Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BARIČEVIĆ, Adam Alojzij (Barichevich, Barichevius), latinist, bibliofil i polihistor (Zagreb, 12. IX 1756 — Brdovec, 21. III 1806). Potječe iz obrtničke obitelji. Rano je ostao bez roditelja, oca Mihaela i majke Ane, rođ. Blažinčić, pa se za njega brinuo zagrebački kanonik Nikola Turčić. Osnovnu školu i šest razreda gimnazije završio je u Zagrebu 1773, kad je ukinut Isusovački red u koji je namjeravao ući. Nastojanjem rođaka Josipa Mikoczija pošao je na studij u Beč, gdje je 1773–1779. slušao filozofiju i teologiju, a sveučilišne matrikule spominju ga i kao slušača povijesti. Nakon završena studija zaređen je za svećenika krajem 1779. u Zagrebu. Kratko vrijeme bio je kapelan u Pakracu, a već u prosincu 1780. upućen je u Peštu na studij humaniora. Početkom šk. god. 1782. imenovan je na Zagrebačkoj arhigimnaziji izvanrednim, a 1784. redovitim profesorom. Uz to je kao akademijski historicus od 1784. do 1790. pisao njezinu kroniku. God. 1790. napušta nastavničku službu. Kao župnik zagrebačke župe Sv. Marije (1790–1803) temeljito je obnovio župnu crkvu, gotovo uništenu u požaru 1786. Tada je stradala i Baričevićeva rodna kuća s velikim dijelom njegove biblioteke. Posljednje tri godine života bio je župnik u Brdovcu, nedaleko od Zagreba. Nakon gubitka biblioteke, B. je uspio nanovo sabrati vrlo bogatu zbirku (najviše latinskih, ali i hrvatskih, pretežno kajkavskih knjiga), koju je, zajedno s rukopisnom i numizmatičkom, oporučno ostavio nećacima Adamu i Pavlu Mravincu. Zbirku kroatike darovao je Lj. Gaju pa je zajedno s njegovom bibliotekom dospjela u Sveučilišnu i nacionalnu biblioteku u Zagrebu, dok se numizmatičkoj zbirci zameo svaki trag. Bio je član napuljske akademije (Arcadia reale) i torinske (Unanimium), a Carska ruska akademija odlikovala ga je po odredbi carice Katarine II zlatnom spomen-medaljom. — B. je više od četvrt stoljeća vodio vrlo razgranatu korespondenciju na latinskom jeziku s mnogim stranim i domaćim latinistima i književnicima. Pisma su sačuvana u njegovu prijepisu u zbirci Epistolae latinae ad diversos (Arhiv JAZU) koja obuhvaća 5 svezaka sa 374 pisma. Među 94 njegova korespondenta ima istaknutih članova stranih akademija i sveučilišta (iz Napulja, Rima, Pise, Ferrare, Padove, Torina, Beča, Praga, Pešte, Petrograda i dr.) te 39 poznatih hrvatskih pisaca (M. D. Bogdanić, J. S. Relković, J. Krmpotić, J. Voltić, I. J. Pavlović Lučić, Đ. Ferić, M. M. Milišić, J. Stulli i dr.). Preko pismenih veza B. je pratio kulturna kretanja i književno stvaranje u slavenskom i evropskom svijetu, obavještavao svoje inozemne prijatelje o izdanjima hrvatskih autora i posredovao u razmjeni knjiga i književnoznanstvenih vijesti. Zbog malobrojnih tiskanih Baričevićevih djela i tek djelomice sačuvanih rukopisa, ta je korespondencija vrijedna za proučavanje njegove djelatnosti. Svojim pismima i biografijom o talijanskom klasičnom filologu Girolamu Ferriju (tiskana u zborniku Biblioteca ecclesiastica) stekao je glas vrsna latinista i učena humanista. Osobito se zalagao za njegovanje tradicije humanističkog obrazovanja i za suvremenije metode u nastavi klasične filologije. Pisao je latinske pjesme (neke su i tiskane); prema Voltiću, preveo je na hrvatski tri Ciceronova filozofska spisa: De officiis, De senectute i De amititia (rukopisi nisu sačuvani). Sačuvan je spis Oratio in laudem Budae (Arhiv JAZU) te arheološko-numizmatički rukopisni ulomak iz 1787. Numorum qui in agro ad Sisciam reperti sunt. Succinta explicatio (Arhiv JAZU). Bavio se i orijentalistikom (rukopis hez naslova čuva se u Arhivu JAZU). B. je