Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

JELAČIĆ, Josip (Jellačić, Jellachich; Joseph), ban (Petrovaradin, 16. X. 1801 – Zagreb, 20. V. 1859). Školovao se na bečkom Theresianumu, gdje su gojenci odgajani u duhu odanosti dinastiji i cjelovitosti Habsburške Monarhije. Nakon što je školovanje završio s izvrsnim uspjehom, odlučio se za časničko zvanje. Služio od 1819. kao potporučnik u 3. konjaničkoj pukovniji u Galiciji. Od 1822. zbog bolesti boravio u roditeljskoj kući u Zagrebu i na obiteljskom posjedu u Kurilovcu, a 1825. vratio se svojoj pukovniji u Beč, gdje je imenovan natporučnikom i pobočnikom zapovjednika brigade. Od 1828. opet je na službi u Galiciji. Promaknut je u potkapetana i postao zapovjednikom 7. drežničke satnije u Ogulinskoj graničarskoj pukovniji 1830. Od iduće godine s njom je u sjevernoj Italiji, gdje je 1832. promaknut u satnika. Od 1835. ponovo je kao zapovjednik satnije u Ogulinu. God. 1837. imenovan je bojnikom i postao pomoćnikom za vojne poslove civilnoga i vojnoga guvernera za Dalmaciju u Zadru. Od 1841. služi u 1. banskoj pukovniji u Glini, najprije kao potpukovnik, od 1842. pukovnik i zapovjednik pukovnije. Vojno iskustvo stjecao je na manevrima u sjevernoj Italiji i u okršajima u Vojnoj krajini izazvanim incidentima susjednoga krajiškoga bosanskoga stanovništva, najprije 1835. kraj Velike Kladuše pod zapovjedništvom J. Rukavine, a zatim samostalno 1845. kraj Podzvizda i 1846. kraj Velike i Male Kladuše. Kao časnik u Vojnoj krajini stekao je iskustvo u upravnim, financijskim i gospodarskim poslovima. U sastavcima koje je kao pukovnik upućivao višim vojnim oblastima, predlagao je reformu krajiškoga sustava ukidanjem feudalnih elemenata (neplaćena tlaka), približavanjem vojne službe na krajini službi u linijskim postrojbama te razdvajanjem vojnih od upravnih poslova. Zbog iskazanih vojničkih i upravnih sposobnosti, njegovi nadređeni preporučivali su ga 1847. za promaknuće u viši čin i raspored na višu dužnost. – J. se iz Italije vratio u vrijeme kada je 1835. izlaženjem Novina i Danice najavljen početak hrvatskoga preporodnoga pokreta. Iz Ogulina je odlazio u posjete majci i prijateljima u Zagreb, gdje se upoznao s pristašama ilirskoga pokreta. Za boravka u Dalmaciji od 1837. bio je manje u doticaju sa središtem preporodnih kretanja u sjevernoj Hrvatskoj, ali je najkasnije pred odlazak iz Zadra 1841. upoznao Lj. Gaja, kojemu je dao preporuku za mjesne oblasti prilikom proputovanja Dalmacijom. Nakon povratka u Glinu također je navraćao u Zagreb i upoznao se s drugim istaknutim preporoditeljima. Već u Ogulinu, a napose u Glini pokazao se kao oduševljeni pristaša preporodnoga pokreta; u razgovorima, nastupima u časničkim salonima pa i pjevanjem preporodnih budnica širio je među časnicima i građanstvom preporodne ideje, politički program i ozračje. Pritom je dolazio do izražaja njegov govornički dar kojim je umio oduševiti slušatelje. God. 1842. postao je članom Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva (osnovano 1841), a 1843. predsjednik njegove podružnice u Glini. Te godine primljen je u članstvo Glazbenoga društva u Petrinji. Njegov politički angažman bio je intenzivniji nego što se toleriralo u vojsci te ga je zbog toga dvaput ukorio predsjednik Dvorskoga ratnoga vijeća. J. je, međutim, doista imao političkih ambicija. Od 1845 – nakon što je Dvor u sukobu s mađarskom oporbom podupro hrvatsku Narodnu stranku i potaknuo ju na suradnju sa strankom mađarskih konzervativaca koji su se oslanjali na vladu te nakon povlačenja F. Hallera s banske časti – vjerovao je da je ozbiljan kandidat za bansku stolicu. Već je nastojanjem da popravi položaj krajišnika stekao među njima popularnost, a vojnim i upravnim iskustvom te političkim angažmanom ugled među časnicima i građanstvom Vojne krajine, kao i uvažavanje vodećih osoba preporodnoga pokreta. Imenovanje banom bilo je za njega iznenađenje zbog brzine kojom je izvedeno, ali ga je pripravno dočekao. Na početku revolucionarnih kretanja u Habsburškoj Monarhiji u ožujku 1848. Dvor je, pritisnut nacionalnim pokretima u Monarhiji i pobunom u sjevernoj Italiji, a želeći dobiti na vremenu za obračun s njima, popuštao mađarskomu pokretu i 17. III. imenovao L. Batthyánya predsjednikom samostalne ugarske vlade. Ugarski sabor je do 22. III. donio zakone prema kojima je Ugarska praktički stekla samostalnost ostajući u personalnoj uniji s austrijskim dijelom Monarhije. Tim je zakonima za Hrvatsku bila predviđena ograničena autonomija za tri kajkavske županije, dok su slavonske županije proglašene izravnim sastavnim dijelom Ugarske. Budući da je u hrvatskoj staleškoj ustavnosti ban bio samostalan politički čimbenik, hrvatskomu je pokretu bilo bitno popuniti ispražnjenu bansku stolicu i na nju dovesti osobu koja prihvaća program Narodne stranke i koja može u njegovu obranu upotrijebiti vojnu silu Vojne krajine. Također je bilo bitno sazvati Sabor, koji bi u doba odsudnih promjena trebao odlučiti o državnopravnom položaju Hrvatske. Na prve glasove o ožujskoj revoluciji u Beču zagrebačko je poglavarstvo 17. III. sazvalo skupštinu