Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BARIŠIĆ, Rafo st., biskup i apostolski vikar za Bosnu i Hercegovinu (Oćevija kod Visokog, 24. VI 1797 — Široki Brijeg, 14. VIII 1863). Rođen je u obitelji Marijana i Mare, rođ. Pejčinović. U Franjevački red stupio je 16. IV 1817. u Kraljevoj Sutjesci. Filozofsko-teološke studije završio je u Torinu, gdje je potom predavao filozofiju, a u Bologni teologiju. Vrativši se 1830. u Bosnu, bio je župnik u Zoviku, a 1832. imenovan je naslovnim azotskim biskupom i apostolskim vikarom za Bosnu i Hercegovinu pošto se njegov rođak, lješki biskup Gabrijel B. odrekao tog položaja u njegovu korist. Zbog sukoba s bosanskim franjevcima neko je vrijeme izbivao iz Bosne (1841–1846). God. 1842. imenovan je vizitatorom Barske nadbiskupije, kojom je privremeno i upravljao (1842–1844). Prvi apostolski vikar za Hercegovinu postao je 1847. te je do 1851. bio nastanjen u Seonici, a zatim u Mostaru. — Odlučno se zauzimao za katolike u Bosni i Hercegovini tražeći za njih zaštitu u Beču i Rimu (1832), a 1837. i 1838. uputio je bečkom dvoru dvije spomenice o njihovu teškom stanju. Uz podršku bečke vlade isposlovao je 1840. ferman kojim su katolici Bosne i Hercegovine u vjerskim poslovima stavljeni pod zaštitu austrijskog cara. Od početka svoje vikarske službe nastojao je upravu Bosanskog apostolskog vikarijata preurediti po modelu hijerarhijskog centralizma karakterističnog za upravu u biskupijama sa svjetovnim klerom. Svojim pokušajima i postupcima ugrozio je tradicionalne pastoralne povlastice franjevaca i sukobio se sa starješinstvom Bosne Srebrene. Uz njega su dijelom pristali franjevci školovani u Italiji, dok su mu se suprotstavili ostali, školovani na području Habsburške Monarhije, navlastito oni koji su se oduševljavali idejama ilirskog pokreta. Taj dugogodišnji spor, u historiografiji poznat kao »Barišićeva afera«; prerastao je crkvene okvire; u nj su se umiješale i svjetovne vlasti te se rješavao pred sudištima u Travniku, Beču, Vatikanu i Carigradu. Izgubivši parnicu, B. je morao napustiti Bosnu i 1846. prelazi u Hercegovinu, gdje je imenovan prvim apostolskim vikarom posebnog vikarijata za Hercegovinu, koji je osnovan nastojanjima franjevaca rođenih u Hercegovini. Mnogo je učinio za obnovu vjerskog života u Hercegovini. U Rimu je isposlovao odobrenje da se dismembracijom od bosanske franjevačke provincije osnuje hercegovačka franjevačka kustodija (1852). Uz pomoć Ali-paše Rizvanbegovića i suradnjom franjevaca izgradio je u Mostaru biskupsku rezidenciju (1847–1851) uz koju su franjevci 1852. podigli prvu javnu školu u Hercegovini. Bavio se i pisanjem. Za studentskih dana napisao je na latinskom jeziku dvije filozofsko-teološke teze. Preveo je s talijanskoga i u Rimu objavio molitvenik Paša duhovna (1842). Ponovno je dao tiskati Kneževićevu redakciju Bandulavićeva lekcionara Pistole i evangjela (Rim 1842). U rukopisu je ostavio nabožni spis Marijin mjesec te prijevode Filotea Franje Saleškoga i Tumačenje evandjelja za sve nedilje u godini Jeana Craseta. Polemičkim spisom Obrana pravovjernoga i pravoslavnoga iliti rimo-katoličkoga sveštenstva i naroda u Hercegovini turskoj odgovorio je na pisanje Joanikija Pamučine u Srpsko-dalmatinskom magazinu, 1851. Budući da je spis objavljen bez Barišićeva imena, autorstvo se pripisivalo i Marku Kalamutu. — Svojom djelatnošću B. je mnogo učinio za položaj katolika pod turskom vlašću, a kriza koju je izazvao unutar crkvenih krugova dijelom je bila posljedica neraščišćenih odnosa između ovlasti bosanskih biskupa u funkciji apostolskih vikara i franjevačkih provincijala. Njegov odnos prema ilirskom pokretu do danas nije proučen.

DJELA: Conclusiones ex universa philosophia selectae. Taurini 1821. — Theses ex theologia selectae. Taurini 1822. — Obrana pravovjernoga i pravoslavnoga iliti rimo-katoličkoga sveštenstva i naroda u Hercegovini turskoj suprot potvoram i lažima koje se nabacuju u Magazinu Dalmatinskom, izdatu 1851. Sastavljena po jednom svešteniku iz Hercegovine, reda s. o. Frane. Dubrovnik 1853.
 
LIT.: Borenje Daržave Bosne Srebrenite s Biskupom G. Rafom Barišićem (rkp., Nacion. i sveučilišna biblioteka u Zagrebu). — Marko Kalamut: Biskup Rafo Barišić. Zagrebački katolički list, 14(1863) 39, str. 309–311. — Radoslav Glavaš: Život i rad fra Rafe Barišića naslovnog biskupa azotskoga i apostolskog namjesnika u Bosni i Hercegovini. Mostar 1900. — Đuro Šurmin: Jedan prilog za noviju povjest Bosne. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog arkiva, 7(1905) str. 279–280. — Julijan Jelenić: Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke. Zagreb 1925, 21–30. — Miroslav Premrou: Serie documentata dei vicari apostolici di Bosnia ed Erzegovina 1735–1881. Archivum Franciscanum historicum, 21(1928) str. 346–361, 580–590. — Oton Knezović u: Hrvatska enciklopedija, 2. Zagreb 1941, 233. — Ilija Kecmanović: Barišićeva afera. Sarajevo 1954. — Andrija Stjepan Nikić: La separazione dei francescani nati in Erzegovina dalla Provincia di Bosnia e l’istituzione della loro custodia. Romae 1979.
 
Andrija Nikić i Franjo Emanuel Hoško (1983)