sustavno sabirao i proučavao građu iz hrvatske kulturnc i književne baštine te radio na povijesti hrvatske književoosti. A. Horányi 1792. spominje da je napisao djela Commentariolium de scriptoribus patriae i Historia litteraria Croatiae, ali čini se da je dijelove tih rukopisa sam B. razaslao prijateljima i stranim književnim povjesničarima koji su tražili podatke o hrvatskim piscima. Tako je svojom suradnjom pomagao Horányiju, G. A. Belnayu, K. Weiblu i Voltiću. Od suradnje s M. Paintnerom sačuvan je spis Scriptores Societatis Jesu Croatae a rsmo Mich. Painter (Arhiv JAZU). Gradi za tu književnu povijest vjerojatno su pripadali (sačuvani u Arhivu JAZU) biografski nacrti o nekim hrvatskim piscima, fragmenti kulturno-povijesnih bilježaka u zbirci Varia historica et biographica te biografije Vita Stephani Dianeshevich, Commentariolium de Nicolao Turchich i Vita reverendissimi viri Balthasaris Adami Kerchelich, kojom se poslužio T. Smičiklas u Krčelićevu životopisu (uvod u Annuae, 1901). Djelo De scriptoribus Pannoniae Saviae. Collectanea, koje je trebalo biti dopuna i nastavak Krčelićeva djela Scriptorum ex regno Sclavoniac ..., ostalo je zapravo kao nacrt abecedara za biografski rječnik pisaca kontinentalne Hrvatske i B. je u nj unio neka imena koja ostali izvori ne spominju (original i jedan prijepis čuvaju se u Sveučilišnoj i nacionalnoj biblioteci u Zagrebu, a drugi prijepis u Arhivu JAZU). U originalu i u dvama prijepisima sačuvan je rukopis Catalogus librorum Zagrabiae impressorum ordine chronologico (1690–1800), koji i danas služi kao jedini bibliografski izvor za neka djela tiskana u Zagrebu. Iz pisama se razabire da je B. radio na djelima De Monachis Pannoniae, Vita Josephi Gallyuphi i Vita Mazzuchelli, da je namjeravao ponovno izdati Vitezovićevo djelo Plorantis Croatiae saecula duo i prirediti za tisak Krčelićevo djelo Historia episcoporum Zagrabiensium. Dopunio je i dovršio Mikoczijevo djelo Otiorum Croatiae, liber unus (Budim 1806). Isto je tako htio urediti i izdati njegovo djelo Bannrum series, ali nije dospio. Iako pobornik latinskog jezika, B. je u svojim pismima pozdravljao ostvarenja autora pisana hrvatskim jezikom, bodrio ih i oduševljavao se »za snagu i slatkoću domaćega jezika«. Sačuvana su samo dva njegova pisma (biskupu Vrhovcu i zagrebačkomu gumbarskom cehu) pisana »krepkom i glatkom zagrebačkom kajkavštinom« (V. Dukat). U spisu A. Mravinca Vita Adami Aloysii Barichevich gratissimi avunculi mei (Arhiv JAZU), koji je glavni izvor podataka o Baričevićevu životu, spominje se da je kao župnik Sv. Marije običavao svake godine ispjevati »lingua patria« nove adventske i božićne pjesme. J. Barlè drži da bi to mogle biti one pjesme kojima prije XIX st. nema traga u našim crkvenim pjesmaricama, a koje su u pučkomu crkvenom pjevanju postale popularne u tijeku XIX st. i održale se sve do danas (npr. Kyrie eleison, Svim na zemlji, itd.). — B. je neobično zanimljiva i jedna od najobrazovanijih ličnosti zagrebačkoga kulturnog kruga na izmaku XVIII i na početku XIX st. Bio je jedan od posljednjih gornjohrvatskih predstavnika latinističkog humaniteta koji je, prema Z. Posavcu, više pripadao romantičnom klasicizmu nego zakašnjelom baroku. Mnogo je učinio za upoznavanje i oživljavanje hrvatske kulturne prošlosti i po tome se drži nastavljačem Vitezovićeva i Krčelićeva rada (N. Pribić). Njegov katalog zagrebačkih tiskopisa prvi je sustavni prilog hrvatskoj bibliografiji, a njegova korespondencija bogat izvor za kulturnu povijest XVIII st., vrijedan prinos književnosti hrvatskog latinizma te važna spona među hrvatskim pokrajinskim književnostima.

