Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

JANIGRO, Antonio, violončelist, dirigent i pedagog (Milano, 21. I. 1918 – Milano, 1. V. 1989). Violončelo je počeo učiti kao osmogodišnjak u G. Bertija u Muzičkoj školi u Milanu, a u desetoj je godini primljen u klasu G. Crepaxa na milanskom Konzervatoriju, gdje je diplomirao 1934, potom održao debitantski koncert u Paviji. Studij je nastavio 1934. u D. Alexaniana na École normale de musique u Parizu. Nakon završetka 1937. održao je prve koncerte u Parizu, Londonu, Amsterdamu te na međunarodnom natjecanju u Ženevi osvojio drugu nagradu. U Zagrebu je prvim koncertom 1937. postignuo takav uspjeh da je pozvan na ponovne nastupe, te u Split, Sušak i Beograd. U jesen 1939. na ponudu Muzičke akademije dolazi u Zagreb, gdje djeluje do 1966. ostavivši duboke tragove u glazbenoj kulturi grada i Hrvatske. Najprije je do 1944. predavao violončelo u Akademijinoj srednjoj školi i ujedno u privatnoj Muzičkoj školi »Beethoven«, a 1944–55. bio je profesor na Muzičkoj akademiji. Usporedno se uključio u koncertni život. Svake je sezone održavao solističke koncerte uz pratnju pijanista B. Kunca, I. Mačeka, E. Vaulina ili uz orkestre pod ravnanjem K. Baranovića, L. Matačića, B. Papandopula, M. Pozajića, F. Zauna. Muzicirao je i u komornim sastavima, od 1940. redovito s Mačekom (glasovir) i S. Šulekom (violina), u triju koji se vinuo među naše najbolje komorne sastave poratnoga razdoblja. Nakon 1945. sve češće koncertira u europskim glazbenim središtima nastupajući s glasovitim pijanistima (D. Lipatti, P. Badura-Skoda, J. Demus, C. Zecchi), s kojima je snimao i gramofonske ploče te s vrhunskim orkestrima. God. 1949. odlazi na koncertnu turneju po jugoistočnoj Aziji, 1953. po Južnoj Americi (Argentina, Brazil), potom po SAD. Stekavši međunarodni ugled kao violončelist, počeo je nastupati i kao dirigent ravnajući 1951. Komornim orkestrom Radio-Zagreba. God. 1953. utemeljio je, uz potporu vodstva zagrebačkoga Radija (S. Aranjoš, I. Vuljević), komorni ansambl od 12 gudača solista (poslije proširen na 13 i prigodice čembalo), nazvan Zagrebački solisti. Prvi koncert s njima održao je 5. I. 1954. u Bjelovaru, a 11. I. u Zagrebu, potom u Beču i Grazu; 1955. odlazi s ansamblom na turneje po europskim zemljama, 1956. i 1960. u SAD, 1962. u Južnu Ameriku, 1963. u Japan, 1967. u Kanadu, a od 1954. redovito nastupa i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Usporedno koncertira i nadalje solistički te snima ploče: 1953. koncerte za violončelo L. Boccherinija, J. Haydna i A. Dvořáka uz orkestar bečke Državne opere pod ravnanjem F. Prohaske te D. Dixona, 1954. koncert R. Schumanna uz Simfonijski orkestar Sjevernonjemačkoga radija pod ravnanjem H. Schmidt-Isserstedta, 1959. koncertne varijacije Don Quijote R. Straussa uz Chicaški simfonijski orkestar pod ravnanjem F. Reinera. Povremeno J. dirigira i velikim simfonijskim orkestrima, 1954–64. orkestrom Zagrebačkoga radija, 1959. kao gost berlinskim Radio-simfonijskim orkestrom, s kojim su njegovi nastupi po zapadnoj Njemačkoj visoko ocijenjeni, potom orkestrom Mozarteuma u Salzburgu. God. 1965. preselio se s obitelji u Milano. Dok je 1954–65. u središtu njegovih nastojanja i umjetničke zaokupljenosti bio rad sa solistima, uz mnoge angažmane, nakon preseljenja jenjava stalna suradnja s ansamblom, a 31. III. 1968. njegove se obveze raskidaju. U međuvremenu je 1965–67. stalni dirigent milanskoga orkestra Angelicum, a 1968–72. šef dirigent