JELIČIĆ, Živko

JELIČIĆ, Živko, pripovjedač, kritičar i esejist (Split, 7. VI. 1920 — Split, 23. II. 1995). Klasičnu gimnaziju završio u Splitu 1938, u Zagrebu studirao pravo 1938–41. te od 1945. na Filozofskom fakultetu narodni jezik i književnost diplomiravši 1952. God. 1943–45. u partizanima. Glavni urednik nakladničke kuće »Novo pokoljenje« (poslije »Mladost«) 1945–53, od 1953. do umirovljenja 1978. predavao književnost na Pedagoškoj akademiji u Splitu. Bio je odgovorni urednik časopisa Mogućnosti (1954–80). Pjesme, eseje, kritike, novele i ulomke iz romana objavljivao u novinama i časopisima Republika (1947, 1949–53, 1955, 1958, 1960, 1968–69), Izvor (1948), Hrvatsko kolo (1950–51, 1953), Vjesnik (1950–53, 1971), Narodni list (1951, 1953), Slobodna Dalmacija (1952–59, 1961, 1963, 1968), Mogućnosti (1954–64, 1966–72, 1975, 1977–78, 1980–84, 1986–88), Vidik (1954, 1962, 1969), Književne novine (1959), Forum (1962–65, 1968, 1971, 1973), Zadarska revija (1964), Telegram (1965, 1967). U književnosti se javlja poezijom, uglavnom ideološkom (zbirke Bijeli kum, 1945. i Koliba u inju, 1950). Njegova fikcionalna proza dijeli značajke francuskoga novoga romana – objektivizirani opis, razvučenu naraciju, gomilanje predmeta i slučajnih likova u pripovjednom prostoru, dugo zadržavanje na detaljima i destrukciju fabulativnoga i temporalnoga sloja. Prvi roman, Mlaka koža (1960), satira je građanske političke elite prije II. svjetskoga rata. Radnja sljedećega romana, Staklenko (1964), potpuno je podređena unutarnjemu proživljavanju protagonista – pisca, sporedni likovi umetnuti su u asocijativni tijek psihološke analize pa roman, uobličen usporenom, isjeckanom i paraleliziranom radnjom ostvaruje suptilnu napetost neskladnih odnosa likova i njihovih svjetova: intelektualističkoga i pučkoga. Ljetnih večeri (1966), Šašava luna (1973) i Balada o kostima (1988) čine romanesknu trilogiju (Splitski triptih) pisanu u prvom licu, okvirno odredljivu sintagmom razvojnoga romana, ali bez rekonstruiranja pripovjedačeva (i protagonistova) djetinjstva i mladenaštva već njihova predstavljanja kao trajne sadašnjosti. Mješavina književnoga jezika i čakavskoga izraza u opisima, pripovijedanju i dijalozima, s rečenicom zasnovanom na izravnim zapažanjima, poredbama, hiperbolama, aluzijama i metaforama te bogatom leksiku, uspostavlja međuodnose likova i težnju za varijabilnom predodžbom predmetne zbilje kao temeljne interese tih djela. Osim minucioznoga seciranja psihe junaka, romani mu se odlikuju ironijom i sarkazmom, ali i oniričkom sastavnicom, odmacima u snovito i halucinantno te grotesknim slikama i postupcima, a označeni su i kao primjer strukturalističkoga romana u hrvatskoj književnosti (C. Milanja). Značajke romana imaju i novele skupljene u knjigama Gola Julija (1981) i Posljednji bizantski car (1985). Kritike i eseje o starijim i novijim hrvatskim književnicima skupio je u knjigama Lica i autori (1953), Usput (1967) i Eseji (1984). Priredio je izbor iz djela M. Držića (Izbor. Zagreb 1963), o kojem je objavio esej Marin Držić, pjesnik dubrovačke sirotinje (1950) te monografiju Marin Držić Vidra (1958), u koju je uključio i prerađene dijelove planiranoga romana o Držiću. Također je priredio izabrana djela M. Uvodića Splićanina, Đ. Vilovića i D. Anđelinovića (Izabrana djela. Zagreb 1968) te urednički potpisao više desetaka knjiga u izdanju Splitskoga književnoga kruga, kojemu je bio jedan od pokretača i član uredništva 1976–95. Pisao je i filmske scenarije (Nedjelja L. Zafranovića, 1969; Bablje ljeto N. Tanhofera, 1970; Prijeki sud B. Ivande, 1978, prema motivima Šašave lune, zajedno s redateljem); prva dva skupio je u knjizi Balada o djevcu (1971). Pjesme i proza prevođene su mu na engleski, francuski, mađarski, makedonski i slovenski jezik. Od 1965. izvanredni i od 1983. redoviti član JAZU (HAZU).