DJELA: Ode revmo. et illmo. dno. Maximiliano Verhovecz, episcopo zagrabiensi ... oblata ab humanitatis doctore primario Zagrabiae (tj. A. A. Baričević). X. Cal. Junii 1788. Zagrabiae, Typis Jos. Car. Kotsche (s. a.). — Vita Hieronymi Ferrii Longianensis scripta ab Adamo Barichevic Croata et presbytero zagrabiensi (p. o. iz: Biblioteca ecclesiastica e di varia letteratura antica e moderna, 1). Ticini 1790. — Raymundo Cunichio, Ragusino, Homero latino, patriae suae splendori ... 1795 (Zagrabiae) In typographia episcopali (s. a.).
 
LIT.: Alexius Horányi: Nova Memoria Hungarorum et Provincialium ... Budapest 1792, 294–297. — Josip Voltić: Ricsoslovnik (Vocabolario-Wörterbuch) illiricskoga, italianskoga i nimacskoga jezika (predgovor). Beč (1803). — Ivan Kukuljević Sakcinski: Prinesci za povijest književnosti hrvatske. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1875, 12, str. 51–53. — Ivan Krst. Tkalčić: Adam Baričević, učeni svećenik biskupije zagrebačke. Katolički list, 38(1887) 39, str. 309–310; 40, str. 317–319. — Velimir st. Deželić: Hrvatski bibliofil XVIII vieka. Vitezović, 2(1905) 2/3, Hrvatski bibliofil, 1(1905) str. 25–28. — Vladoje Dukat: Adam Alojzije Baričević. Savremenik, 16(1921) 4, str. 247–248. — Isti: O književnom i naučnom radu Adama Alojzija Baričevića (1756–1806). Rad JAZU, 1921, 224, str. 75–97. — Janko Barlè: O našim božićnim pjesmama. Sv.Cecilija, 16(1922) str. 180–181. — Vladoje Dukat: Adam Alojzije Baričević i Mihajlo Denis. Nastavni vjesnik, 31(1922–23) 8/9, str. 329. — Franjo Fancev: Iz hrvatske književne povijesti. »Literarna historija« Adama Alojzija Baričevića. Ibid., 6/7, str. 247–252. — Vladoje Dukat: Giuseppe Zole. Vijenac, 2(1924) III/5, str. 166–167. — Isti: Korespondencija Abrahama Penzela i Adama Baričevića. Narodna starina, 3(1924) 7, str. 29–36. — Isti: Napuljska »Arcadia reale« i Adam Baričević. Ibid., 8, str. 200–201. — Isti: Korespondencija Adama Alojzija Baričevića. Rad JAZU, 1932, 243, str. 127–178. — Isti: Uz raspravu »Korespondencija Adama Alojzija Baričevića«. Ljetopis JAZU, 1934, 46, str. 236–237. — Nikola Pribić: Studien zum literarischen Spätbarock in Binnenkroatien. Adam Alojzije Baričević. München 1961. — Vladimir Vratović (V. V.): Adam Alojzije Baričević (s njegovih deset pisama na latinskom i u hrvatskom prijevodu V. Vratovića). Hrvatski latinisti, 2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1970, 833–857. — Marija Šercer: Adam Baričević i kaptolski obrtnici. Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, 21(1972) 2, str. 23–25. — Željko Puratić: Iz korespondencije hrvatskog latinista Đure Ferića (1739–1820) sa Adamom A. Baričevićem (1756–1806) i Dživom Bizzaro (1782–1833). Živa antika, 23(1973) 2, str. 366–372. — Zlatko Posavac: Romantični klasicizam zagrebačke kulturne sfere. Kaj, 11(1979) 1, str. 35–39.
 
Elizabeta Palanović (1983)