Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

JANKOVIĆ, Stojan (Janković-Mitrović, Jancovich, Jancovich-Mitrovich; Gianco, Janco, Stogian, Stoian), protuturski ratnik (?, – okolica Duvna, 23. VIII. 1687). Sin serdara Janka Mitrovića, koji se 1647. doselio s turskoga područja u Žegar kraj Obrovca. U mladosti je, dokumentirano od 1650, zbog očevih zasluga uživao novčanu potporu mletačkih oblasti u Dalmaciji. Za Kandijskoga je rata u travnju 1666. zarobljen kraj sela Obrovca prilikom upada na područje Cetinske krajine. Kao poznati hajdučki harambaša odveden je u Carigrad i darovan sultanu. Pobjegavši nakon 14 mjeseci iz zatočeništva, vratio se u Kotare (danas Ravni kotari). Nakon završetka rata mletački ga je Senat 1670. odlikovao naslovom kavalira Svetoga Marka, a dodijeljeni su mu i velik zemljišni posjed te kuća u selu Islamu na osvojenu području Ravnih kotara, gdje je postao jednim od glavnih oslonaca mletačke vlasti. Ona mu povjerava nadzor i rješavanje sporova između novodoseljenoga stanovništva s turskih područja i starosjedilaca te hvatanje i kažnjavanje prekršitelja. God. 1671. dalmatinski generalni providur postavio ga je zapovjednikom strateške utvrde Ostrovice. Velikim ovlastima J. se počeo služiti za osobnu korist, pa su ubrzo oblastima počele pristizati tužbe zbog njegova nasilna oduzimanja zemlje i stoke. Ipak je 1681. postavljen na mjesto čelnika ravnokotarskih Morlaka. Uoči novoga, Morejskoga rata (1684–99) nadzirao je mletačko-tursku granicu. Budući da su već u jesen 1683. u Dalmaciji izbijale protuturske pobune, a Mletačka Republika isprva željela ostati neutralnom, uz pomoć Jankovića i drugih vođa nastojala je smirivati pobunjenike. Kako bi utjecali na glavnoga vođu pobune Iliju Jankovića, Mlečani su njegovu braću Stojana i Zavišu u rujnu internirali u Veneciju. Uvidjevši da se ustanak širi te da bi mogao izbiti rat, Stojana su u studenom oslobodili kako bi pripremio obranu. U ratu je hrabrost i odanost Republici J. pokazivao boreći se u prvim redovima. Za napadaja na Knin 1684. bio je ranjen. Te je godine predvodio napadaje na Krbavu, Glamoč i Grahovo, gdje je porazio bosanskoga i hercegovačkoga pašu. Nakon mletačkoga poraza pod Sinjem 1685, providur Pietro Valier u izvješću Senatu pohvalio ga je za iznimnu hrabrost u bitki iz koje jedini on od morlačkih vojnika nije pobjegao. Tih je godina J. prema zapovijedima mletačkih providura provaljivao u dubinu turskoga područja, najčešće pljačkajući, otimajući ljude i stoku te paleći muslimanska sela. Tako je 1685. nekoliko puta bio poslan u Liku. Zbog njegovih uspjeha karlovački mu je general I. J. Herberstein pisao radi usklađivanja upada. Prema njegovim uputama, J. je u srpnju s providurom provalio u Liku, ali se zbog slabe koordinacije nisu uspjeli sastati. U rujnu ponovo upada i pustoši Liku. Odande i iz Krbave na mletačku je stranu preveo na tisuće obitelji i ljudi sposobnih za rat. U siječnju 1686. kreće u pohod na Lapac, pri čem uz veliki plijen zarobljava i neke turske vođe. U lipnju i rujnu sudjeluje u dvama velikim pohodima na Hercegovinu, kada je opustošena i popaljena okolica Livna, te 30. IX. u osvajanju Sinja. Zbog ugleda u Mlečana postao je omražen među ostalim morlačkim glavarima, a u puku zbog despotskoga ponašanja na svojim posjedima. Tako je providur 1686. dobio pritužbu zbog Jankovićeva prisvajanja Kožulova polja, zapovijedi okolnim selima da mu svako mora obrađivati komad zemlje te ubojstva 15 ljudi i primanja turskoga mita. Ne obazirući se na pritužbe, Mlečani su mu te godine dopustili da prikupi pukovniju od 500 pješaka pod zapovjedništvom sina Nikole te da ustroji konjaničke postrojbe pod zapovjedništvom drugoga sina Konstantina radi obrane dalmatinskih posjeda. Jankovića su poslali da brani Bribir u pol. studenoga 1686, ali se povukao zbog pomanjkanja ljudi i opreme. Za novoga pohoda na područje Duvna, Livna i Glamoča u kolovozu 1687, prilikom napadaja na Duvno, nakon početnoga uspjeha, pred nadiranjem novih turskih postrojba većina se Jankovićevih ljudi razbježala, a on je opkoljen poginuo. Na osnovi njegovih zasluga braća su, Zaviša i Ilija, stečene mletačke povlastice uživali do smrti. Jankovićevi podvizi opjevani su u narodnim pjesmama (npr. Ropstvo Janković Stojana, Janković Stojan i Smiljanić Ilija, Janko kapetan i turski sužnji); prijevodom pjesme Ženidba Janković Stojana služio se A. de Lamartine u spjevu La Chute d’un Ange.

