JONKE, Ljudevit

JONKE, Ljudevit, jezikoslovac i prevoditelj (Karlovac, 29. VII. 1907 — Zagreb, 15. III. 1979). U rodnom gradu maturirao 1925. u Klasičnoj (rakovačkoj) gimnaziji te bio istaknuti član Karlovačkoga šahovskoga kluba. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao 1929. južnoslavenske jezike i književnosti, narodnu povijest, ruski i latinski te doktorirao 1944. tezom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića (Rad JAZU, 1949, 275). Od 1930. boravi na specijalističkom studiju iz slavistike i bohemistike na Karlovu sveučilištu u Pragu u Matije Murka. God. 1933. profesor je hrvatskoga jezika u sušačkoj gimnaziji, gdje ostaje do prelaska u V. gimnaziju u Zagrebu 1940. Od 1942. asistent je S. Ivšića pri katedri za slavensku filologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Nakon evaluacije 1945. potvrđen mu je izbor za asistenta. God. 1947. bio je lektor, 1948. predavač češkoga jezika i književnosti, od 1949. predavač, od 1950. docent, od 1955. izvanredni, od 1960. redoviti profesor hrvatskoga jezika te od 1950. do umirovljenja 1973. voditelj katedre za suvremeni hrvatski književni jezik. Bio je gostujući profesor u Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964/65. i 1973–75). — Prvi znanstveni rad, Mažuranićev ep i pjesme o smrti Smail-aginoj (Rad JAZU, 1938, 264), piše pod Murkovim mentorstvom s temeljnom tezom da je Mažuranićeva velepjesan nastala neovisno o desetak tematski srodnih narodnih pjesama, a studijom iz 1949. o jezičnim značajkama Patačićeva rukopisnoga leksikona i njegovu mjestu u povijesti hrvatske leksikografije potvrdio se kao pouzdan analitičar i dobar filolog. Proučavao je povijest hrvatskoga književnoga jezika od narodnoga preporoda do kraja XIX. st., posebno književnojezičnu koncepciju Zagrebačke filološke škole i njezine ideološke temelje (Filologija, 1957), polemike između zagovornika različitih koncepcija hrvatskoga književnoga jezika u XIX. st. (Radovi Slavenskog instituta, 1958–59), pitanje pisanja slogotvornoga r u književnom jeziku XIX. st. (Rad JAZU, 1962, 327) i nastavka za genitiv množine imenične sklonidbe (Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku, Novi Sad 1957). Posebnu je pozornost posvećivao djelatnosti Lj. Gaja (Kolo, 1966; Jezik, 1975–76), A. Vebera Tkalčevića (Rad JAZU, 1956, 309) i B. Šuleka (Zbornik radova Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, 1954–55; Pitanja književnosti i jezika, 1956). Sudjelovao je u Anketi o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa Letopisa Matice srpske (Novi Sad 1954) te supotpisao novosadske jezične zaključke. Poslije je sudjelovao u radu pravopisne komisije MH i Matice srpske i bio sustilizator teksta Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom (1960), supriređivač školskoga izdanja Pravopisa hrvatskosrpskoga jezika (1960). Jedan je od urednika u hrvatskom dijelu uredništva Rječnika hrvatskosrpskoga jezika (A–K, Zagreb 1967). Tumačio je novosadske zaključke, ustrajno polemizirao s jezičnim unitaristima (O. Davičo, M. S. Lalević, S. Marković, M. Pešikan, Đ. S. Rašović, M. Stevanović, J. Vuković) i osporavateljima samobitnosti hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika, zagovarao prava hrvatskoga naroda da svoj jezik naziva svojim nacionalnim imenom i slobodno ga razvija na svojem etničkom prostoru. Svoj je potpis s novosadskih zaključaka povukao 1971. U jezikoslovnoj kroatistici afirmirao je standardološka načela praških strukturalista o posebnoj naravi (autonomnosti) i različitim funkcijama (polifunkcionalnosti) književnoga jezika i o njegovoj elastičnoj stabilnosti (gipkoj postojanosti). Umjereni je purist i ustrajan zagovornik potrebe poštovanja pravilnosti hrvatskoga književnoga jezika i skrbi za njegovo sustavno kultiviranje, čemu je posvetio pretežan dio članaka objavljenih u novinskim rubrikama Jezik današnji (Telegram, 1961–64) i Razgovori o jeziku (Vjesnik, 1970–71). U časopisu Jezik pisao o problematici nastave hrvatskoga jezika u srednjoj školi (1952–53), posuđenicama (tzv. tuđicama) u hrvatskom jeziku (1953–54), pisanju futura I. (1955–57), naglasnoj problematici (1955–56, 