Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BASILJEVIĆ, Tomo (Baseljić, Bazilić, de Basilio, Bassegli), prosvjetiteljski pisac (Dubrovnik, 3. VIII 1756 — Dubrovnik, 15. VII 1806). Pripadnik stare plemićke obitelji, podrijetlom iz Kotora, koja se javlja u Dubrovniku na početku 14. st. Otac Jakov (Jakobica), senator, majka Kata Sorkočević, učena žena, sestra skladatelja Lukše i erudita Miha. Školovao se u dubrovačkom Collegiumu i privatno u latinista Đ. Ferića. Mladost je proveo u Dubrovniku, gdje je od 1771. obavljao različne državne dužnosti (tako je bio knez Župe dubrovačke, 1779, i kamerleng). God. 1774. ušao je u Veliko vijeće: Zagovorom talijanskoga prirodoslovca i putopisca A. Fortisa B. odlazi na studije u Švicarsku 1781. Preko Italije, gdje upoznaje mletačke prosvjetitelje M. Cesarottija i E. C.Turru, ide u pratnji Fortisa u Bern. Tu je nominalno studirao pravo do 1783. i poslije u Njemačkoj (Göttingen) do 1785, ali se više zanimao za prirodne znanosti i upoznavao sa suvremenim filozofskim strujanjima i prosvjetiteljskim idejama. Studije nije završio. Tada je stupio u doticaj s glasovitim fizičarom A. Voltom, poljskim mineralogom G. Razoumowskym, s kojim putuje po planinama Valaisa, profesorom filozofije J. S. Ithom, znanstvenikom J. S. Wyttenbachom i dr., koji su djelovali na njegovo duhovno formiranje. Primljen je za člana Fizikalnog društva u Lausanni (1783) i bernskoga Gospodarskoga društva (1784). Putovao je po Italiji, Njemačkoj, Češkoj i Austriji. God. 1785. primili su ga Fridrik Veliki u Berlinu i Josip II u Beču. U austrijskoj prijestolnici prirodoslovac Ignatz von Born uveo ga je u jozefinističke krugove. God. 1786. oženio se Bornovom kćeri Marijom (Mimi), s kojom je živio u Dubrovniku od 1786. do 1788. Iako je Senat formalno priznao njegov morganatski brak, dubrovački su plemići bojkotirali Basiljevića, pa se on 1788. preko Napulja vratio u Beč. U Napulju je upoznao prvaka talijanske škole prirodnoga prava i političke ekonomije G. Filangierija, čija su se djela čitala u Dubrovniku. U Beču ostaje do 1792. kada se nakon bijega žene vraća u domovinu sa sinom Jakobicom, koji umire iste godine. U Dubrovniku, gdje je živio do smrti, razvio je veliku djelatnost, zalažući se za napredak Republike u duhu prosvjetiteljskih načela. S. M. Sorkočevićem, Đ. Ferićem, F. M. Appendinijem i drugima djelovao je u naprednom i demokratskom Patriotskom društvu (1793/1794), svojevrsnoj akademiji. Pristajući uz profrancusku struju, B. je u političkim krizama nakon propasti Venecije 1797 (te je godine član Senata i Malog vijeća te neko vrijeme i neke vrste ministar vanjskih poslova) protivnik Austrije i pristaša Francuske. S takvim političkim i društvenim svjetonazorom poslan je u svibnju 1806. u susret francuskome generalu Lauristonu koji je preko dubrovačkoga teritorija prelazio s vojskom za Boku kotorsku. Ne polazi mu za rukom da spriječi zauzimanje Dubrovnika. Tomo je bio posljednji odvjetak svojega roda. Nakon njegove smrti, prema rodbinskim svezama, obitelj se naziva Basiljević-Gučetić (Bassegli-Gozze; izumrla 1950). — Liberalan plemić, dobar govornik i erudit, B. je, uz poslovično znanje talijanskoga, poznavao dobro francuski, njemački i poprilično engleski jezik. Pisao je na francuskome jeziku. Njegova djela ostala su pretežito u rukopisima. Osim jednoga, sačuvana su – s korespondencijom i drugim aktima – u obiteljskoj ostavštini u Historijskom arhivu u Dubrovniku. Pisati je počeo u Beču, napadajući raskoš vladajućih krugova i izražavajući simpatije za potlačene (La redoute, Filles de garderobe, Filles de chambre). Pozdravio je francusku revoluciju i u sastavku o njoj iznio svoj politički svjetonazor (Pensées sur la révolution actuelle de la France). U članku bez izvornoga naslova (prema Muljačiću mogao bi se u prijevodu nazvati Misli o revoluciji u Europi i u Dubrovniku) razlaže slične ideje, te se brani od objeda da je protiv poretka u Austriji. Za Patriotsko društvo sastavljao je govore u kojima zastupa fiziokratske ideje, smatrajući da su seljaci i poljodjelci prvi građani (Discours sur l’utilité publique, Des causes de la pauvreté et de la mendicité dans notre