GRABOVAC, Filip

GRABOVAC, Filip (Gabrić, Grabouacz, Grabovaz, Grabovčević; Filippo), pjesnik (Podosoje kraj Vrlike, 1697 — Santo Spirito kraj Venecije, 13. II. 1749). Školovanje započeo u župnika u Vrlici i nastavio u samostanu na Visovcu; u svibnju 1718. u Zaostrogu stupio u Franjevački red. Tri godine filozofije i četiri teologije završio u Italiji te položio ispite za lektora i propovjednika, a 1726. zaređen je za svećenika. U veljači 1729. postaje vojnim kapelanom veroneške konjaničke jedinice (Compagnia di Croatti a cavallo) i službuje u mjestima Mletačke Republike gdje su služili hrvatski vojnici te temeljito upoznaje njihov život i položaj. God. 1738. nakratko udaljen iz službe. Za predan mu je svećenički rad redovničko starješinstvo 1747. dodijelilo počast »oca provincije«. Na početku je kapelanskog rada tiskao letak s hrvatskom deseteračkom pjesmom talijanskog naslova Esortazione amorosa (Mleci 1729), koja kritizira pomodarstvo i odnarođivanje pojedinih hrvatskih vojnika i časnika, želeći u njima pobuditi snažniji osjećaj nacionalne pripadnosti. Velikom je oštrinom svojih stihova izazvao njihovu nenaklonost. Još žešće kritike na račun ponašanja hrvatskih vojnika donosi njegovo glavno djelo Cvit razgovora, koje je s dopuštenjem državne vlasti i redovničkog starješinstva tiskano u Mlecima potkraj lipnja 1747. u 700 primjeraka te se počelo prodavati među hrvatskim vojnicima u Mlecima i u južnohrvatskim gradovima. Hrvatski ga vojnici, uvrijeđeni kritičkim stihovima, optužuju pred mletačkim prokuratorom za uvredu vojske i države. Zbog tih je optužaba magistrat naručio pouzdan talijanski prijevod inkriminiranih mjesta u knjizi i u njima pronašao protumletačka gledišta. Stoga su 24. XI. državni inkvizitori naredili uhićenje Grabovca, a naredbom od 29. XI. njegovo je djelo zabranjeno. Budući da se unatoč zabrani djelo već raširilo, naređeno je njegovo javno spaljivanje u Dalmaciji, ali se ipak sačuvalo šest primjeraka knjige. G. je 26. XII. u Veroni uhićen i optužen za veleizdaju, dopremljen u Mletke i zatočen u tamnici Sotto i piombi. Zbog bolesti je prebačen u franjevački samostan na otočiću Santo Spirito gdje je umro. Cvit je podijeljen u dva dijela: u prvome pretežu duhovni, a u drugome svjetovni motivi. Djelo je napisano osmeračkim i deseteračkim stihovima te prozom, i nema jedinstvenoga stvaralačkog postupka ni poetičkog načela nego mu je građa zbornički raspoređena na duhovne motive, pučke tekstove, prosvjetiteljsko-didaktične upute, kroničke strukture i izvorne rodoljubne pjesme. U obradbi duhovnih motiva G. se oslonio na tradiciju te je izgradio čvrst i zaokružen teocentrični svijet obrađujući motive Boga, duše, duhovnih dobara, zla, grijeha i smrti. Zbog moralističke nakane pribjegao je šabloniziranju, pa je njegov poetski govor više domišljen nego doživljen. Tri pučkoknjiževna teksta Esortazione amorosa, Od Pile i Od jednoga strašnoga događaja zanimljivom su temom i versifikacijskom lakoćom udovoljavala ukusu i potrebama priprostih primatelja. Takva su obilježja i prosvjetiteljsko-didaktičnih dijelova Cvita s etičkim i moralnim poukama i primjerima iz svakidašnjeg života. Kroničke strukture nude obilnu građu iz svjetske povijesti, povijesti crkve i »izkazanja« iz prošlosti naroda s kojima su Hrvati bili povezani. G. je apologet katoličanstva i poklonik zapadnoeuropske uljudbe te izraziti domoljub. U rodoljubnim tekstovima, osobito u pjesmama Slava Dalmacije i Od naravi i ćudi arvatske, progovara o teškom položaju Hrvata u Mletačkoj Republici. Nastavljajući tradiciju hrvatskih franjevačkih prosvjetiteljskih pisaca, G. je unio nove poticaje: tematizirao je svjetovne motive, dao prednost razumu pred praznovjerjem i proveo potpunu štokavizaciju svojeg idioma, preoblikovao poetička načela usmene književnosti i obradio mnoge aktualne motive. Zato njegovo djelo naznačuje predromantičarska gibanja i nastojanja preporodnog razdoblja hrvatske književnosti. Njegov lik umjetnički su obradili kipari A. Župić i S. Sikirica, slikar B. Bulić, a V. Radauš izradio je medalju.