BARČIĆ, Erazmo

traži dalje ...

BARČIĆ, Erazmo, političar i odvjetnik (Rijeka, 9. VI 1830 — Rijeka, 6. IV 1913). Potječe iz riječke patricijske obitelji. Još kao pripadnik narodne akademske straže 1848. bio je za priključenje Rijeke Hrvatskoj a protiv riječkoga talijanaštva i autonomaštva. Cijeloga života inspirirao se četrdesetosmaškim republikanskim i demokratskim idejama u Mazzinijevu duhu. Završio je gimnaziju u Rijeci i Pravoslovnu akademiju u Zagrebu. U 60-im godinama postao je najugledniji među riječkim odvjetnicima koji su zastupali interese hrvatskoga građanstva u Rijeci i Hrvatskom primorju. Kako je Stranka prava tada imala znatnu potporu upravo u Hrvatskom primorju, B. je prihvatio ideologiju njezina prvaka Ante Starčevića o nužnosti uspostave samostalne hrvatske države koja se, prema toj interpretaciji, nezakonito nalazi u Habsburškoj Monarhiji. God. 1865. prvi je put izabran kao zastupnik Bribirskoga kotara u Hrvatski sabor. Kada je pravaštvo doživjelo slom nakon Kvaternikove bune protiv Habsburške Monarhije 1871, B. je imao odlučnu ulogu u njegovoj obnovi 1878/1879. i u njegovu širenju 80–ih godina; bio je jedan od izdavača lista Kvarner (1884), a bio je i glavni pobornik one struje Stranke prava koja je željela slom Habsburške Monarhije uz pomoć Rusije i stvaranje samostalne hrvatske države u federaciji ili konfederaciji balkanskih zemalja. Postupno, iako još nedosljedno, počeo je napuštati Starčevićevo uvjerenje da su Srbi pripadnici hrvatske nacije i zastupati mišljenje da će se Hrvati i Srbi iz Srbije složiti nakon propasti Habsburške Monarhije. Prihvaćao je, dakle, elemente jugoslavenske ideologije i njezine podloge: učenja o slavenskoj uzajamnosti. Zato je želio suradnju Stranke prava i Strossmayerove Neodvisne narodne stranke protiv režima bana Khuena-Héderváryja. Zbog tih shvaćanja morao se sukobiti s A. Starčevićem. God. 1884. B. je izabran u Hrvatski sabor kao zastupnik Bakra. Po svojim vatrenim govorima, u kojima je izlagao spomenuto mišljenje, bio je najpoznatiji pravaški »veleizdajnik«. Potkraj 80-ih godina pokazalo se da se Rusija i Habsburška Monarhija neće zaratiti i da će se ova održati. Tada je u pravaštvu počela jačati struja s programom ostvarenja hrvatske autonomije u okviru Habsburške Monarhije, koja je, prema tome, napuštala Starčevićevo usmjerenje prema samostalnoj hrvatskoj državi. B. se žestoko sukobio s tom strujom, iako je više puta popustio. Nije želio odustati od svoga programa ostvarenja hrvatske državnosti na ruševinama Monarhije u južnoslavenskom okviru. Kada je u pravaštvu ojačala Frankova struja, koja je isticala svoju lojalnost i dinastičnost te započela sustavnu protusrpsku propagandu, B. je još prije raskola Stranke prava 1895, konačno raskrstio s njome. Nije se priključio ni pravaškim protivnicima frankovštine jer ni oni nisu zastupali njegove radikalne ideje. B. je sa zadovoljstvom primio pojavu Napredne omladine (1897) i njezino zalaganje za hrvatsko-srpsku slogu. Pridružio se Franku Potočnjaku pri uređivanju lista Narodna misao (1898) ističući da su Hrvati, Srbi i Slovenci jedna nacija, ali nije držao nužnim da se prihvati samo jedno od tih imena kao opće. B. je također pozdravio politiku hrvatsko-srpske suradnje »novoga kursa« (nakon 1903) i pridružio se njezinu nosiocu, Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Iako nije odobravao oportunističku taktiku te stranačke grupacije, ostao je do smrti njezin pripadnik. Kao najstariji zastupnik Hrvatskoga sabora bio je njegov privremeni predsjednik 1906. nakon izborne pobjede Koalicije. Tada je još jednom istaknuo da je ljevičar, demokrat i sljedbenik Mazzinijevih ideja. Pomagao je borbu Hrvatsko-srpske koalicije protiv madžarskoga pritiska i bana Raucha, zastupajući uvijek oštriji smjer od službenoga stranačkog vodstva. Doživio je još I balkanski rat kojim se oduševio i sudjelovao u organizaciji skupljanja prinosa za Crveni križ u korist balkanskih saveznika. Njegovi politički članci, polemike, pisma i govori u Saboru objavljivani su u periodicima: Narodne novine (1860), Obzor (1860, 1891, 1894), Zastava (1882), Katolička Dalmacija (1885, 1891, 1892), Agramer Tagblatt (1889, 1897, 1898), Jedinstvo (1894), Srbobran (1894, 1897), Il pensiero slavo (1895), Posavska Hrvatska (1897), Novi list (Sušak—Rijeka 1901, 1903–1905, 1907).

DJELA: La voce di un patriota. Rijeka 1860. — Bistrimo. Nešto na obranu i odgovor Frankovcem u Zagrebu. Trst 1895 (i u: Obzor, 35/1894, br. 235 i 242).
 
LIT.: Ante Starčević (A. S.): Rieč jednoga otačbenika. Pozor, 1(1860) 73, str. 153–154. — Erazmo Barčić. Vienac, 16(1884) 2, str. 25. — (Fran Supilo): »Narodna misao«. Crvena Hrvatska, 8(1898) 7, str. 1. — Josip Frank: Tko vidi pravu politiku. Hrvatsko pravo, 15(1909) br. 4088, 4092–4097, 4104 i 4105. — (Nekrolozi): Crvena Hrvatska, 23(1913) 15, str. 1; Hrvatski pokret, 9(1913) 79, str. 1; Male novine, 4(1913) 93, str. 2; 94, str. 2; 95, str. 2; Narodni list (Zadar), 52(1913) br. 29; Obzor, 54(1913) 92, str. 9; 95, str. 1–2; Riečki novi list, 7(1913) br. 83; Samouprava, 11(1913) 75, str. 1; 76, str. 1; Srbobran, 30(1913) br. 67; Vienac, 4(1913) 5, str. 145 + 147. — Julije Mogan: Izgubismo velikana. Hrvatski pokret, 9(1913) 79, str. 2. — Đuro Šurmin: Erazmo Barčić (1830–1913). Savremenik, 8(1913) 5, str. 330. — Većeslav Vilder (V): Uspomene. Hrvatski pokret, 9(1913) 79, str. 1–2. — Matija Mažić: Erazmo Barčić. Naša sloga, 2(1929) br. 153–190. — Mate Dvorničić (Borislav Istrijanski): Erazmo Barčić. Istra, 6(1934) 12/13, str. 20. — Mirjana Gross: Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije 1906–1907. Beograd 1960. — Ista: Erazmo Barčić. Odvjetnik, XVIII (XXXIII) 1968, 9, str. 198–206. — Ista: Povijest pravaške ideologije. Zagreb 1973.

 

 
Mirjana Gross (1983)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

BARČIĆ, Erazmo. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 24.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/1309>.