na kojoj je od kralja zatraženo sazivanje Sabora. Istodobno su akciju za imenovanje Jelačića banom pokrenuli Gaj, koji je otputovao u Graz nadvojvodi Ivanu i s njim zatim otišao u Beč, te F. Kulmer, koji je sa skupinom mađarskih konzervativnih aristokrata djelovao na Dvoru kako bi se spriječilo da ugarska vlada ishodi imenovanje osobe koja bi provodila njezinu politiku. Već 22. III. Državna konferencija donijela je odluku o Jelačićevu imenovanju, uz nevoljki pristanak palatina Stjepana, ali bez konzultacije s ugarskim ministrom predsjednikom. Kralj Ferdinand V. izdao je dekret o imenovanju 23. III. i pozvao Jelačića da pred njim položi prisegu. Istodobno ga je, kao što je bilo uobičajeno, imenovao generalom, zapovjednikom 1. i 2. banske pukovnije i dvorskim tajnim savjetnikom, a zagrebačkoga biskupa J. Haulika ovlastio je da kao dotadašnji namjesnik banske časti u dogovoru s Jelačićem sazove Sabor i pred njim ga uvede u bansku čast. Gaj je napustio Beč čim je saznao za odluku Državne konferencije i u Zagrebu u tijeku priprema za održavanje Narodne skupštine sazvane za 25. III. utjecao da se u Zahtijevanja naroda kao prva točka unese Jelačićev izbor. Vijest o izboru u Narodnoj skupštini, koju mu je istoga dana u Glinu donio D. Kušlan, J. je kao legalist primio s nelagodom, ali mu je na putu u Zagreb u Lekeniku upravitelj pošte predao kraljevu odluku poslanu štafetom. Nakon toga je položaj bana legitimirao kraljevskim imenovanjem i »narodnim izborom«. U Zagrebu je uspostavio suradnju s vodećim osobama nacionalnoga pokreta, ali je odmah počeo samostalno politički djelovati. U Beču je 8. IV. prisegnuo pred kraljem, u prisutnosti dužnosnika Ugarske dvorske kancelarije, kao što je bio običaj. Istodobno je imenovan podmaršalom i zapovjednikom vojske u civilnoj Hrvatskoj i hrvatskoj Vojnoj krajini, a u Slavoniji i slavonskoj Vojnoj krajini zapovjednikom je ostao general J. Hrabovszky, koji je pristajao uz ugarsku vladu. J. je odbio pribivati kraljevu potpisivanju ožujskih zakona Ugarskoga sabora u Požunu 11. IV, premda je u kraljevoj sankciji tih zakona bio naveden kao drugi po rangu barun Ugarskoga Kraljevstva. Time je pokazao – držeći da su zakoni vladaru nametnuti – da ne priznaje legalnost novoga položaja Ugarske i odnosa Hrvatske i Ugarske. Ipak je u Beču (gdje je boravio do 15. IV), u kontaktima na Dvoru i s pripadnicima hrvatskoga pokreta – koji su ondje boravili s izaslanstvom koje je vladaru podnijelo Zahtijevanja naroda te s tadašnjim dvorskim kapelanom J. J. Strossmayerom – izražavao uvjerenje da će se odnosi Hrvatske s Ugarskom razriješiti dogovorno, »mirno per pacta«. U proljeće i ljeto 1848. bila je između Dvora i ugarske vlade uspostavljena ravnoteža interesa. Istodobno je Dvor od Jelačića očekivao »tihu neposlušnost« i povremeno ga opskrbljivao novcem za uzdržavanje vojske te oružjem. Ban je svoje punovlasti stjecao tek prisegom pred Hrvatskim saborom, a Dvor je već 2. IV. svoje ovlasti za sazivanje Sabora prenio na ugarske oblasti te je Haulika uputio da se o sazivanju dogovori s ugarskim potkancelarom, tj. palatinom. Kada je Haulik 4. IV. podnio ostavku na mjesto namjesnika banske časti, nije više bilo osobe ovlaštene za sazivanje Sabora. Ugarska je vlada 12. IV. donijela odluku, a palatin je 20. IV. u skladu s njom pozvao Jelačića da do 10. V. dođe u Peštu radi dogovora o hrvatskim poslovima, o sazivanju Sabora i imenovanju kraljevskoga povjerenika za njegovo uvođenje u bansku čast. J. je to odbio. Ugarske su oblasti dotle nastojale uspostaviti kontrolu nad Hrvatskom te su palatin Stjepan i ministar predsjednik Batthyány 17. III. izdali naredbu kojom od svih upravnih tijela u Hrvatskoj i Slavoniji zahtijevaju provođenje naloga ugarske vlade. Vrativši se u Hrvatsku, J. je, naprotiv, u proglasu od 25. IV. u povodu imenovanja banom, objavio da do utvrđivanja novih odnosa s Ugarskom, što će učiniti Sabor, prekida veze s ugarskom vladom, a u svojem pismu toga dana naložio je svim upravnim tijelima da ne smiju primati naloge od nje, već da se u svim predmetima moraju obraćati samo njemu kao »vrhovnom poglavaru zemaljskom« postavljenomu od vladara. Okupio je oko sebe najistaknutije pripadnike Narodne stranke, a njegova daljnja politička uloga i karizma učinile su ga oličenjem nacionalnoga pokreta. Vijesti da je Ugarski sabor ukinuo kmetstvo (za što su glasovali i hrvatski zastupnici) širile su se na hrvatskom selu. Budući da Hrvatski sabor nije zasjedao, neke su županije samostalno proglasile zaključke Ugarskoga sabora te je J. 25. IV. izdao proglas o ukidanju kmetstva. Zbog nemira na selu i mađaronske propagande među seljacima, 27. IV. proglasio je prijeki sud. Osnovao je Bansko vijeće kao svoje savjetodavno tijelo u koje je pozvao viđenije osobe iz redova hrvatskoga pokreta, a zatim ga, nakon što je 18. V. imenovao članove i predsjednike pet odsjeka, pretvorio u vrhovno upravno tijelo, prvu hrvatsku samostalnu vladu. Vijeću je naložio da izradi izborni red za Sabor. Izbornim redom, koji je proglasio 13. V, Sabor je od staleškoga pretvoren u predstavničko tijelo. Istodobno je J. samostalno sazvao