Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

GRABOVAC, Filip (Gabrić, Grabouacz, Grabovaz, Grabovčević; Filippo), pjesnik (Podosoje kraj Vrlike, 1697 – Santo Spirito kraj Venecije, 13. II. 1749). Školovanje započeo u župnika u Vrlici i nastavio u samostanu na Visovcu; u svibnju 1718. u Zaostrogu stupio u Franjevački red. Tri godine filozofije i četiri teologije završio u Italiji te položio ispite za lektora i propovjednika, a 1726. zaređen je za svećenika. U veljači 1729. postaje vojnim kapelanom veroneške konjaničke jedinice (Compagnia di Croatti a cavallo) i službuje u mjestima Mletačke Republike gdje su služili hrvatski vojnici te temeljito upoznaje njihov život i položaj. God. 1738. nakratko udaljen iz službe. Za predan mu je svećenički rad redovničko starješinstvo 1747. dodijelilo počast »oca provincije«. Na početku je kapelanskog rada tiskao letak s hrvatskom deseteračkom pjesmom talijanskog naslova Esortazione amorosa (Mleci 1729), koja kritizira pomodarstvo i odnarođivanje pojedinih hrvatskih vojnika i časnika, želeći u njima pobuditi snažniji osjećaj nacionalne pripadnosti. Velikom je oštrinom svojih stihova izazvao njihovu nenaklonost. Još žešće kritike na račun ponašanja hrvatskih vojnika donosi njegovo glavno djelo Cvit razgovora, koje je s dopuštenjem državne vlasti i redovničkog starješinstva tiskano u Mlecima potkraj lipnja 1747. u 700 primjeraka te se počelo prodavati među hrvatskim vojnicima u Mlecima i u južnohrvatskim gradovima. Hrvatski ga vojnici, uvrijeđeni kritičkim stihovima, optužuju pred mletačkim prokuratorom za uvredu vojske i države. Zbog tih je optužaba magistrat naručio pouzdan talijanski prijevod inkriminiranih mjesta u knjizi i u njima pronašao protumletačka gledišta. Stoga su 24. XI. državni inkvizitori naredili uhićenje Grabovca, a naredbom od 29. XI. njegovo je djelo zabranjeno. Budući da se unatoč zabrani djelo već raširilo, naređeno je njegovo javno spaljivanje u Dalmaciji, ali se ipak sačuvalo šest primjeraka knjige. G. je 26. XII. u Veroni uhićen i optužen za veleizdaju, dopremljen u Mletke i zatočen u tamnici Sotto i piombi. Zbog bolesti je prebačen u franjevački samostan na otočiću Santo Spirito gdje je umro. Cvit je podijeljen u dva dijela: u prvome pretežu duhovni, a u drugome svjetovni motivi. Djelo je napisano osmeračkim i deseteračkim stihovima te prozom, i nema jedinstvenoga stvaralačkog postupka ni poetičkog načela nego mu je građa zbornički raspoređena na duhovne motive, pučke tekstove, prosvjetiteljsko-didaktične upute, kroničke strukture i izvorne rodoljubne pjesme. U obradbi duhovnih motiva G. se oslonio na tradiciju te je izgradio čvrst i zaokružen teocentrični svijet obrađujući motive Boga, duše, duhovnih dobara, zla, grijeha i smrti. Zbog moralističke nakane pribjegao je šabloniziranju, pa je njegov poetski govor više domišljen nego doživljen. Tri pučkoknjiževna teksta Esortazione amorosa, Od Pile i Od jednoga strašnoga događaja zanimljivom su temom i versifikacijskom lakoćom udovoljavala ukusu i potrebama priprostih primatelja. Takva su obilježja i prosvjetiteljsko-didaktičnih dijelova Cvita s etičkim i moralnim poukama i primjerima iz svakidašnjeg života. Kroničke strukture nude obilnu građu iz svjetske povijesti, povijesti crkve i »izkazanja« iz prošlosti naroda s kojima su Hrvati bili povezani. G. je apologet katoličanstva i poklonik zapadnoeuropske uljudbe te izraziti domoljub. U rodoljubnim tekstovima, osobito u pjesmama Slava Dalmacije i Od naravi i ćudi arvatske, progovara o teškom položaju Hrvata u Mletačkoj Republici. Nastavljajući tradiciju hrvatskih franjevačkih prosvjetiteljskih pisaca, G. je unio nove poticaje: tematizirao je svjetovne motive, dao prednost razumu pred praznovjerjem i proveo potpunu štokavizaciju svojeg idioma, preoblikovao poetička načela usmene književnosti i obradio mnoge aktualne motive. Zato njegovo djelo naznačuje predromantičarska gibanja i nastojanja preporodnog razdoblja hrvatske književnosti. Njegov lik umjetnički su obradili kipari A. Župić i S. Sikirica, slikar B. Bulić, a V. Radauš izradio je medalju.

