GRADAŠČEVIĆ, Husein-beg

GRADAŠČEVIĆ, Husein-beg, kapetan (Gradačac, 1802 — Carigrad, 30. ili 31. VII. 1833). Potječe iz begovske obitelji koja je od poč. XVIII. st. davala gradačačke kapetane. Osman-kapetan je imao sinove Osman-pašu, Murat-bega (koji ga je naslijedio na položaju kapetana), Husein-bega i Bećir-bega. Husein-beg je u roditeljskom domu od majke Gruzijke i privatnih učitelja stekao solidnu vjersku naobrazbu, a arapsku je kaligrafiju učio od Mulle Mestvice (Divoševića) iz Sarajeva za njegova službovanja 1818–19. u Gradačcu. Kada je bosanski valija Seid Ali Dželal-paša 1821. pogubio Murat-bega, kapetanom Gradačačke kapetanije postaje Husein-beg. Prvih godina upravljanja Kapetanijom dopustio je da se u njoj izgradi prva katolička škola u BiH (1823), crkva i župni dvor u Tolisi. S bosanskim vezirom Abdurahim-pašom (1826–28) G. je bio u dobrim odnosima. U prvoj pol. 1828. pomagao mu je pri novačenju vojske za rat koji je Porta bila objavila Rusiji. Na vezirov poziv uputio se 8. IV. u Sarajevo na vijećanje bosanskih prvaka. Potkraj svibnja dobio je nalog da podigne svoje čete, a u lipnju je pošao u Sarajevo da od vezira primi naloge za pokret. Onamo je stigao prije nego što je u sarajevskom taboru 20. VI. izbila pobuna nakon koje je Abdurahim-paša povučen iz Bosne. Suočivši se s pobunom, G. je umaknuo u Gradačac. God. 1829. slao je na pregovore u Peštu I. Starčevića, a 1830. se angažirao u sukobu između braće Fidahića na strani zvorničkoga kapetana Mahmud-paše, koji je naginjao protivnicima Porte i sultanovih reforma, a protiv Ali-paše kojemu je sultan za zasluge 1829. dodijelio Zvorničku kapetaniju. Nakon neuspjeha Turske u rusko-turskom ratu 1828–29. bosanski se begovat stao odlučnije protiviti reformama sultana Mahmuda II. Potkraj 1830. u Gradaščevića konaku održan je inicijativni sastanak posavskih prvaka. Tada je odlučeno da se organizira sastanak bosanskih prvaka u Tuzli, koji je održan od 20. I. do 5. II. 1831. Tu je odlučeno da se od Porte ima zahtijevati opoziv povlastica danih Kneževini Srbiji, obustava uvođenja nove regularne vojske (nizam), ukidanje namjesničkog mjesta u Bosni, dopuštenje da Bosanci sami sebi biraju poglavare iz svoje sredine te da se Porta zadovolji godišnjim tributom od 4000 kesa zlatnih dukata. Za vođu autonomnog pokreta, u slučaju da to ne pristane biti bosanski valija, predložen je Gradaščević. Protiv toga bila su braća Sulejmanpašići te hercegovački prvaci, gatački ajan Smail-aga Čengić i stolački ajan A. Rizvanbegović. Nakon sastanka, u Bosni je G. s pristašama otpočeo novačenje vojnika i već 26. III. 1831. osvojio je vezirsko sjedište Travnik, gdje je 29. III. održan opći sabor. Potkraj svibnja 1831. krenula je njegova vojska iz Busovače u pomoć skadarskom Mustafa-paši Bušatliji (Škodra-paši) i 18. VI. porazila sultanovu vojsku kraj Štimja na Kosovu. Nakon te pobjede G. – koji se tada prvi put spominje kao gospodar Bosne – uputio je izaslanstvo velikom veziru Mehmed Rešid-paši koji je formalno prihvatio zahtjeve Bosanaca za autonomijom i zadržavanjem starih prava, pa se bosanska vojska počela vraćati u Bosnu. G. je sazvao pristaše na sabor u Sarajevo. Na njemu je 12. IX. 1831. proglašena autonomija Bosne i potvrđen izbor vojnih zapovjednika, koji su u kolovozu proglasili Gradaščevića valijom Bosne s rangom vezira i činom paše. Porta taj izbor nikada nije potvrdila, a G. se od tada potpisivao kao Husein-paša ili Vitez od Bosne; u narodu je prozvan Zmajem od Bosne. Nakon izbora u Travniku formirao je Divan te stao postavljati službenike. U listopadu je gotovo čitava Bosna priznavala njegovu vlast. U jesen 1831. tražio je od sultana da BiH postane nasljedna kneževina po uzoru na Kneževinu Srbiju i uzalud pokušavao svoja politička gledišta razjasniti velikom veziru, koji ga je pismom od 9. II. 1832. pozvao na bezuvjetnu predaju i pokornost sultanu, zapovjedivši mu da svoje vojnike uključi u redovitu sultanovu vojsku. Nakon što je to G. odbio, sultan ga je potkraj travnja proglasio odmetnikom i na njega odlučio poslati vojsku pod zapovjedništvom novoimenovanoga bosanskog vezira Mahmud Hamdi-paše. U sukobima s nadmoćnijom sultanovom vojskom Gradaščevićeve pristaše počele su trpjeti poraze, a on sâm poražen je u blizini Sarajeva (Pale, 29. V. i Zli Stup, 4. VI). Potom se povukao u Gradačac, gdje je primio vijest da se s obitelji i pratnjom može preseliti na područje pod vlašću austrijskog cara. Savu kraj Županje prešao je 16. VI, a tamošnje su ga vlasti 18. VI. uputile u karantenu u Brod na Savi. Za boravište mu je određen Osijek u kojem se zadržao od 5. VII. do 4. X. Naposljetku je odlučio poći sultanu koji mu je obećao pomilovanje. U Zemunu mu je 8. X. pročitan sultanov ferman kojim mu se poklanja život a oduzimaju časti i imovina. U Beograd je prešao 13. X. i ondje zbog bolesti ostao do prosinca 1832. kada je pošao u Carigrad, gdje mu je obećan visoki vojni položaj i čin ako prihvati sultanove reforme. Nakon što je i tu priliku odbio, osuđen je na progonstvo u Trabzon, ali onamo nije otišao, jer je umro pod nerazjašnjenim okolnostima. Pokopan je na groblju na Ejubu u Carigradu i nad grobom mu je postavljen spomenik s kratkim natpisom. — U Gradačcu je 1824. podignuo sahat-kulu i 1826. džamiju poznatu pod njegovim imenom, a u selu Čardaku kraj Gradačca dvor u kojem je rado boravio do 1832, kada ga je zapalio.