Sabor za 5. VI. Ugarska je vlada pak nastojala podrediti Jelačića i onemogućiti saziv Sabora. Pod njezinim pritiskom kralj je 5. i 6. V. Jelačiću naredio da joj se pokorava, 6. V. naredio je palatinu da u Hrvatsku uputi kraljevskoga povjerenika sa zadatkom da uguši »separatistička nastojanja«, a Jelačića 7. V. obavijestio da i svi vojni poslovi, uključujući Vojnu krajinu, ulaze u djelokrug ugarske vlade. Palatin je 10. V. zatražio od Jelačića da povuče odluke o prekidu veza s ugarskom vladom, a 11. V. je Hrabovszkoga imenovao kraljevskim povjerenikom za civilnu i vojnu Hrvatsku. Jelačiću je tako bila ostavljena banska čast, ali je stvarna vlast trebala pripasti povjereniku. Hrabovszky je 22. V. županijama i gradovima u Hrvatskoj i Slavoniji zabranio da održe izbore za Sabor, a zatim je s povjerenicima ugarske vlade krenuo prema Zagrebu kako bi preuzeo vlast. Međutim, nakon susreta i razgovora s Jelačićem 30. V. u selu Gradecu u Križevačkoj županiji, vratio se u Petrovaradin. Kralj je 29. V. zapovjedio Jelačiću da otkaže zasjedanje Sabora – koji je, ako se sastane, proglasio nezakonitim – te ga pozvao da se u roku od 24 sata pojavi na Dvoru. Pismom od 2. VI. J. je to odbio, opravdavajući se nemirom koji bi odlazak izazvao i odlukom Banskoga vijeća da ga u tom spriječi silom. Kralj je 3. VI, prije nego je dobio Jelačićev odgovor, Hrabovszkoga obavijestio da Jelačiću oduzima sve ovlasti, da protiv njega treba pokrenuti sudski postupak i zatražio da zabrani zasjedanje Sabora, te ga kao kraljevski povjerenik sazove sam i predsjeda sjednicama s kojih će se poslati zastupnici u Ugarski sabor. Nakon što je Sabor 5. VI. ipak počeo zasjedati, Državna konferencija je pod pritiskom Batthyánya i u strahu da ugarska vlada ne opozove postrojbe iz sjeverne Italije pristala da kralj izda naredbu o Jelačićevu smjenjivanju s banske časti, što je on 10. VI. i učinio, ali uz odluku Konferencije da će se o vremenu njezina objavljivanja odlučiti naknadno. J. je u svibnju smijenio mađaronsku upravu Zagrebačke županije i zaposjeo Turopolje te su izbori za Sabor provedeni u cijeloj civilnoj i vojnoj Hrvatskoj, osim u Rijeci, koja je od prije bila pod ugarskom upravom, i Petrovaradinu, u kojem je bilo sjedište Hrabovszkoga. Prvoga dana zasjedanja J. je položio svečanu prisegu pred Saborom, čime je bio dovršen postupak uvođenja u bansku čast, premda bez prisutnosti kraljevskoga povjerenika. Prisegu je položio pred patrijarhom J. Rajačićem. Učinio je to vjerojatno na Gajev nagovor te u skladu s preporodnom idejom o južnoslavenskoj solidarnosti i s procjenom o povoljnu utjecaju toga čina na suradnju s vojvođanskim srpskim pokretom protiv ugarske vlade i na raspoloženje srpskoga pravoslavnoga stanovništva u Vojnoj krajini. Predsjedao je sjednicama Sabora, koji je do 12. VI. donio odluku o samostalnom državnopravnom položaju Hrvatske u sklopu federativno uređene Habsburške Monarhije (u skladu s »austroslavističkim« programom pokreta u slavenskih naroda Monarhije) i federativno povezanoj sa slovenskim zemljama i Vojvodinom Srpskom. Donio je i zaključak o osnivanju Banskoga vijeća kao samostalne hrvatske vlade na čelu s banom. J. je tek nakon završetka prvoga dijela saborskih zasjedanja krenuo u Innsbruck predvodeći saborsko izaslanstvo koje je zaključke trebalo podnijeti kralju, ali je on primio samo Jelačića u privatnu audijenciju. Od kralja nije dobio nikakvu formalnu potporu, a dobio je nalog da s ugarskom vladom, uz posredovanje nadvojvode Ivana, povede pregovore o »pacifikaciji«. Naprotiv, u neslužbenim razgovorima dobio je potporu Dvora i vojnih krugova za svoj otpor ugarskoj vladi i pristanak na nastavak rada Sabora, što je bila prekretnica u njegovu položaju. Kao protuuslugu, na pismenu molbu J. J. Radetzkoga, izdao je 20. VI. proglas krajišnicima na talijanskom bojištu pozivajući ih da se nastave boriti za cjelovitost Monarhije. Međutim, ugarske su oblasti 18. i 19. VI. tiskom i letcima proširile kraljev proglas od 10. VI. o smjenjivanju Jelačića. On je za nj saznao iz novina u Celovcu 20. VI. te se vratio u Innsbruck, gdje je na Dvoru razjašnjen nesporazum. Legalnost Jelačićeva banskoga položaja neizravno je potvrdio i nadvojvoda Ivan oslovivši ga banom 27. VI. u pozivu na pregovore s ugarskom vladom. Od tada je ipak u redovima hrvatskoga pokreta počelo prevladavati uvjerenje da je ratni sukob s Mađarima neizbježan. J. je od 29. VI. do 9. VII. predsjedao sjednicama Sabora, koji je donio zaključke o ukidanju feudalnih odnosa, i u raspravi pristajao uza skupinu aristokrata koji su zagovarali rješenja koja bi što manje oštetila plemstvo. Zakon o reguliranju položaja Vojne krajine u skladu s prije izraženim Jelačićevim stajalištima trebao je olakšati položaj krajišnika, ali nije predviđao njezino ukidanje ni uklanjanje vojne uprave u civilnim poslovima. Sabor je prihvatio i zaključke u svezi s pregovorima koje je J. imao povesti s ugarskom vladom. Ovlastio ga je da pristane na obnovu zajednice Hrvatske s Ugarskom, da Hrvatska bude predstavljena u Ugarskom saboru, s tim da se zajednički poslovi ograniče na »temeljne ustavne