komornoga orkestra Radio-Saarlanda u Saarbrückenu; s tim je orkestrom priredio uspješne koncertne turneje po Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Italiji, Švicarskoj i SAD. God. 1972–74. ravnao je Beogradskim komornim orkestrom, 1974–84. u Salzburgu je bio stalni dirigent komornoga orkestra Camerata Academica, s kojim također koncertira po europskim zemljama. U Hrvatskoj je posljednji put nastupio kao dirigent 1983. na Dubrovačkim ljetnim igrama. Usporedno je 1965–74. bio profesor violončela na Konzervatoriju »Robert Schumann« u Düsseldorfu, od 1972. predavao na Akademskim ljetnim tečajevima u Salzburgu, od 1974. vodio majstorsku klasu violončela na salzburškoj Akademiji za glazbu i scensku umjetnost »Mozarteum« te 1974–88. bio profesor na Visokoj školi za glazbu i scensku umjetnost u Stuttgartu. Održavao je i majstorske tečajeve u Engleskoj, Kanadi, Portugalu te u Torinu, gdje je potkraj karijere ravnao gudačkim ansamblom talijanske radiotelevizije (Complesso d’archi). Od 1988, povukavši se sa stalnih angažmana, poučava samo na tečajevima za usavršivanje (Brescia). Tijekom intenzivne koncertne karijere, solističke, komorne i dirigentske, ostvario je golem repertoar i stekao u svjetskim razmjerima ugled vrhunskoga glazbenoga umjetnika. Izveo je, počev od zagrebačkoga razdoblja, sve glasovitije violončelističke koncerte (A. Vivaldi, Boccherini, W. A. Mozart, Haydn, Trostruki koncert L. van Beethovena, Dvostruki koncert J. Brahmsa, E. Lalo, E. Elgar, A. Roussel, Šulek, praizvedba 1950). Od solističkih skladba cijenjene su nadasve njegove izvedbe Bachovih šest suita za violončelo solo, Beethovenovih ukupnih violončelističkih djela, skladba F. Schuberta, F. Chopina, Brahmsa, C. Debussyja, M. Ravela, C. Saint-Saënsa te mnogih suvremenika (B. Bartók, B. Britten, P. Hindemith, S. Prokofjev, D. Šostakovič, A. Jolivet, G. Ligeti, W. Fortner, G. F. Ghedini, M. Kelemen). U prosudbama Janigrovih interpretacija redovito se ističe osebujnost njegova glazbeničkoga stila. Poštovao je do u tančine izvorni notni tekst i ponirući u bit glazbe gotovo se poistovjetio s njezinim sadržajem. Svaki je koncert pripremao dugotrajno, dotjerivao svaku notu kako bi postignuo čistoću intonacije, odgovarajuću boju, volumen i plemenitost tona, jasnoću artikulacije te stilsku i tehničku zaokruženost. »U njegovoj su se svirci preciznost i virtuoznost sjedinjavali s gotovo romantičnom izražajnošću« (U. Bracher). Snagom svoje osobnosti i urođenom muzikalnošću djelovao je i na članove ansambla s kojima je radio s istom upornošću, zahtijevajući povrh svega potpunu disciplinu zajedničkoga muziciranja. Na taj je način izgradio zvukovno jedinstveno usklađen stil Zagrebačkih solista, uzdignuvši ih među najbolje sastave te vrste u svijetu. Postavio je i temelje njihova u osnovi do danas aktualna repertoara koji seže od barokne do suvremene glazbe. U pedagoškom je radu nastavio tradiciju Casalsove i Alexanianove škole. Njegovi su učenici M. Nagy, J. Poljanšek, Z. Pomykalo, V. Jakovčić, M. Jerbič, J. Berger, M. Brunello, T. Demenga, M. Flaksman, Hélène Godefroy, A. Meneses. Janigrove su solističke, komorne i dirigentske izvedbe snimale gramofonske tvrtke Columbia, Philips, Vanguard, R. C. A. Victor (izbor diskografije u Bracherovoj knjizi). God. 1996. utemeljeno je Međunarodno violončelističko natjecanje »Antonio Janigro« koje se održava svake četvrte godine u Zagrebu te natjecanje za mladež do 20 godina koje se održava bijenalno (Samobor, Poreč).