1961–62), pitanju norme u književnom jeziku (1965–66, 1974–75), zaslugama i slabostima hrvatskih vukovaca (1978–79), u Radovima Zavoda za slavensku filologiju o češkim posuđenicama u hrvatskom i razvoju hrvatskoga književnoga jezika u XX. st. (1963, 1968), a o redu riječi u Zborniku u čast Stjepana Ivšića (Zagreb 1963). Većinu radova o hrvatskom jeziku u XIX. st. i savjetodavnih članaka skupio je u knjigu Književni jezik u teoriji i praksi, članke iz rubrike Razgovori o jeziku u knjigu Hrvatski književni jezik danas (koja je bila zabranjena), a većinu ostalih radova u knjigu Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća. God. 1970. izabran je za predsjednika MH i na tom ga je položaju zatekao puč u Karađorđevu nakon kojega je smijenjen sa svih dužnosti i 1973. umirovljen. Politički je proganjan još u doba napadaja na autore i potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (1967). Prognan iz javnosti, nakon umirovljenja radi na dodatcima posljednjoj (23) knjizi Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU, gdje piše o značenju Rječnika, njegovim urednicima Đ. Daničiću i T. Maretiću, kao i o obrađivačima građe za Rječnik. Bio je član uredništva i urednik Omladine (1940–41), glavni urednik Radova Zavoda za slavensku filologiju (1961–73) i Jezika (1952–70). Obnašao je dužnosti prvoga tajnika Hrvatskoga filološkoga društva (1959–63), ravnatelja Instituta za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1961–64) te ravnatelja Instituta za jezik JAZU (1965–71). Rasprave, članke i polemike iz jezikoslovne kroatistike i češke književnosti objavljivao također u Obzoru (1931), Građi za povijest književnosti hrvatske (1938), Nastavnom vjesniku (1941–42), Časopisu za hrvatsku poviest, jezik, književnost i umjetnost (1944; prelomljeni neobjavljeni četverobroj), Hrvatskoj misli (1944), Hrvatskom kolu (poslije Kolo, 1952, 1964), Krugovima (1953), Grafičkoj reviji (1954), Letopisu Matice srpske (1954), Poletu (1954), Kulturnom radniku (1955), Vjesniku u srijedu (1955), Mogućnostima (1958), Slaviji (Prag 1961), Našim temama (1965), Wiener slavistisches Jahrbuch (1975), Die Welt der Slaven (Köln 1977). Stručne i znanstvene radove objavio je u nizu svečanih i tematskih zbornika: Zborniku zagrebačke Klasične gimnazije (Zagreb 1957), Radu XI. kongresa Saveza folklorista Jugoslavije (Zagreb 1964), Orbis scriptus (München 1966), Aus der Geisteswelt der Slaven (München 1967), Govornite formi i slavenskite literaturni jazici (Skoplje 1973), Prvoj jugoslavenskoj onomastičkoj konferenciji (Titograd 1976), Zborniku o Đuri Daničiću (Beograd—Zagreb 1981) te u Hrvatskoj enciklopediji HIBZ-a, Enciklopediji Jugoslavije i Općoj enciklopediji LZ. Znatan je i Jonkeov prinos bohemistici. Započeo je kraćim bilješkama o prijevodima čeških pisaca na hrvatski i hrvatskih na češki jezik (Čehoslovačko-jugoslovenska revija, Prag—Beograd 1931–33; Hrvatska revija, 1931, 1933; Književni horizonti, 1935; Savremeni pogledi, 1936; Savremenik, 1937–38), nastavio esejima i raspravama o češkim književnicima (Pregled, 1938; Narodni list, 1946; Republika, 1946–47, 1950; Hrvatsko kolo, 1950; Zbornik radova Filozofskoga fakulteta, 1951) te prijevodima s češkoga. Preveo je djela I. Olbrachta (Čudnovato prijateljstvo glumca Jeseniusa. Zagreb 1933; Hajduk Nikola Šuhaj. Zagreb 1934; Ogledalo s rešetkama. Zagreb 1946; Ana proleterka. Zagreb 1947), V. Vančure (Bijeg u Budim. Zagreb 1933), J. Fučíka (Zapisi s vješala. Zagreb 1946, 1947), Božene Němcove (Bakica. Zagreb 1946), J. Drde (Gradić na dlanu. Zagreb 1947), Marie Majerove (Sirena. Zagreb 1948), J. Nerude (Malostranske pripovijesti. Zagreb 1950), K. Čapeka (Izabrane pripovijetke. Zagreb 1951; Običan život. Zagreb 1951; Tvornica apsolutnog. Zagreb 1951; Prva smjena. Zagreb 1952), J. Wolkera (Bajke. Zagreb 1952; Izabrane pjesme, s J. Kaštelanom, Zagreb 1955), M. Murka (Tragom srpsko-hrvatske narodne epike. Zagreb 1952; suprevoditeljica Jelka Arneri). Mnogi su od tih prijevoda doživjeli ponovljena izdanja, a prijevod Doživljaja dobrog vojaka Švejka J. Hašeka (Zagreb 1953) pribraja se vrhunskim hrvatskim prijevodima iz stranih književnosti.