zakone« (građansko, kazneno i mjenbeno pravo), da se ravnopravnost svih »narodah i jezikah« u Ugarskoj osigura tako da dobiju vlastiti teritorij i upravu (što se napose odnosilo na Vojvodinu Srpsku) i da se obnovi cjelovitost Monarhije uređene na federalističkim načelima, uz postojanje središnjega parlamenta i vlade za poslove bitne za državno jedinstvo (vojska, vanjska politika, financije). Sabor je daljnje zasjedanje odgodio »do sretnijih vremenah«, a prethodno je, s obzirom na opasnost od rata i secesije dijelova hrvatskoga teritorija, Jelačiću dao diktatorske ovlasti do »pacifikacije« s Ugarskom. J. je prije pregovora htio učvrstiti vlast nad civilnom Slavonijom i Srijemom, koji su trebali biti podvrgnuti ugarskoj vladi, i nad slavonskom Vojnom krajinom, koja je bila pod zapovjedništvom Hrabovszkoga. Požeška županija priznavala je Jelačićevu vlast, ali je u lipnju Virovitička županija priznala ugarsku vladu, a odlukama Svibanjske skupštine srpskoga vojvođanskoga pokreta Srijemska županija bila je proglašena dijelom Vojvodine Srpske. Od krajiških pukovnija Jelačiću se priklonila najprije Gradiška, zatim i Brodska pukovnija, u Petrovaradinskoj pukovniji došlo je do sloma krajiškoga sustava i njezin teritorij priključio se Vojvodini Srpskoj. J. je 13–25. VII. proputovao Slavonijom i osigurao lojalnost civilnih i vojnih oblasti, osim sjevernoga dijela Požeške županije i grada Osijeka. U Srijemskoj županiji bila su osnovana upravna tijela podvrgnuta Glavnomu odboru Vojvodine Srpske u Srijemskim Karlovcima te je praktički došlo do njezine secesije, ali je J. podupirao usporedna upravna tijela koja su bila podvrgnuta Banskomu vijeću. Trzavice je stišavao radi suradnje s Vojvodinom Srpskom protiv ugarske vlade. Bilo je to vrijeme kada je Dvor počeo izlaziti iz defenzive. U lipnju je A. Windischgrätz slomio ustanak u Pragu i rastjerao Slavenski kongres, a pobjeda Radetzkoga kraj Custozze 25. VII. označila je preokret na talijanskom bojištu. Istodobno je ugarska vlada bombardiranjem Srijemskih Karlovaca 12. VI. počela vojno gušiti nacionalne pokrete u Ugarskoj, ostavljajući Hrvatsku za kraj, uz povremene vojne provokacije na Dravi. J. je 25. VII. otputovao u Beč na pregovore s Batthyányem, koji su 29. VII. propali poglavito zbog mađarskoga odbijanja da se prizna zajednički parlament i vlada za čitavu Monarhiju i prihvati stvaranje Vojvodine Srpske na teritoriju tadašnje južne Ugarske. U Zagrebu je J. proglasom 6. VIII. objavio neuspjeh pregovora i najavio da se hrvatsko-mađarski spor može riješiti samo na bojištu. Istodobno je objavio naredbu o »polašticama« za Vojnu krajinu. Od tada se počeo pripremati za rat, za koji je imao potporu hrvatskoga pokreta i na koji ga je poticalo vodstvo srpskoga vojvođanskoga pokreta. Dvor mu je posredno (preko Kulmera i Strossmayera) nalagao da krene u rat, a iz Beča i od Radetzkoga dobio je skromnu pomoć u novcu i oružju. Za priprema obišao je hrvatsku Vojnu krajinu do Gospića i dio civilne Hrvatske, 31. VIII. njegova je vojska zaposjela Rijeku, a 3. IX. uklonio je mađaronsku vlast u Virovitičkoj županiji. Tako je uoči očekivanoga rata stabilizirao prilike i osigurao vlast svoju i Narodne stranke u civilnoj i vojnoj Hrvatskoj i Slavoniji (osim u Osijeku, u kojem se vojska proglasila neutralnom, te u dijelu Srijemske županije i u Petrovaradinskoj pukovniji, koji su bili u sastavu Vojvodine Srpske). U rat nije želio krenuti prije nego što se vrati legitimnost njegovu banskomu položaju, što je kralj učinio 4. IX. stavivši izvan snage manifest od 10. VI. J. je 7. IX. imenovao Bansko vijeće kao privremenu vladu i M. Lentulaja kao svojega zamjenika na njezinu čelu te 11. IX. s vojskom prešao Dravu kraj Varaždina i priključio Međimurje Hrvatskoj. Prelazeći Dravu proglasom je objavio da ne kreće u rat protiv mađarskoga naroda već protiv ugarske vlade, za očuvanje cjelovitosti Monarhije te slobode i ravnopravnosti svih njezinih naroda. Zbog toga je kao samostalni politički i vojni čimbenik uživao potporu pokretâ slavenskih naroda u Monarhiji. U pohod je krenuo s nedostatno uvježbanom i opremljenom vojskom, a napose mu je nedostajalo konjaništva i topništva. U Ugarskoj su mu se trebale pridružiti postrojbe iz Slavonije pod zapovjedništvom generala C. Rotha, ali su se one zbog slabe opskrbljenosti raspale i predale. Računao je također da će mu se pridružiti dio carske vojske koja je prešla u djelokrug ugarske vlade, pa je – kako bi pohodu oduzeo nacionalno obilježje – mjesto hrvatskih istaknuo carske zastave, ali je odaziv na njegove proglase bio slab. Cilj mu je bio zauzeti Budim i Peštu, a pokušaj palatina Stjepana da se s njim sastane na Blatnom jezeru nije uspio. Na dva dana hoda do Budima i Pešte naišao je na mađarske postrojbe; bitka kraj Pákozda i Velencea 29. IX. završena je neodlučeno, nakon čega je sklopljeno trodnevno primirje za kojega je J. 30. IX. krenuo prema austrijskoj granici kako bi primio popune. Istodobno je Dvor vladarevim dekretima oduzeo legalnost ugarskoj vladi i 25. IX. imenovao F. P. Lamberga kraljevskim povjerenikom i zapovjednikom vojske u Ugarskoj. Time je