LIT.: I. Brkanović: Koncert celliste Antonia Janigro. Hrvatski dnevnik, 2(1937) 236, str. 12. – V. Ciprin (C-in): Koncerat talijanskog čeliste Antonia Janigra. Jutarnji list, 26(1937) 8973, str. 6. – Isti: Koncerat Antonia Janigra. Ibid., 9294, str. 9. – Ž. Hirschler (-žh-): Senzacionalni koncerat u Hrv. glazbenom zavodu. Večer, 18(1937) 4837, str. 3. – N. Devčić (-nd-): I. simfonijski koncert Zagrebačke filharmonije uz sudjelovanje Antonia Janigra (violoncello). Ibid., 20(1939) 5671, str. 7. – N. G.: Koncerti Antonia Janigra u Splitu. Hrvatski glasnik, 2(1939) 70, str. 3. – N. Polić (np.): Treći sezonski koncert Glazbenog društva. Antonio Janigro (violoncello) i Miroslav Spiller (klavir). Primorske novine, 5(8)(1939) 1360, str. 7. – L. Šafranek Kavić (L. Š. K.): Koncert Antonio Janigro. Zagrebački list, 1(1939) 59, str. 5. – I. Brkanović: Prvi nastup komornog tria Maček – Šulek – Janigro. Novosti, 34(1940) 286, str. 15. – Ž. Hirschler (-žh-): Prvi nastup komornog tria Maček – Šulek – Janigro. Večer, 21(1940) 5973, str. 6. – B. Širola (Dr. B. Š.): Koncert violoncelliste Antonija Janigra. Obzor, 81(1941) 68, str. 2. – J. Andreis: Koncerti Šuleka i Janigra. Spremnost, 1(1942) 35, str. 10. – B. Širola (Š.): Koncert komornog tria Maček – Šulek – Janigro. Nova Hrvatska, 2(1942) 53, str. 13. – V. Ciprin: Veče Beethovenovih sveukupnih skladbi za violoncello. Antonio Janigro (violoncello), Evgenij Vaulin (glasovir). Hrvatski narod, 5(1943) 710, str. 2. – A. Dobronić: Večer sveukupnih Beethovenovih skladbi za violoncello i glasovir. Gospodarstvo, 3(1943) 84, str. 7. – V. Ciprin: Veče Brahmsovih sonata. Hrvatski narod, 6(1944) 1045, str. 2. – B. Širola: Janigro – Maček. Nova Hrvatska, 4(1944) 123, str. 5. – Isti: Koncert Chopinovih skladbi. Ibid., 281, str. 9. – Isti: Koncert Ravelovih komornih djela. Ibid., 5(1945) 49, str. 4. – B. Gavoty: Antonio Janigro (s diskografijom). U: Les grands interprètes. Genève 1962. – A. R.: Na tri kolosjeka. Antonio Janigro nakon šest godina ponovo na Igrama. Večernji list, 15(1971) 31. VII. i 1. VIII, str. 8. – J. Bächi: Berühmte Cellisten. Mainz–Zürich 1973. – H. Bünte: KOSR – Rundfunk – Sinfonieorchester Saarbrücken 1937–1987. Saarbrücken 1987. – (Nekrolozi): M. Z., Delo (Ljubljana), 31(1989) 4. V, str. 10. – J. Martinčević, Vjesnik, 49(1989) 3. V, str. 8. – M. Stanetti, Bilten Društva skladatelja Hrvatske, 1989, 64, str. 21. – Ž. Švaglić, Oko, 17(1989) 448, str. 26. – De Sono: Antonio Janigro. Torino 1990. – N. Janigro: L’esplosione delle nazioni. Milano 1993. – Zagrebački solisti 1954–1994. Zagreb 1994. – U. Bracher: Antonio Janigro Musiker mit Leib und Seele. Berlin 1999. – V. Dešpalj, Đ. Otržan i I. Supek: Antonio Janigro – sjećanje na njegove zagrebačke dane (komentari na reprint snimaka na CD). WAM, 1999, 2, str. 51.        
 
Ivona Ajanović-Malinar (2005)