pays et des moyens d’y remédier, ta dva govora tiskao je Ž. Muljačić u svojoj monografiji o Basiljeviću, Beograd 1958; Sur la monnoye et le monnoyage). Za potrebe Društva vjerojatno je napisao kritički esej o životu i ljudima u malim gradovima i u malim državama (Remarques sur les petites villes et sur les petis (!) états, usporedni prijevod Bilješke o malim gradovima i o malim državama uz komentar tiskao je Ž. Muljačić u Dubrovniku, 1970, 4), i filozofsku studiju Esprit des lois de Lycurgue et des moeurs des anciens Spartiates. Također je pisao o političkim zbivanjima: o prilikama nakon kampoformijskog mira (Voilà la paix-..., 1797), o Napoleonovim uspjesima u Egiptu (Avantages pour la France, 1798) i o seljačkoj buni u Konavlima (Émeute de Canali, 1799). U bilježnici Florilegium (rukopis u dubrovačkoj Naučnoj biblioteci), svojevrsnom abecednom vademecumu B. je bilježio svoje i tuđe misli. U posljednjim godinama života pisao je svoje glavno i nezavršeno djelo Plan de réforme de la constitution de la République de Raguse (značajnije misli iz djela publicirao je 1958. Muljačić u svojoj monografiji). U njemu B. s osnovnih polazišta, ljubavi prema slobodi i civilizaciji, razlaže ideje reformi društvenoga, gospodarskoga i kulturnoga ustrojstva Dubrovačke Republike. Prema njegovu nerealnu planu Dubrovnik je imao postati jezgra oko koje bi se, uz pomoć revolucionarne Francuske, mogla formirati federativna ili konfederativna Ilirska Republika, koja bi obuhvaćala većinu južnoslavenskih zemalja. Sačuvano je i nekoliko njegovih prigodničarskih pjesmotvora. A. Fortis mu je uputio šest znanstvenih pisama (Lettere geograficho-fisiche sopra la Calabria e la Puglia al conte Tommaso Bassegli, patrizio raguseo, Napulj 1784; posredovanjem I. Borna i uz pomoć samoga Basiljevića to je djelo uz neke dodatke prevedeno na njemački Mineralogische Reisen durch Calabrien und Apulien ..., Weimar 1788). Dubrovački znalci i štovaoci opjevavali su ga u prigodničarskim pjesmama (Đ. Ferić, B. Džamanjić, J. Betondić, J. Resfić) i opisali u pripovijesti (V. V. Vukasović). Kao kulturan i učen čovjek bio je cijenjen u inozemstvu i u domovini. Posjedovao je bogatu knjižnicu, koja je bila na glasu i izvan Dubrovnika, s mnogim recentnim evropskim izdanjima. Vjerojatno iz doba studiranja u Bernu potječe njegov portret, rad nepoznata slikara, danas u Dubrovačkome muzeju. — Po svojim idejama i nauku B. je tipičan izdanak evropskoga prosvjetiteljstva s eklektičkim značajkama. Poznavajući tadašnja vodeća djela (ponajvećma Rousseaua, pa Voltairea, Montesquieua i dr.) svojim demokratskim i naprednim gledištima te uglavnom ispravnim spoznavanjem društvenih procesa B. je ipak dao autentični prilog prosvjetiteljstvu i predromantizmu u nas. Kao kritičar ondašnjega stanja u Dubrovniku i kao ideolog matijine dubrovačkoga građanstva bio je višemanje nerealan.

LIT.: Josip Bersa: Dubrovačke slike i prilike. Zagreb 1941, 27, 80, 177. — Mirko Deanović: Anciens contacts entre la France et Raguse. Zagreb 1950, 35, 73–74, 146, — Rudolf Maixner: O Akademiji Miha Sorkočevića. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1952, knj. 23. — Žarko Muljačić: Iz korespondencije Alberta Fortisa. Ibid. — Isti: Francuski diplomati u Bosni 1793. god. i osnivanje francuskog konzulata u Travniku. Godišnjak Istorijskog društva BiH, 1954, 6, str. 311–314. — Isti: Tomo Basiljević-Baselji, predstavnik prosvjećenja u Dubrovniku. Beograd 1958. — Isti: Dva priloga povijesti dubrovačkih akademija. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1959, sv. 4/5. — Isti: O strankama u starom Dubrovniku. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku 6–7(1959) str. 25–40. — Isti: Dubrovački prosvjetitelji i Gaetano Filangeri. Dubrovnik, 8(1965) 1, str. 36–38. — Isti: Prilog povijesti političkog govorništva u doba Dubrovačke Republike. Ibid., 9(1966) 1, str. 48–51. — Isti: Tomo Basiljević (1756–1806). Ibid., 13(1970) 4, str. 138–141. — Isti: Tomo Basiljević-Bassegli prvi dubrovački planinar. Povijest sporta, 1(1970) 4 str. 324–333. — Isti: Alberto Fortis i Dubrovnik. Dubrovački horizonti, 6(1974–75) 14/15, str. 33, 35–36.

 
Miljenko Foretić (1983)