LIT.: A. Kuzmanić: Zasluge i junaštva Janka, Stojana i Zaviše Mitrovicha Dede. Zora dalmatinska, 4(1847) 3, str. 23–24; 5, str. 38–39. – C. G. F. Heyer von Rosenfeld: Der Adel des Königreichs Dalmatien. Nürnberg 1873, 8–9. – B. Desnica: Ropstvo Jankovića Stojana. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd), 1922, II/2, str. 196–200. – Isti: Jedno pismo Matije Ilijanovića Stojanu Jankoviću. Ibid., 1924, IV/1–2, str. 88–92. – Isti: Mletački poraz pod Sinjem 7. aprila 1685. Novo doba, 14(1931) 298, str. 12–14. – Isti: Osobni opisi Ilije Smiljanića, Janka Mitrovića, harambaše Plavše i dr. Magazin sjeverne Dalmacije, 1(1934) str. 7–23. – Isti: Smrt Stojana Jankovića i seoba ramskih franjevaca u Dalmaciju, Ibid., str. 36–42. – Isti: Nekoliko glosa k jednoj kotarskoj narodnoj pjesmi. Prilozi proučavanju narodne poezije (Beograd), 4(1937) 1, str. 49–54. – Isti: Istorija kotarskih uskoka, 1–2. Beograd 1950–1951. – G. Stanojević: Dalmacija u doba morejskog rata 1684–1699. Beograd 1962. – K. Milutinović: Od Stojana Jankovića do Vladana Desnice. Zadarska revija, 17(1968) 1, str. 9–37. – G. Stanojević: Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI–XVIII vijeka. Beograd 1970. – K. Milutinović: Uskočki harambaša Stojan Janković. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 14–15(1975–76) 14/15, str. 363–376. – M. Bogović: Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine. Zagreb 1982. – V. Palavestra: Stojan Janković – mündliche Überlieferung und historische Wirklichkeit. Narodna umjetnost, 26(1989) str. 13–19. – M. Jačov: Le guerre Veneto-Turche del XVII secolo in Dalmazia. Atti e memorie della Società dalmata di storia patria (Venezia), 20(1991) str. 106, 141–142, 144, 150–153, 155–168, 170–177, 221. – J. A. Soldo: Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, 1. Sinj 1995. – S. Zani: Riconoscimenti veneziani e fama popolare illirica di due capi morlacchi: Janko Mitrović e Stojan Janković. U: Studi slavistici in onore di Natalino Radovich. Venezia 1996, 359–381. – Ista: Stojan Janković u povijesti i legendi. Riječ, 2(1996) 2, str. 170–180. – I. Mažuran: Hrvati i Osmansko Carstvo. Zagreb 1998. – D. Roksandić: Stojan Janković u Morejskom ratu ili o uskocima, robovima i podanicima. Ljetopis Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta«, 5(2000) str. 125–188.
 
Dragan Roksandić (2005)