J. bio podvrgnut njegovu zapovjedništvu i izgubio političku i vojnu samostalnost, na nezadovoljstvo njegovo i slavenske javnosti. Međutim, Lamberga je 29. IX. ubila svjetina u Pešti, Batthyány je 2. X. dao ostavku, a vlast je preuzeo nacionalni komitet pod vodstvom L. Kossutha. Također se proširila netočna vijest kako je J. s vojskom ušao u Budim i Peštu, pa je vladar 3. IX. raspustio Ugarski sabor i poništio sve njegove odluke, a Jelačića imenovao civilnim povjerenikom i zapovjednikom sve vojske u Ugarskoj. Bio je to kratkotrajan vrhunac Jelačićeva uspona do jednoga od bitnih samostalnih političkih i vojnih čimbenika u Monarhiji, oduševljeno pozdravljen od slavenskih pokreta. On je za imenovanje saznao 5. X. dok se približavao austrijskoj granici. Kada je 6. X. izbio ustanak u Beču, pridružio se opsadi grada, koju je s ovlastima donošenja političkih odluka vodio Windischgrätz. Time je J. prestao biti samostalan čimbenik i od tada je ratovao kao carski general. Za opsade 30. X. kraj Schwechata porazio je mađarsku vojsku koja je došla u pomoć Beču, u osvajanju kojega je 31. X. sudjelovala i njegova vojska. Odreknućem Ferdinanda V. od prijestolja, Dvor se želio osloboditi njegovih obveza prema Ugarskoj, a promjena na prijestolju obavljena je uz potporu Windischgrätza i Jelačića, predstavnikâ vojske. Novi je vladar Franjo Josip I, stupajući na prijestolje 2. XII, Jelačića imenovao guvernerom Rijeke i namjesnikom Dalmacije, ali je njegova vlast u Dalmaciji ostala uglavnom formalna. U operacijama protiv mađarske revolucije J. je sudjelovao kao zapovjednik jednoga od triju armijskih zborova i, nakon više bitaka, 5. I. 1849. s Windischgrätzom ušao u Budim. Nakon ulaska u Peštu sukobio se s Windischgrätzom, koji nije želio nastaviti prodore protiv oslabljenih mađarskih postrojba i zbog njegova oslonca na konzervativne mađarske aristokrate koji nisu prihvaćali ravnopravnost naroda u Ugarskoj. Bio je prisiljen izjavom tiskanom 2. III. poreći te razmirice, nakon čega je počela slabiti vjera slavenskih pokreta u njega. Uspjesi u ratu protiv mađarske revolucije potaknuli su Dvor da 8. III. proglasi tzv. Oktroirani ustav od 4. III, kojim je najavljeno kretanje prema centralizaciji i germanizaciji. To je izazvalo otpor hrvatskoga pokreta, a sam je J. u memorandumu vladaru zahtijevao da se u Ugarskoj Slovacima osiguraju nacionalna prava, da se prizna Vojvodina Srpska, da se i u Krajini (koja je proglašena zasebnom krunovinom) uvede ustavni život te da vladar potvrdi zaključke Hrvatskoga sabora. Pritom je priznavao realnost novih odnosa i provodio odluke Dvora, a u Hrvatskoj je preko Banskoga vijeća nastojao utišati oporbu bečkoj politici. Uto je mađarska protuofenziva od početka travnja prisilila austrijsku vojsku na povlačenje, a mađarska je vojska zauzela Bačku i Banat. J. je tada imenovan zapovjednikom Južne armije koja je trebala djelovati u južnoj Ugarskoj. Imenovan je zapovjednikom sve vojske u Hrvatskoj i Slavoniji te Bačkoj s ovlastima da na području pod upravom srpskoga vojvođanskoga Glavnoga odbora uspostavi staru strukturu vlasti na civilnom području i u Vojnoj krajini. Krenuo je 14. IV. s postrojbama iz Pešte prema Osijeku, kamo je stigao 26. IV. U Zagrebu je boravio 7–9. V. i 9. V. izdao privremeni zakon o tisku kojim je želio ograničiti pisanje oporbenih listova, potpisavši se jedini put kao »ban i dictator«. Svojim je postrojbama osigurao obranu na Dravi i Dunavu. U Srijemu je uspostavio kondominij sa srpskim vojvođanskim pokretom. Protivio se Rajačićevu zahtjevu da se Srijem proglasi dijelom Vojvodine Srpske kao »faktičkom odcjepljenju« Srijema dok još nisu potvrđeni zakoni Hrvatskoga sabora i zahtjevi Svibanjske skupštine. Prešavši Dunav, u krvavim je borbama zauzeo Novi Sad, Sombor i najveći dio Bačke, ali je morao povući svoju vojsku, oslabljenu epidemijom kolere, pred brojnijom mađarskom. Pričekavši opću ofenzivu austrijskih i ruskih postrojba, ponovo je prešao Dunav 31. VII. i sudjelovao u bitkama koje su završile predajom mađarske vojske 13. VIII. kraj Világosa. Pod pritiskom Dvora još je 28. VII. od Banskoga vijeća zahtijevao da proglasi Oktroirani ustav, što je ono odbilo držeći ga kršenjem hrvatske ustavnosti, a zatim – nakon sloma mađarske revolucije – ponovio 22. VIII. svoju naredbu, nakon čega je Vijeće 6. IX. Ustav proglasilo. Ipak se i dalje opirao smjeru bečke politike prema centralizaciji, apsolutizmu i uvođenju njemačkoga kao službenoga jezika, kao poništenju dostignuća hrvatskoga pokreta 1848. Zbog toga je već od lipnja 1849. Franjo Josip počeo prema njemu pokazivati nepovjerenje, što će ostati trajno. U postojećim prilikama J. je nastojao učiniti u interesu Hrvatske najviše što se moglo. Njegovim je zauzimanjem 1849. Strossmayer imenovan đakovačkim biskupom, 1851. pokrenuo je uspješnu akciju za osnivanje hrvatskoga kazališta, 1852. postignuo je da se osnuje Zagrebačka nadbiskupija, čime se Hrvatska i crkveno odvojila od Ugarske. Na poč. 1850-ih utemeljio je zakladu za nemoćne vojnike iz 1848–49. i njihove obitelji, a 1853. postao predsjednikom obnovljenoga Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva. Poticao