemići kod Zadra, 1548 — Rim, 1. VIII 1628). Otac Ivan i majka Jelena, rođ. Marić ili Satalić, živjeli su na obiteljskom dobru u Plemićima, odakle su se, kad je Jurju bilo pet godina, preselili u Zadar. Imao je dva brata, Grgura i Petra, i sestru Margaritu, koja se 1577. udala za Ivana Lukicu ili Lučicu; s njim je imala sina Ivana koji se zajedno s pjesnikovim bratom Petrom spominje kao lice u poznatoj bugarštici o majci Margariti. Elementarnu i humanističku školu završio je u Zadru, a visoke škole, zacijelo teologiju, negdje u Italiji. Kao mladić doživio je ciparski rat (1570–1573) koji se vodio i u okolici Zadra i u kojem je, kako se čini, i sâm sudjelovao. Prvi put se u arhivima spominje kao klerik 1564, a zatim, mnogo kasnije, kao svećenik 1586. Desetak je godina službovao kao župnik u Novigradu, da kao kanonik, negdje na prijelomu stoljeća, iz dosad neutvrđenih razloga, bude protjeran u Šibenik i lišen crkvenih činova. Tu je ostao do 1613, a možda i duže. Životni put završio je u Rimu gdje mu je šibenski prijatelj I. T. Mrnavić podigao ploču u crkvi Sv. Jeronima s nekoliko podataka o životu. Prema njima, pjesnikov daleki predak Bartul istaknuo se na dvoru kralja Bele, sâm Juraj je u ratu protiv Turaka bio ranjen u prsa, njegovao je »ilirske muze« do 80. godine života, a umro je za trećeg hodočašća u Rimu. O navedenom pretku Bartulu povijesna kritika nije našla potvrde, a kako je Mrnavić Barakovićev suvremenik, ostali podaci mogu se držati točnima. — Svi Barakovićevi danas poznati radovi iz poznijeg su doba pjesnikova života, što upućuje na misao da je osim Jarule, Vile Slovinke i Drage, rapske pastirice mogao napisati i druga djela. O tome postoje i nepotvrđeni podaci u zadarskom kalendaru Il Rammentatore dalmatino (za 1868), gdje se navodi kako je Baraković napisao životopis M. T. Cicerona na talijanskom i životopis Sv. Jeronima na hrvatskom jeziku, gramatiku »ilirskog« jezika, navodno tiskanu 1614, i napokon povijest »naroda dalmatinskog i hrvatskog« koju je tiskao pjesnikov nećak Marko Baraković. S više osnova pridaje mu se pohvalnica Čestitom Zadru gradu (uz Budinićev prijevod Psalama Davidovih, Rim 1582) u kojoj se hvali Zadar zbog pjesnika P. Zoranića, B. Karnarutića i Š. Budinića i u kojoj se očituje poznavanje M. Marulića, P. Hektorovića i D. Ranjine. Odnedavna mu se pripisuje rukopisna zbirka propovijedi na hrvatskom (kupljena 1966. u Londonu i pohranjena u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu). Barakovićev je zajamčeno samo dio tog rukopisa – himna Zadru, na kraju kodeksa, koja se u osnovi podudara s himnom Zadru u V. »petju« Vile Slovinke. Jarula (»jarula« = gredica s cvijećem) je u stihove pretočena Biblija (Stari i Novi zavjet), podijeljena na »šest vikov svita«, prema shemi stvorenoj prvih stoljeća kršćanstva. Djelo je, čini se, plod pjesnikova protureformacijskog mara. U svom drugom, i glavnom djelu, autor je ponesen idejama slavenskog zajedništva (koje je začeo V. Pribojević, a razradio Barakovićev suvremenik M. Orbini). Vila Slovinka, dovršena u Šibeniku najkasnije 1613, ostvaruje se na dvije razine, a na objema je u središtu pažnje grad Zadar. Na prvoj (I–VII), u susretu pjesnika s Vilom Slovinkom, riječ je o zadarskoj prošlosti, o postanku slovinskog naroda i jezika. Na drugoj razini, u susretu s poklisarom livanjskog bega, govori se o tadašnjem Zadru i posljedicama dugotrajne tuđinske vladavine zbog koje Zadrani »vas nauk od skule« promijeniše u »rimski«. U spjevu se naziru i pjesnikove nesuglasice s određenim porodicama u Zadru, možda s onima koje su imale kakve veze s njegovim izgonom iz grada. U svoje djelo unio je B. i neke metričke i strofičke novine: »zučnopojke« (osmerački soneti u funkciji strofe), »osmoretke« (dvanaesteračke oktave), »poluretke« (osmerački katreni) »i pisni skupne« (niz dvanaesteračkih distiha). U posljednjem djelu, u Dragi, rapskoj pastirici, prikazuju se znamenitosti i 1jepote otoka i grada Raba s umetnutom pripoviješću o Kalifrontovoj silnoj ljubavi prema pastirici Dragi, koja završava »prijetvorom« ovidijevskog tipa. — Vilu Slovinku stariji su istraživači držali nejedinstvenim djelom. Novija proučavanja pokazuju da je riječ o novom načinu komponiranja (F. Švelec). Po kompoziciji (spajanje fantazijskog s realnim) i stilu (bujna metaforika) djelo pokazuje crte manirizma (N. Kulumbić).