JEŽIĆ, Slavko

JEŽIĆ, Slavko, književni povjesničar i kritičar (Dubrava kraj Čazme, 17. II. 1895 — Stubičke Toplice, 5. V. 1969). Završio gimnaziju u Bjelovaru 1912, studij romanistike i slavistike u Beču doktoriravši 1916. tezom Die literarische Tätigkeit Fran Krsto Frankopans, položio profesorske ispite 1917; 1921. boravio u Parizu. Gimnazijski je profesor u Zagrebu 1917–29. i Osijeku 1929–31, potom ravnatelj nakladničke kuće Minerva (od 1935. i glavni urednik njezinih izdanja). Od 1937. inspektor za srednjoškolsku nastavu, 1938–39. intendant zagrebačkoga HNK, potom se vraća prosvjetnomu radu. Nadstojnik je Odsjeka za književnost i umjetnost Ministarstva narodne prosvjete 1941–43, redoviti profesor francuske književnosti na Visokoj pedagoškoj školi, potom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu do kraja 1945. te 1946. na Višoj pedagoškoj školi u Splitu. Od 1947. do 1953, kad je umirovljen, profesionalni je književnik i publicist u Zagrebu. Surađivao je u listovima i časopisima Nezavisnost (1914–15), Agramer Tagblatt (1915; Zagreber Tagblatt, 1924), Građa za povijest književnosti hrvatske (1915), Nastavni vjesnik (1915–16, 1920, 1940), Savremenik (1915, 1917–19, 1923, 1926–28), Tjednik (1918), Novosti (1919–20, 1935, 1937–38), Omladina (1919, 1940), Dom i svijet (Novi ilustrovani Dom i svijet, 1920), Hrvat (1921–22), Vijenac (1923–24), Mladost (1925), Književni život (1932), Hrvatsko kolo (1933, 1951), Hrvatska revija (1934, 1940), Književni horizonti (1935–36), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1936–37), Sport i korzo (1940), Hrvatski ženski list (1942), Prosvjetni život (1942–43), Preporod (1943), Hrvatski narod (1944), Ilustrirani vjesnik (1950), Narodni list (1950–52) te uređivao Vijenac (1923), Savremenik (1926–28), Književni život (1932) i Prosvjetni život (1942–43). Posebice se bavio F. K. Frankapanom i ilirizmom. Već je 1915. u Građi za povijest književnosti hrvatske (knj. 8) objavio Frankapanovu književnu ostavštinu, u Savremeniku književnopovijesne studije Fran Krsto Frankopan kao književnik (1915, 3–4, 9–12) i Značaj Frankopana i njegovo značenje u književnosti (1919, 6), u Nastavnom vjesniku rasprave Pravopis Frana K. Frankopana (1916, 3) i Talijanske pjesme Frana K. Frankopana (1920, 3–4), 1921. monografiju Život i rad Frana Krste Frankopana, a za SKA 1936. priredio njegova Djela. U njima je dao uvid u Frankapanov život i pjesništvo, estetski ga ne vrednujući. Sastavio je Ilirsku antologiju (Zagreb 1934) i za nju napisao predgovor Uvod u ilirski pokret i njegovu književnost, u kojem, kao i u esejima objavljenim 1936 – Ilirski pokret u hrvatskoj povijesti (Književni horizonti, 6–7), Ilirski pokret i Vojvodina (Službeni list Dunavske banovine, 11), Ilirski pokret i nacionalni preporod u Hrvatskoj (Letopis Matice srpske, CCCXLVI/2) – te u knjizi Hrvatski preporod u prvoj polovini XIX. stoljeća (1944) iznosi tezu o ilirizmu kao društveno-političkom pokretu kojemu je književnost popratno sredstvo u ostvarivanju hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Njegovo je glavno djelo Hrvatska književnost od početka do danas (1944). Koncepcijom vjerna prvotno zamišljenu naslovu (Pregled hrvatske književnosti u okviru narodne povijesti), to je prva cjelovita povijest hrvatske književnosti, u kojoj su iscrpni i precizni podatci stavljeni u kontekst opće političke i kulturne povijesti. Proučavao je i francusku književnost i kulturu (Francuska književnost do kraja klasičnog doba, 1928). Znatan je i njegov priređivački rad. Priredio je djela A. Šenoe u kojima je, suprotno tekstološkoj praksi XIX. st., nastojao očuvati piščev izvorni jezik: prvo potpuno kritičko izdanje Pjesama (Zagreb 1931), Sabrana djela (Zagreb 1934) u 12 svezaka, koja je objavio i 1964. pridodavši 12. svesku monografiju Život i djelo Augusta Šenoe. Također je priredio Sabrana djela V. Novaka (Zagreb 1931–1933, 12 sv.), Pjesnička djela S. Vraza (Zagreb 1953–1955, 3 sv.) te antologije Izbor iz francuske poezije (Zagreb 1924), Iz stare francuske lirike (Savremenik, 1927, 7–8), Prvi hrvatski pripovjedači iza preporoda (Zagreb 1935), Osam stoljeća francuske lirike (Zagreb 1941), Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća (Zagreb 1955), Antologija svjetske lirike (s G. Krklecom, Zagreb 1956, 1965). Prevodio je s francuskoga (M. Prévost, E. Rostand, F. Villon, G. de Maupassant, R. Rolland, A. de Musset, J. de La Fontaine, H. de Balzac), češkoga, njemačkoga i engleskoga te na njemački i esperanto (F. Mažuranić, Vraz, P. Preradović). Za potrebe nacionalnih pozornica prevodio je Molièrea i Shakespearea, a ciljeve kazališta nastojao je razložiti u knjizi Problemi Hrvatskog narodnog kazališta (1940). Književna mu se djela odlikuju modernom koncepcijom i formalnom dotjeranošću, u izrazu otkrivaju jezičnu i književnu izobrazbu, ali su bez većih estetskih dometa. Objavio je roman Brak male Ra (prvotno u nastavcima u Vijencu 1923), zbirku pjesama Somnia vitae (1933), knjigu stihova za djecu Dodo i Buco (1943) te zbirku novela Život u sjeni (1943). Od 1936. bio je član londonskoga Royal Society of Arts. Služio se pseudonimima i šiframa Baćuška-Slavko, S. J., Slavko, Tugomir Bukovski, Yes. U NSK u Zagrebu čuva se njegova rukopisna ostavština, album sa zapisima i slikama (R 7262) te korespondencija (R 7176).