JIROUŠEK, Željko

JIROUŠEK, Željko, povjesničar umjetnosti (Zagreb, 3. II. 1911 — Zagreb, 31. I. 1997). Sin Antuna, kulturnoga povjesničara i likovnoga kritičara. U Zagrebu završio gimnaziju i srednju školu Muzičke akademije (violina i viola) 1930. te povijest umjetnosti 1935. na Filozofskom fakultetu, gdje je 1943. obranio tezu Novi prilozi za povijest crkve sv. Katarine u Zagrebu i stekao doktorat 1946. Na tom je fakultetu od 1935. asistent A. Schneidera, od 1946. docent, od 1970. viši znanstveni suradnik, 1978. izvanredni profesor, od 1979. do umirovljenja 1982. znanstveni savjetnik. Od 1961. suradnik Instituta za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. God. 1937–40. sudjelovao u popisivanju i snimanju hrvatskih umjetničkih spomenika za Schneiderov fotografijski arhiv. Povezujući terenska i arhivska istraživanja, obrađivao je i vrjednovao poglavito hrvatske barokne i ranosrednjovjekovne spomenike. Objavio, uglavnom u Jutarnjem listu (JL), rasprave o crkvi sv. Katarine (1936; Svijet, 1936), F. Robbi (1937, 1939; Spremnost, 1942), I. Rangeru, T. Jurjeviću (1938) i B. Bobiću (1939). Pisao o ranogotičkom reljefu sv. Pavla iz zagrebačke katedrale, gotičkim freskama crkve Majke Božje Gorske kraj Lobora (JL, 1939) i kapucinskom samostanu s crkvom sv. Marije na Griču (Hrvatski glas, 1941). Dao je prvi pregled umjetnosti Hrvata, Slovenaca i Srba od najstarijih vremena do pol. XIX. st. (Naša zemlja. Almanah Kraljevine Jugoslavije, 1938) i prvi sustavni prikaz razvoja likovnih umjetnosti u Hrvatskoj od XIII. do kraja XVIII. st. (Naša domovina, 2. Zagreb 1943). Istraživanja baroka sintetizirao je u članku Barok u Hrvatskoj enciklopediji (1941), gdje je obradio i bizantsku umjetnost. Prikazao zagrebačka predavanja bizantologa D. Talbota Ricea (Bulletin JAZU, 1954), datirao potkraj X. st. bjelokosni diptih iz Strossmayerove galerije, pridavši mu oznake karolinške i otonske umjetnosti (Zbornik za umetnostno zgodovino, Ljubljana 1959). Člancima iz opće, ponajviše srednjovjekovne umjetnosti, surađivao 1962–66. u Enciklopediji likovne umjetnosti LZ (gotička, irska, karolinška, merovinška, otonska, starokršćanska i vikinška umjetnost). Baveći se epigrafikom, protumačio je posljednji red natpisa na ranosrednjovjekovnom sarkofagu splitskoga nadbiskupa Ivana (Radovi Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ROPU, 1969). Istraživao 1974–75. u splitskoj katedrali krstionicu i njezine ploče, posebno reljef vladara te stipes oltara sv. Staša. Stajališta o stilskom i ikonografskom značenju toga reljefa, kronologiji i genealogiji hrvatskih narodnih vladara IX–XI. st. te izvornoj namjeni dviju predromaničkih ploča iz Kapitula kraj Knina iznio je na skupovima, ali ih nije tiskao, kao ni priloge za povijest i izgradnju gotičke katedrale u Zagrebu. U zapaženoj raspravi O nepoznatoj slici Raspeća na Golgoti mladog Albrechta Dürera u Zagrebu iz 1495. godine (Peristil, 1971–72) središnju je sliku s oltarnoga triptiha u sakristiji katedrale pripisao Düreru. Objavio i članke o grafičkoj zbirci NSK (Slovenec, Ljubljana 1939), isusovcima (JL, 1940), slikaru A. Waldingeru (Spremnost, 1942), gotičkoj okrunjenoj glavi iz zagrebačke katedrale (ROPU, 1969) i Vrbovcu (Kaj, 1971). Istražujući u Budimpešti (1937–39) i Zagrebu arhivsko gradivo o crkvi sv. Katarine i Isusovačkom kolegiju, prikupio izvore koje je M. Vanino priredio za tisak (Izvori o isusovačkoj akademskoj crkvi Svete Katarine. Vrela i prinosi, 1992–93, 19). God. 1928–33. član Akademskoga gudačkoga kvarteta, koji je od 1929. redovito sudjelovao u emisijama Radio-stanice Zagreb.