je pisanje udžbenika na hrvatskom jeziku, zauzimao se za izgradnju cesta i željeznice te nastojao riješiti probleme na selu (pitanje kućnih zadruga) nakon ukidanja feudalnih odnosa. Međutim, upravne reorganizacije – osnivanje Banske vlade 1850. i (nakon uvođenja otvorenoga apsolutizma 31. XII. 1851) 1853. Namjesništva, podvrgnutih izravno bečkomu Ministarstvu unutarnjih poslova – postupno su ograničile njegovu vlast, pa mu je nakon 1854, godine u kojoj je dobio grofovski naslov, a Namjesništvo počelo djelovati, od banske časti ostao samo naziv bana. Umro je shrvan fizički i duševno. – Većina Jelačićevih književnih pokušaja na njemačkom jeziku vjerojatno je nastala u ranim 1820-ima. Riječ je o misaonim i domoljubnim pjesmama te trima dramskim djelima, objavljenim pod naslovom Eine Stunde der Erinnerung (1825; prošireno izd. iz 1851. naslovljeno je Gedichte). Pjesme su objavljivane i u hrvatskom prijevodu I. Trnskoga i D. Demetra (Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, 1845–46, 1849; jednu je uglazbio F. Livadić), koji ih je 1861. izdao i kao knjigu (Piesme Jelačića bana); zasad su nedostatno vrjednovane, stoga i oprječno procjenjivane. Potanje se pristupilo dvjema Jelačićevim dramskim prigodnicama i »dramskoj pjesni« Rodrigo und Elvire, u Zagrebu scenski izvedenoj 1850 (možda i prije) na njemačkom te 1894. na hrvatskom jeziku (S. Miletić, prijevod A. Harambašića objavljen u Zaprešićkom godišnjaku 2000–01); propitani su im uzori i nagnuće (romantička drama F. Schillera i njemačkih mladoromantičara), uočene posebnosti (jedine hrvatske drame njemačkoga izraza u stihu) te se drže ponajboljim njemačkim scenskim djelima hrvatskih pisaca (N. Batušić). – Jelačićeva se ostavština kao izdvojena cjelina gradiva čuva u Arhivu HAZU, dio dokumenata u zagrebačkom DA (Obiteljski fond Jelačić) te u Hrvatskom povijesnom muzeju (Zbirka Jelačić), kamo je u XX. st. dospio i dio njegovih ili s njim povezanih pokretnina. – Jedna od najpopularnijih onodobnih osoba u Hrvatskoj, ali i u srednjoeuropskim razmjerima, J. je povod ili tema mnogim književnim i umjetničkim ostvarenjima. Još za života spjevano mu je više prigodnica i popijevka (Trnski, P. Štoos, A. Kaznačić, F. Grillparzer, P. Preradović; J. Runjanin) i posvećen prvi hrvatski pučki igrokaz Graničari (J. Freudenreich, 1857). U mnogim pučkim i umjetničkim domoljubnim pjesmama i napjevima njegov je lik pobjedonosni vođa u borbi za prava Hrvata, simbol nacionalne težnje za samobitnošću (Ustani bane, Hrvatska te zove). U elitnoj je književnosti pak zamijećena slojevitost njegove političke uloge, pa se u tom smislu izdvaja sonet V. Nazora (Zagrebački soneti, 1939) u kojem lirski subjekt ukazuje na proturječnost Jelačićeve povijesne osobnosti (Znak slave naše … il simbol naših jada?). Glazbena djela nadahnuta Jelačićem imaju pretežno kulturno-povijesnu vrijednost i u opusima V. Lisinskoga, I. Zajca i Livadića ne zauzimaju osobito istaknuto mjesto. Popularnošću se pak izdvajaju koračnice za orkestar K. Hillepranda von Prandaua (1848?) i J. Straussa st. (praizvedena u Beču 18. IX. 1849, dan nakon Jelačićeva proglašenja počasnim građaninom). Njegovi se likovni prikazi većim dijelom čuvaju u Hrvatskom povijesnom muzeju, manjim u MUO. Likom naslikanim u ulju prvi se put pojavljuje na trostrukom portretu u stilu bidermajera Antun, Đuro i Josip Jelačić M. Stroya 1838–39. Potkraj 1840-ih portretirao ga je T. Heinrich (izgubljeno), 1849. J. Kriehuber, oko 1850. M. Herle, a pojavljuje se i u povijesnom prizoru Hrvatski sabor 4. srpnja 1848. D. Weingärtnera (1885). Odjevena u instalacijsku bansku odoru portretirao ga je 1850. F. Schrotzberg; prema tom portretu nastalo je nekoliko inačica, od kojih su najpoznatije I. Zaschea (naslikana 1857–58. po narudžbi zagrebačkoga Narodnoga muzeja) te D. Canzija (1850–60). U razdoblju 1848–50. nastali su, pretežno u Beču, mnogi litografski portreti Jelačića vojskovođe (osobito Kriehuber), katkada na konju (J. Lanzedelli ml., F. Kaliwoda, J. Heicke), te litografije – često kolorirane – s prikazima njegovih vojnih pohoda (V. Katzler, B. Bachmann-Hohmann, F. X. Zalder, Heicke). U pol. XIX. st. lik mu je izrađen na medaljama (T. Rabausch i A. Neuss, K. Lange, W. Seidan, J. Bernsee) i predmetima umjetničkoga obrta (porculanske figurice, igraće karte, pera za pisanje, nakit i dr.). God. 1865. izrađen je i 1866. postavljen na glavnom zagrebačkom trgu Jelačićev konjanički spomenik u bronci A. D. Fernkorna (demontiran 1947. te vraćen na mjesto 1990), koji je oko 1860. izradio i poprsja u bronci te porculanu. U zagrebačkoj je katedrali pak od 1985. brončani stojeći kip, rad A. Orlića, a u zgradi Hrvatskoga sabora od 1997. poprsje u bronci S. Jančića. Političke promjene i postizanje hrvatske državne samostalnosti u 1990-ima, osim oživljena istraživačkoga interesa za Jelačića, pridonijele su svakovrsnoj promidžbi njegova lika i djela (poštanske marke iz serije R. Labaša i M. Šuteja 1992. te novčanica iz 1993, dizajn Šuteja; naziv Ratne škole Oružanih snaga RH 1998. i dr.), u čem prednjači zaprešićki Ogranak MH.

