JARNEVIĆ, Dragojla

JARNEVIĆ, Dragojla, književnica i pedagoginja (Karlovac, 4. I. 1812 — Karlovac, 12. III. 1875). Pučku školu na njemačkom jeziku polazila u Karlovcu; od 13. godine samouka. U Grazu 1839. uči krojački i kitničarski zanat, u Trstu i Veneciji služi u plemićkim obiteljima kao pratilja i odgojiteljica. Pod utjecajem I. Trnskoga počinje pisati domoljubne stihove. Nakon povratka u Karlovac (1840) uzdržava se šivanjem, piše pjesme, okušava se u prozi te surađuje u preporodnim časopisima. Od 1849. do 1853. vodila je privatnu djevojačku školu, potom u Pribiću i Krašiću poučavala seosku djecu. Povremeno je boravila u Mariji Bistrici u opata I. Krizmanića te u Zagrebu, gdje se kretala u krugu hrvatskih preporoditelja. Od 1866. ponovo je u Karlovcu te se druži s istaknutim prvacima hrvatskoga učiteljskoga pokreta (D. Trstenjak, S. Fabković, J. Tomić), upoznaje se s pedagoškim problemima, piše stručne članke, drži predavanja, sudjeluje u radu Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora i 1872. postaje njegovom pravom članicom. Objavila je nekoliko stručnih priloga o praktičnim pitanjima u Narodu (1872), Slovanskom pedagogu (Prag 1872), Napretku (1873), Obzoru (1873) i Narodnim novinama (1874). Iako odgojena na njemačkom jeziku i književnosti (prva joj je pjesma Fantasien eines gequälten Herzens), u književnom se stvaralaštvu domoljubnim i ljubavnim pjesmama pridružila hrvatskoj preporodnoj lirici objavljujući ih u Danici ilirskoj (1839–40, 1842–43), Kolu (1842) i Der Pilger (1843). U tim jezično nedotjeranim, metrički krutim stihovima, uglavnom ispod suvremenih pjesničkih dosega, postupno povećava udjel subjektivnosti (raslojavanje osjećaja, odmjerivanje erotike s prijateljstvom i domoljubljem), a uočljiva je i blaga crta romantičarske ironije te fantastike. Uspješnija je bila kao pripovjedačica. U jedinoj za života tiskanoj knjizi Domorodne poviesti (1843) uz naglašenu preporodnu tezu prevladava složeno fabuliranje s melodramskim učincima. Za razliku od većine suvremenika, koji su fabulom zahvaćali prošlost pomoću hajdučko-turske motivike, ona je sklonija temama iz suvremenoga života, te u prepoznatljivo vrijeme i prostor (Karlovac i okolica s klišejiziranim krajolicima) usađuje rekvizite tzv. trivijalnoga pripovijedanja (otmice, osvete, prerušavanja). Tijekom 1850-ih i 1860-ih u periodicima Neven, Leptir, Glasonoša i Naše gore list objavila je desetke sentimentalno-pustolovnih pripovijesti bizarnih zapleta i niskoromantičnih sižea. U nekim su proznim djelima, npr. Strašnoj ženitbi (Dragoljub, 1868) i Tamburašu (Hrvatski sokol, 1870), zamjetljivije naznake protorealizma: motivi i likovi uzeti iz svakidašnjice smješteni su u objektivizirani povijesno-politički kontekst. Napisala je i nekoliko priča za djecu (Smilje, 1875). Roman Dva pira (Domobran, 1864), koji sažimlje autoričino novelističko iskustvo, jedan je od prvih u novijoj hrvatskoj književnosti. U usporedbi s godinu dana starijim Požeškim đakom I. Kraljevića, u njezinoj se prozi uočuje određeni pomak: unatoč sentimentalističkoj i melodramatskoj fabularnoj kombinatorici, likovi djeluju u prepoznatljivu društvenom prostoru, a njihov je psihološki ocrt, napose ženâ, prožet subjektiviziranim refleksijama (epistolarni umetci s jakom autoreferencijalnom, gotovo dnevničkom crtom). U svojem Dnevniku, koji sustavno piše 1833–74 (započet na njemačkom, od 1841. na hrvatskom jeziku; do 2000. u rkp.), u introspekcijski tijek dnevničke pripovijesti umrežuje visokoreferencijalni sloj, koji ima putopisno, kulturno, povijesno, političko i metafizičko naličje, a unutarnju dramu, osjećajne i stvaralačke dileme prepleće s oštrim sudovima o suvremenicima i književnosti. Taj opsežan tekst ocrtao je granice autoričina svijeta i otkrio posebnu svezu književnosti i života, što će na poč. XX. st. postati čestom pripovjedačkom strategijom tzv. ženskoga pisma u hrvatskoj književnosti. Iz Dnevnika se doznaje da je napisala i tri nikad uprizorene ni u cijelosti objavljene drame: Duvna, Veronika Desinićeva (1851. na natječaju za izvornu hrvatsku dramu) te Marija, kraljica ugarsko-hrvatska (Hrvatska prosvjeta, 1918; ulomci). Njezin pripovjedački model temeljio se na miješanju romantičarskoga trivijalnoga fabuliranja i prosvjetiteljske pouke s ranorealističkim psihološkim postupkom, čime su naznačeni neki narativni uzorci koje će poslije kanonizirati A. Šenoa. Bavila se i planinarstvom; uspela se na Martinščak kraj Karlovca (1836) i stijenu Okića (1843) te se drži prvom hrvatskom planinarkom i alpinisticom. Ponekad se potpisivala Dragoila J……ćeva, Ilirkinja iz Karlovca, Il. iz K., Dragoila J., Drag. Jarnj. te Drag. Jarnevićeva.