JELIĆ, Vinko

JELIĆ, Vinko (Jeličić, Jelichich, Jelicich, Jelich, Jelik, Jelitsch; Vincentio, Vincenz, Vincenzo), skladatelj, pjevač i instrumentalist (Rijeka, 1596 — Zabern, danas Saverne, nakon 22. VII. 1636). Od 1606. sa starijim bratom Petrom (u. 1609), zborski dječak pjevač u dvorskoj kapeli nadvojvode Ferdinanda u Grazu, gdje mu je učitelj Talijan Matthia Ferrabosco, tadašnji zamjenik glazbenoga ravnatelja. Nakon jednogodišnjega boravka u Rijeci 1609, vratio se 1610. u Graz i, postavši gojenac Ferdinandeuma, pohađao gimnaziju te kao diskantist sudjelovao u crkvenoj glazbi. Potom je studirao na gradačkom Isusovačkom sveučilištu i završio 1617. bogoslovlje; usporedno bio od 1615. instrumentalist dvorske kapele. God. 1618. prešao u službu Ferdinandova brata nadvojvode Leopolda, upravitelja biskupija Strasbourga i Passaua, preselivši se u njegovu rezidenciju u Zabernu gdje je zaređen za svećenika. U Leopoldovoj dvorskoj kapeli najprije je pjevač (tenorist) potom i instrumentalni glazbenik. Ujedno je od 1618. vikar kolegijalne crkve sv. Marije te nakon 1622. kanonik. Posljednji se put spominje 22. VII. 1636. za ratnih sukoba oko Zaberna. Jelićeva razmjerno opsežna glazbena ostavština sačuvana je u trima zbirkama, tiskanima u rasponu od šest godina u Strasbourgu. Prva Parnassia militia, op. 1, sadržava 24 duhovna koncerta za 1, 2, 3 i 4 solistička glasa i orguljski continuo (uz orgulje u koncertima br. 21 i 24 još i 2 violine) i 4 ricercara za kornet i trombon (jedini potpuno sačuvani primjerak u Sveučilišnoj knjižnici u Frankfurtu na Majni). U drugoj zbirci Arion primus, op. 2, nalaze se 34 duhovna koncerta za 1, 2, 3 i 4 solistička glasa i orgulje; treća zbirka Arion secundus, op. 3, sadržava potpunu glazbenu obradbu Vespera, zatim Magnificat i antifonu Salve Regina za 4 glasa i orguljski continuo te 8 kraćih instrumentalnih varijacija (tonusa) za sastav od 4 trombona (ili 4 fagota ili 2 violine i 2 korneta). Druga i treća zbirka sačuvane su nepotpuno (nedostaju dionice tenora, a ostale dionice čuvaju se u Bavarskoj državnoj knjižnici u Münchenu i dijelom u Nacionalnoj knjižnici u Parizu). Stvarajući u razdoblju ranoga baroka, J. je imao prilike za školovanja u Grazu, tada stjecištu talijanskih glazbenika, upoznati obilježja novoga, talijanskoga monodijskoga stila, što se očituje već u njegovu mladenačkom djelu, duhovnim koncertima zbirke op. 1, koji su skladani prema načelima izražajnoga solističkoga pjevanja i baroknoga koncertantnoga zvukovnoga kontrastiranja, a istodobno otkrivaju Jelićevu osobnost i maštovitost u pronalaženju novih melodijskih i harmonijskih rješenja. Nastojeći glazbom izraziti smisao teksta, melodiku oblikuje prema deklamaciji riječi usklađujući je s afektivnim obratima sadržaja, služi se silabičkim i melizmatičkim melodijskim motivima (melizmi na jednom slogu, osobito bogato ornamentiranje riječi aleluja), te ritmičkim oprjekama izmjenjujući dvodijelne i trodijelne ritmove. Uvodnom motivu (incipit) pristupa kao jezgri iz koje izvodi razradbu cijeloga koncerta, a oblici su mu uglavnom prokomponirani, zrcalni ili poput slobodnoga ronda. U harmonijskoj građi vješto prepleće starocrkvene moduse s tonalitetima dura i mola, služi se često usporednim tercama, a katkad povećanim i smanjenim akordima, disonancama pa i kromatikom. Karakteristično barokno zvukovno suprotstavljanje ostvaruje izmjenjivanjem brzih i polaganih odlomaka služeći se tada još neuobičajenim oznakama (allegro, allegrissimo, tardi, tardissimo), a dinamičke kontraste postiže prijelazima iz forte u piano ili iz sola u puni sastav tutti. J. je jedan od prvih skladatelja srednjoeuropskoga (austrijsko-njemačkoga) područja koji u duhovnim koncertima uz orgulje uvodi i druge instrumente (dvije violine u koncertima br. 21 i 24; kornet i trombon u ricercarima). U ricercarima se približava ranim oblicima fuge. U drugim dvjema zbirkama, koje su jamačno zamišljene kao cjelina, skladbe se redaju u rasponu od jednoglasja i višeglasja solističkoga tipa do homofonoga i polifonoga zborskoga sloga te su dijelom skladane na tradicionalan način. O Jelićevu onodobnu ugledu i priznanju govore njemu u čast spjevane pohvalnice, objavljene u uvodniku zbirke Arion primus, u kojima ga anonimni pjesnik naziva »novim alzaškim Orfejem«, također uvrštavanje njegovih skladba u antologije crkvene glazbe koje je priredio J. Donfrid: Promptuarium musicum, 3. Strassburg 1627 (4 duhovna koncerta) i Viridarium musico-marianum. Strassburg 1627 (2 koncerta). Spominje ga se i u glazbenim priručnicima XVII. st. te od XVIII. st. u leksikonima i bibliografskim djelima. Noviji autori ubrajaju ga među istaknute europske tvorce ranobaroknoga komornoga duhovnoga koncerta (A. Adrio). U hrvatskoj glazbi J. se, uz I. Lukačića, uzdiže u najznatnije skladatelje baroknoga razdoblja. Oživljivanje njegovih skladba potaknuo je ponajprije A. Vidaković priredivši suvremena izdanja: Vincentius Jelich: Sechs Moteten aus Arion primus (u seriji Musik alter Meister. Graz 1957) i Vinko Jelić i njegova zbirka duhovnih koncerata i ricercara »Parnassia militia« (s opsežnim uvodnim biografsko-analitičkim tekstom u seriji Spomenici hrvatske muzičke prošlosti, 1. Zagreb 1957). W. Ehmann objavio je Ricercare für eine Trompete und eine Posaune (Kassel 1966). L. Županović priredio je: Vinko Jelić, Osamnaest moteta iz zbirke »Arion primus« (Spomenici hrvatske glazbene prošlosti, 5. Zagreb 1974), Vinko Jelić, Arion secundus (rekonstruirao dionicu tenora. Ibid., 8. Zagreb 1977) i Vinko Jelić, Vesperae Beatae Mariae Virginis (rekonstruirao tenor. Ibid., 10, 1979). Pojedine skladbe, izvedene na Varaždinskim baroknim večerima, snimljene su na LP ploče, posebice Vesperae Beatae Mariae Virginis (Jugoton, 1979), te na CD – duhovni koncert Laetamini in Domino (Varaždinske barokne večeri, 1, 1995).