BAŠIĆ, Đuro

BAŠIĆ, Đuro (Bascich, Bassich, Juraj), pisac, propovjednik i biograf (Dubrovnik, 24. X 1695 — Dubrovnik, 26. VIII 1765). Potječe iz pučanske obitelji, starinom iz Konavala. Sin Stijepa, pisara, i Slave, rođ. Draghi. Srednju školu završio je 1712. kod isusovaca u Dubrovniku te iste godine stupio u Isusovački red i s kolegijskim učiteljima, G. B. Scaramellijem i T. Antonellijem, otišao u Rim. Tu je završio novicijat (1714), učio humaniora, retoriku i filozofiju (do 1719), potom predavao humanističke znanosti u Ilirskom kolegiju u Loretu (1720) te u Fermu (1723), a zatim u Rimu završio teologiju (1726). Krajem 1727. vratio se u Dubrovnik, gdje se do smrti bavio ispovjedništvom, propovijedanjem i misijama. U Rimu je bio član društva Accademia della lingua slava (1719). — Propovijedi, biografije, pjesme, apologetske i praktične vjerske tekstove pisao je na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku. Važniji rad na hrvatskom jesu anonimno tiskane Besjede kaerstjanske (Venecija 1765), zbirka praktičnih uputa i pouka iz katekizma. Pisane su pod utjecajem reformiranoga talijanskog propovjedništva s početka XVIII st. (P. Segneri, Il cristiano istruito, 1707), a odlikuju se dobrim stilom i čistim narodnim jezikom. U Bibliothèque de la compagnie de Jésus C. Sommervogel navodi i drugo izdanje tog djela, tiskano u Rimu 1844. S Bessjedama je u istoj knjizi objavio Zabave duhovne svetoga Ignazija Lojolae, slobodnu preradbu Loyolinih Duhovnih vježbi, a možda i adaptaciju neke od mnogobrojnih preradaba talijanskih isusovaca. Knjizi je pridodao još i tri omanja spisa, sažetke razlaganja o svećeničkom pozivu i dužnostima ispovjednika. Najznatniji rad na latinskom jeziku jesu Elogia Iesuitarum Ragusinorum, zbirka biografija dubrovačkih isusovaca. U njoj je na temelju originalnih izvora iznio iscrpne podatke o životu 33 isusovca (svrstana kronološkim slijedom po godinama smrti), ali je registrirao i događaje iz dubrovačke povijesti te Isusovačkog reda uopće. Autograf je više godina bio zagubljen, a pronašao ga je M. Vanino u arhivu Isusovačkog kolegija u Veneciji i, zajedno s D. Pavlovićem, tiskao 1933. Neki su prijepisi tog djela dopunjeni biografijama isusovaca do ukinuća Reda (1773), ali nastavljači nisu dostigli Bašića ni po živosti stila ni iscrpnosti podataka. Jedan od nastavljača Elogia bio je Pero B., koji je tom prilikom napisao i Đurinu biografiju. U razdoblju 1751–1764. B. je pisao kroniku dubrovačkog kolegija, Alcune memorie di questo Collegio di Ragusa, koju je započeo S. P. Capitozzi (objavio Vanino u Vrela i prinosi, 1937, 7). U rukopisu je ostao latinski spis s praktičnim uputama svećenicima Instructio sacerdotum iz 1756 (Knjižnica Male braće u Dubrovniku) te latinske pjesme De nativitate Domini elegia i De. S. Aloysio Gonzaga ecloga (Hist. arhiv u Dubrovniku). Pripisuju mu se i korizmene besjede, Quaresimale (rkp. izgubljen), koje je navodno održao na talijanskom jeziku u dubrovačkoj stolnoj crkvi (oko 1735) te nedovršene latinske kontroverzije protiv heretika (rkp. izgubljen). Prijevod njegove biografije B. Zuzzerija tiskan je kao predgovor Zuzzerijevim Besjedama duhovnim (Dubrovnik 1793). — Unatoč ponekomu nekritičnom stavu te nedovoljnom zanimanju za književni rad dubrovačkih isusovaca, Bašićeve su Elogia, uz biografska djela I. Đurđevića, S. M. Crijevića, S. Slade-Dolcija i F. M. Appendinija, važan izvor za proučavanje kulturne povijesti Dubrovnika (D. Pavlović). Propovijedima je pridonio razvitku crkvenog besjedništva na narodnom jeziku u nas (M. Vanino).