DJELA: Eine Stunde der Erinnerung. Zagreb 1825 (prošireno izd. Gedichte. Wien 1851; prijevod, bez dramskih tekstova, Piesme Jelačića bana.Zagreb 1861).
 
LIT.: Lj. Vukotinović: Što bog dade i sreća junačka. Leptir, 1860, str. VII–XLII. – J. Hirtenfeld: Ban Jellačić. Biographische Skizze. Wien 1861. – C. Wurzbach: Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, 10. Wien 1863. – R. Horvat: Hrvatski pokret godine 1848, 1–4. Zagreb 1898–1899. – Isti: Rat Hrvata s Magjarima godine 1848–9, 1–2. Zagreb 1901–1902. – Isti: Kako je Jelačić postao banom hrvatskim. Prosvjeta, 14(1906) 1, str. 24–26. – Isti: Ban Jelačić, 1–2. Zagreb 1909. – M. Hartley: The Man Who Saved Austria. The Life and Times of Baron Jellačić. London 1912. – O. Stehlik: Karel Havliček Borovský o banu Jelačiću. Nastavni vjesnik, 23(1915) 9, str. 672–682. – F. Šišić: Hrvati i Madžari uoči sukoba 1848. Jugoslavenska njiva, 7(1923) II/11, str. 409–419; II/12, str. 453–462. – Isti: Kako je Jelačić postao banom. Ibid., II/5, str. 169–183. – D. Vuksan: Veze vladike Rada s Hrvatima. Šišićev zbornik. Zagreb 1929, 511–516. – A. Makanec: Kulmerova pisma banu Jelačiću 1848. Narodna starina, 13(1934) 33, str. 33–52; 34, str. 151–156; 14(1935) 35, str. 65–92. – F. Šišić: Kako je Jelačić postao banom. Javnost (Beograd), 3(1937) 36, str. 653–657; 37, str. 679–684; 38, str. 703–706; 39, str. 723–728. – J. Neustädter: Le ban Jellačić et les événements en Croatie depuis l’an 1848, 1–2. Zagreb 1940–1942. – I. Ulčnik: Sjećanja Gjure grofa Jelačića na život i rad njegova brata hrvatskog bana Josipa grofa Jelačića. Obzor, 81(1940) 1. X, str. 11–12. – I. Horvat: Jelačić – vojnik, državnik i pjesnik. Spremnost, 1(1942) 38, str. 9–10. – V. Bogdanov: Društvene i političke borbe u Hrvatskoj 1848/1849. Zagreb 1949. – F. Hauptmann: Banus Jellačić und Feldmarschall Fürst Windisch-Grätz. Südost-Forschungen (München), 15(1956) str. 372–402. – J. Horvat i J. Ravlić: Pisma Ljudevitu Gaju. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1956, br. 26. – K. Nemeth: Nekoliko neobjavljenih pisama iz korespondencije Kulmer–Jelačić (19. III – 5. V. 1849.). Arhivski vjesnik, 1(1958) str. 333–365. – S. Gavrilović: Srem u revoluciji 1848–1849. Beograd 1963. – G. E. Rothenberg: Jelačić, the Croatian Military Border, and the Intervention against Hungary in 1848. Austrian History Yearbook (Houston), 1(1965) str. 45–73. – M. Despot: Osvrt na rad zagrebačke Trgovačke komore i Gospodarskog društva u Zagrebu u vrijeme Bachova apsolutizma. U: Prilozi za ekonomsku povijest Hrvatske. Zagreb 1967, 30–32, 39, 43–45, 62–66. – F. Hauptmann: Erzherzog Johann als Vermittler zwischen Kroatien und Ungarn im Jahre 1848. Graz 1972. – E. Bauer: Joseph Graf Jellachich de Buzim. Wien–München 1975. – G. Borić (H. Vukelić): Mladenačke pjesme hrvatskog bana Josipa Jelačića. Hrvatska revija (München), 25(1975) 4, str. 556–560. – F. Hauptmann: Jelačić’s Kriegszug nach Ungarn 1848, 1–2. Graz 1975. – J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848–49. Zagreb 1979. – I. Pederin: Josip Jelačić kao pjesnik na njemačkom jeziku. Marulić, 16(1983) 6, str. 659–669. – F. Potrebica: Požeška županija za revolucije 1848–1849. Zagreb 1984. – M. Gross: Počeci moderne Hrvatske. Zagreb 1985. – S. Obad: Dalmacija revolucionarne 1848/49. godine. Rijeka 1987. – N. Stančić: Leci 1848. godine u hrvatskim zemljama. Arhivski vjesnik, 31(1988) 32, str. 59–109. – I. Iveljić: O značenju unutrašnjeg odsjeka Banskoga vijeća (1848–1850). Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 1989, 22, str. 71–94. – Anton Dominik Fernkorn. Spomenik banu Josipu Jelačiću (katalog izložbe). Zagreb 1990. – Ban na trgu 1866–1947–1990 (katalog izložbe). Zagreb 1990. – J. Bratulić: Pjesma ga je održala. Oko, 18(1990) 8, str. 46. – I. Gostl: Jelačićevi Novi dvori – dobro bana Jelačića nekad i sad. Zagreb 1990. – A. Mijatović: Ban Jelačić. Zagreb 1990. – I. Pederin: Graf Jelačić und der kroatische Nationalismus. Österreich in Geschichte und Literatur (Wien), 35(1990) 2, str. 45–76. – Isti: »Stručno mišljenje« Josipa Jelačića o uredovnom jeziku riječkih sudova upućeno austrijskom ministru pravde (1852). Vjesnik Istarskog arhiva, 1(1991) str. 147–180. – W. Görlitz: Jelačić, Symbol für Kroatien. Wien–München 1992. – I. Iveljić: Pokušaj stvaranja hrvatske vojske 1848/49. godine. Časopis za suvremenu povijest, 24(1992) 2, str. 47–58. – M. Jelušić: Ban, Bansko vijeće i Sabor 1848. s aspekta parlamentarizma. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 42(1992) 3, str. 297–314. – I. Mirnik: Prilog poznavanju medalja bana Jelačića. Numizmatičke vijesti, 34(1992) 1(45), str. 88–93. – Pravila zaklade Jelačić-bana za nemoćne vojnike i njihove obitelji. Zaprešićki godišnjak, 3(1993) str. 44–48. – Ž. Poljak: Ban Josip Jelačić – planinar. Povijest športa, 24(1993) 97, str. 47–49. – D. Grabarić: Odlikovanja bana Josipa grofa Jelačića Bužimskog (1801–1859). Obol, 32(1994) 46, str. 18–22. – J. Neustädter: Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848, 1–2. Zagreb 1994–1998. – T. Markus: Tri okružna pisma bana Jelačića zagrebačkom biskupu Hauliku iz proljeća 1848. godine. Marulić, 28(1995) 4, str. 617–620. – L. Čoralić: Hrvatska banica – Sofija Stockau Jelačić (1834.–1877.). Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, 1997, str. 97–106. – J. Kolanović: Zagrebački biskup Juraj Haulik i ustoličenje bana Josipa Jelačića. Fontes, 3(1997) str. 177–206. – Godina 1848. u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 1998. – Lj. Marks: Zvono Jelačića bana (Usmena tradicija o banu Jelačiću). Zaprešićki godišnjak, 8(1998) str. 35–49. – T. Markus: Korespondencija bana Jelačića i Banskoga vijeća 1848.–1850. Zagreb 1998. – F. Potrebica: Ban Josip Jelačić u Slavoniji i Srijemu godine 1848. Zlatna dolina, 4(1998) str. 19–29. – N. Stančić: Das Jahr 1848 in Kroatien: unvollendete Revolution und nationale Integration. Südost-Forschungen, 57(1998) str. 103–128. – A. Szabo: Ban Josip Jelačić položio je temelje moderne Hrvatske. Zaprešićki godišnjak, 8(1998) str. 13–28. – M. Škiljan: Dokumenti o Jelačićevoj ostavštini u Hrvatskom povijesnom muzeju. Muzeologija, 1998, 35, str. 7–115. – N. Batušić: Studije o hrvatskoj drami. Zagreb 1999. – I. Mirnik: 150. obljetnica Jelačićeva »križara«. Matica, 49(1999) 9, str. 8–9. – M. Stojević: Riječki slavospjevi banu Josipu Jelačiću. Književna Rijeka, 4(1999) 3/4, str. 22–28. – Ž. Vegh: Hrvatski ban Josip Jelačić u zbirci Rara. Zagreb 1999. – M. Bregovac Pisk: Zbivanja 1848–1849. na grafičkim listovima (katalog). Zagreb 2000. – S. Laljak i J. Ivanović: Oporuka bana Josipa Jelačića. Zaprešićki godišnjak, 10–11(2000–01) str. 19–26. – Isti: Jelačićev grofovski grb. Ibid., str. 27–32. – T. Markus: Hrvatski politički pokret 1848.–1849. godine. Zagreb 2000. – A. Tomašek: Ustani bane. Musicae Jellachichianae, Glazbena Jelačićijana. Zaprešićki godišnjak, 10–11(2000–01) str. 77–136. – Hrvatska 1848. i 1849. Zbornik radova. Zagreb 2001. – S. Laljak: Ustani bane. Prigodnice o banu Josipu Jelačiću. Zaprešić 2001. – I. Pederin: Josip Jelačić i austrijska politika na jugoistoku. Zadarska smotra, 50(2001) 5/6, str. 27–74. – N. Stančić: Hrvatski »deržavni sabor« 1848. na razmeđu epoha i sukobljenih legaliteta. U: Hrvatski državni sabor 1848, 1. Zagreb 2001, 29–63. – M. Šicel: Pjesnički pokušaji grofa Josipa Jelačića. Kaj, 34(2001) 6, str. 83–87. – J. Rapacka: Leksikon hrvatskih tradicija. Zagreb 2002. – V. Švoger: Südslawische Zeitung 1849–1852. Zagreb 2002. – Potpuniji popis lit. do 1945: Bibliografija rasprava i članaka JLZ, 8–11. Zagreb 1965–1973.
 
Nikša Stančić (2005)