DJELA: Czuijt razgouora, Naroda, i Jezika Jllirickoga, alliti Aruackoga, bj Sabrano, i sastauno ù dua dila. In Venezia, Per Simon Occhi, 1747; Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga. Stari pisci hrvatski, 30. Zagreb 1951. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 19. Zagreb 1973, Split 1986. – Pisma Od izgubljenoga Sina immenom File! Novi i stari svetodanik illiti kalendar illiricski za proshto godischte 1822. U Osiku (1822).
 
LIT.: S. Zlatović: Franovci države Presv. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji. Zagreb 1888, 293–295. – P. Bačić: Riedka hrvatska knjiga. Hrvatska rieč, 4(1908) br. 267–269, br. 271–275, br. 278–283. – Š. Urlić: Filip Grabovac. Nastavni vjesnik, 19(1910–11) 9, str. 659–675. – Kačićev preteča Grabovac. Riečki novi list, 5(1911) br. 133. – Š. Urlić: Talijanski prijevod jedne Grabovčeve pjesme. Nastavni vjesnik, 21(1912) 1, str. 77–78. – P. Bačić: Prvi buditelj i mučenik misli hrvatske. Naše jedinstvo, 22(1915) 87, str. 1. – K. Eterović: Fra Filip Grabovac. Nova revija, 4(1925) 1, str. 59–70; 2, str. 129–146; 3, str. 250–265; 4, str. 254–367. – T. Matić: Hrvatski književnici mletačke Dalmacije i život njihova doba. Rad JAZU, 1925, 231, str. 209–220. – K. Eterović: Fra Filip Grabovac. Nova revija, 5(1926) 1, str. 10–25; 2, str. 134–150. – I. Esih: Fra Filip Grabovac kao književnik i narodni mučenik. Obzor, 68(1927) 212, str. 2. – K. Eterović: Fra Filip Grabovac. Nova revija, 6(1927) 1, str. 7–21. – Isti: Dva pučka prosvjetitelja (Grabovac i Kačić) iz polovice XVIII. vijeka. Ibid., 2, str. 124–133. – I. Glibotić: Treći poznati primjerak Grabovčeva Cvita. Ibid., 7(1928) 3, str. 289–290. – S. Banović: Kačićev učitelj fra Filip Grabovac u svjetlu novijih istraživanja. Obzor, 72(1931) 16. XI–12. XII. – K. Eterović: Još jedan komad Grabovčeva »Cvita« dopro do nas. Nova revija, 10(1931) 2, str. 138. – S. Banović: Tragovi Grabovčeva »Cvita« u Kačićevu »Razgovoru ugodnome«. Obzor, 78(1932) br. 275–280. – J. Kempf: Novi primjerak Cvita fra Filipa Grabovca 1747. godine. Ibid., 142, str. 2–3. – A. Petravić: Pete studije i portreti. Zagreb 1935. – N. Matijević: Grabovčevo djelo na lomači. Hrvatska mladost, 27(1943) 1, str. 32–33. – G. Novak: Prošlost Dalmacije, 2. Zagreb 1944, 257–258. – T. Matić: Život i rad Filipa Grabovca (predgovor). Stari pisci hrvatski, 30. Zagreb 1951, 5–20. – P. Adamović: Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga. Letopis Matice srpske (Novi Sad), 128(1952) CCCLXIX/4, str. 306–307. – V. Košćak: Filip Grabovac. Historijski zbornik, 5(1952) 1/2, str. 199–201. – K. Jurišić (D. Akčić): Najveći hrvatski rodoljub i njegov narod. Hrvatski književni list, 2(1969) 15, str. 12–13. – I. Pederin: Grabovčeva koncepcija Hrvatskoga narodnog preporoda. Kačić, 3(1970) str. 139–146. – M. Ratković: Andrija Kačić Miošić i njegovo mjesto u hrvatskoj književnosti. Makarski zbornik, 1. Makarska 1970, 545–565. – J. Ravlić: Neke činjenice naše stvarnosti u pomorskoj hrvatskoj književnosti. Pomorski zbornik, 1971, 9, str. 601–615. – R. Bogišić: Filip Grabovac (predgovor). Pet stoljeća hrvatske književnosti, 19. Zagreb 1973, 23–28. – I. Pederin: Pojava neumjetničke proze u franjevačkoj književnosti Bosne i Dalmacije. Godišnjak Instituta za izučavanje jugoslavenskih književnosti u Sarajevu, 2(1973) str. 63–70. – I. Frangeš: Drevni glasi. Forum, 16(1977) 3, str. 364–365. – K. Kosor: Pogled u leksičko blago Grabovčeva »Cvita«. Filologija, 9(1979) str. 37–72. – F. Švelec: Pouka i poruka Grabovčeva »Cvita razgovora«. Radovi. Filozofski fakultet u Zadru, 21(1981–82) 21(12), str. 163–178. – S. Botica: Filip Grabovac (s potpunijom bibliografijom). Zagreb 1990. – S. P. Novak: Povijest hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1999. – J. Danolić: Cvijet jezika hrvatskoga. Vjesnik, 61(2000) 8. I, str. 20. – S. P. Novak: Kratka povijest avanturizma. Zagreb 2000.
 
Stipe Botica (2002)