JUDA DAMJAN

JUDA DAMJAN, dubrovački knez (?, XII. st. — ?, 1205?). Isprave iz XIII. i XIV. st. spominju ga samo pod imenom Juda, a dubrovački kroničari od kraja XIV. st. pridodaju mu ime Damjan; u historiografiji se najčešće pojavljuje s dvostrukim imenom. Kao plemićka obitelj Juda potomci mu se u Dubrovniku spominju do 1336. Glavni izvor o vladavini Jude Damjana pismo je dubrovačkoga kneza, Mlečanina Lelovella (Zelovella), splitskomu načelniku i trogirskomu knezu Vučini iz roda knezova Bribirskih između 1205. i 1208. U pismu se navodi kako je J. D. bio nepravedan prema svojim građanima i bezobziran prema gradovima pod Vučininom vlašću, što je izazvalo sukobe. Dubrovački kroničari poslužili su se predajom o svrgavanju tiranina Jude Damjana uz pomoć Mlečana kako bi protumačili prihvaćanje mletačke vlasti nad gradom i njezinu dugotrajnost (1205–1358). Priču su detaljno razradili unoseći u nju mnogobrojne legendarne elemente. Najraniju verziju priče donosi Ivan Ravenjanin (Historia Ragusii, rkp. u Arhivu HAZU, II d 55), a obrađuju je L. Crijević Tuberon, N. Ranjina, Dž. Rastić i dr. Prema njima, J. D. je nakon isteka jednogodišnjega mandata zadržao vlast oslanjajući se na vojsku i puk, uvjeravajući vlastelu da će sam odstupiti s kneževskoga položaja čim se poprave prilike. Dio vlastele se pobunio, a on je na to odgovorio progonom plemićkih vođa i ignoriranjem sazivanja vijeća koje bi mu izabralo nasljednika. Nezadovoljne plemiće u tajnosti je okupio knežev zet Petar Beneša i uz određeni ih otpor privolio da u pomoć pozovu Mlečane, koji bi svrgnuli Judu Damjana i postavili mletačkoga kneza uz uvjet očuvanja gradske autonomije i vlastelinskih staleških povlastica. Prijevarom doveden na jednu od mletačkih galija usidrenih pred Lokrumom, J. D. oduzeo si je život udarivši glavom o jarbol. Legenda je trebala upozoravati mladu vlastelu na opasnosti koje kriju nesloga i želja za osobnim probitkom i moći, na tiraniju pojedinca te mogući gubitak staleške slobode i samostalnosti grada. Književno su je obradili M. A. Vidović (Damiano di Ragusa. Zadar 1862), Đ. Arnold (Damjan Juda, knez dubrovački. Vienac, 1885, 1–3) i A. Benešić (Damjan Juda. Zagreb 1905).