JUNEK, Leo

JUNEK, Leo (Junec; Leon, Lorris), slikar (Zagreb, 25. IX. 1899 — Orsay kraj Pariza, 13. VII. 1993). U Zagrebu polazio katoličko sjemenište, maturirao 1918. u Gornjogradskoj gimnaziji te diplomirao 1924. na Akademiji likovnih umjetnosti (F. Kovačević, M. Vanka, specijalka Lj. Babića). Neposredno prije završetka studija u Parizu proučava stare majstore i otkriva vrijednost Cézanneova slikarstva (Kuća obješenog), potom intenzivno slika na Plešivici. U travnju 1925. prvi put samostalno izlaže (Salon Ulrich u Zagrebu), a u prosincu kao stipendist francuske vlade odlazi u Pariz, gdje ostaje djelujući kao slobodni umjetnik. Ondje s K. Hegedušićem 1927. raspravlja o potrebi osnivanja likovne skupine mladih te se drži suosnivačem Zemlje; dijele lijevu političku te socijalnu orijentaciju, a u likovnim koncepcijama razilaze se nakon prve izložbe (Zagreb 1929). Domovinu nije posjećivao, ali je vezama sa zagrebačkim umjetnicima i sudjelovanjem na domaćim izložbama znatno utjecao na hrvatsku likovnu umjetnost. Njegove slike izložene u galeriji Berthe Weil u Parizu 1935. zapazio je R. Dufy, a 1947. upoznao se s J. Bazaineom. Od 1950. ljeta provodi u Provansi, od 1951. živi u Orsayu. Te godine u Chartresu proučava vitraje. U razdoblju 1975–79. putuje u Italiju, Nizozemsku i Belgiju obilazeći muzeje. Slikao »upućujući u ljepote i tajne slikarstva« (K. Tompa, 1982), zaokupljen pronalaženjem prave boje i jedinstvom koncepcije i percepcije. Boju kao osnovu budućega rada već je za studija pretkazivao »njegov muzikalni odgoj i cijela njegova narav« (Babić, 1928). Radio uglavnom autoportrete, figure, mrtve prirode, vedute i pejzaže u ulju, temperi, akvarelu i gvašu te crtao olovkom i tušem. Vlastiti izraz razvijao je pod Cézanneovim utjecajem i nadahnjujući se slikarstvom Fouqueta, Vermeera, Rembrandta, Chardina, fovistâ, potkraj 1940-ih kolorističkom apstrakcijom, posebno istančanim Bazaineovim koloritom. Figurativni dio njegova opusa sastoji se od rane faze 1920-ih, u kojoj razvija jednostavnost likovnih elemenata u izvornoj inačici magičnoga realizma (potaknut strogom jednostavnošću Fouquetovih portreta i palom Martirij sv. Dionizija J. Malouela i H. Bellechosea), te središnje 1930-ih, obilježene razigranim koloritom. Rani portreti (Oton Kučera, Hugo Mihalović) i aktovi (V. Lunaček 1925. ističe sjedeći i ležeći ženski akt te »golu ženu koja se daje manikirati«) poznati su samo iz likovnih kritika, a Autoportret (1926) iz kataloga izložbe Zemlje u crno-bijeloj reprodukciji. Sačuvana su četiri autoportreta: plastično i tonski uobličen Autoportret iz 1924 (MG u Zagrebu), gotovo jednobojan i neoklasicističke monumentalnosti i jednostavnosti, sažeti Autoportret iz 1925 (MSU u Zagrebu), Autoportret s vratnim rupcem (1926) i Autoportret pred zidom od cigle (1926–27; oba MG u Zagrebu). Pozadina od crvene cigle javlja se i u slikama Žena pred zidom (1926) i Mrtva priroda (1926–27; obje u MG u Zagrebu). Plošan i likovno zahtjevan Autoportret pred zidom (»problem stotine nijansa boje ljudske kože«, I. Šrepel, 1929) prikazuje tjeskobu i beznađe. Slike iz 1926. u kontekstu Zemlje (plošnost, egzaktni crtež, primitivna forma, zemljana paleta) »pokazuju se kao paradigme novog stila« (I. Zidić, 1971), a one nastale na poč. 1930-ih, s krajolicima iz pariškoga radničkoga predgrađa, tvorničkim dimnjacima i ciglom (Aubervilliers I i II, À la porte de la Chapelle, Tvornički dimnjaci, Krov), svrstavaju se u socijalno slikarstvo. Posvećen čistomu slikarstvu, ispitujući mogućnosti prostora, svjetla i boje, ostvaruje koloristički blistave slike intimnih ugođaja, većinom plošne koncepcije, lokalne boje i dufyjevske lepršavosti. God. 1934. nastaju Kocke, potpuno ostvarene bojom, »remek djelo na samom vrhu naše umjetnosti« (J. Vaništa, 2001), u kojem mrlja boje još ne izlazi izvan obrisa predmeta. Te godine slika fovistički dekorativne mrtve prirode (Gladiole), figuralne kompozicije (Djevojčica s kockama, tuš, MG u Zagrebu; Djevojčica u krevetu, »jedan od najljepših gvaševa našeg cjelokupnog slikarstva«, V. Maleković, 1968), arhitekturu (Val-de Grâce) te crta prizore s nadrealističkim elementimama (Sat H; Vijesti iz Beča, tuš, MG u Zagrebu). Radi studije prema starim majstorima (Dječak s kartama prema Chardinu, 1932, MG u Rijeci) i predloške za slike (»pensées peintes«, 1935). U virtuoznim kolorističkim kompozicijama izražava snažan doživljaj prirode, poglavito u motivima sa Seine punim zraka i sunca (Suresnes/Il de la folie, 1935; Brana na Seini, 1937, MG u Zagrebu; Na Seini, 1938), svijetlim i vedrim Vjetrenjačama (1937), pariškom predgrađu Pejzažu (1937, MG u Zagrebu), sve ulja, te krajolicima iz okolice Pariza u gvašu (Montargis I i II; Šuma u St-Cloud, o. 1935) i akvarelu (Iz bulonjske šume, 1937). Dinamikom boja dočarava ozračje Pariza (Place Voltaire, ulje, i Palais du Louvre, akvarel, obje 1935, MG u Zagrebu; Dôme des Invalides, gvaš) i oživljava pročelja (Zatvor Cherche-Midi, 1938, ulje MG u Zagrebu). God. 1940. nastaju remek-djela građena razradbom mrlja boje, Maternité du Port-Royal (MG u Zagrebu), koje »ima specifično junekovsku notu, uz posebnu draž originalnog, gotovo magičnog kolorizma« (V. Kušan, 1982) i Crtač. Potomnje se slobodnim slaganjem mrlja približava apstrakciji i postaje nezaobilaznim međašem hrvatskoga slikarstva XX. st. (R. Putar, 1954); prema G. Gamulinu označuje i »početak tašističkog slikarstva u Francuskoj«. Mračne boje i pokriveno lice Crtača izražavaju beznađe izazvano prodorom nacizma. Nakon 1940. slika u duhu lirske apstrakcije; od poč. 1950-ih omiljena tema je sunčani provansalski pejzaž, bogat bojom, pokretom i svjetlom. Slika samo mjesto i intenzitet predmetnoga, prvo određujući svjetlost, potom pokret i na kraju boju koju nastoji promatrati što objektivnije. Težeći čistomu akvarelu, od 1953. ne služi se bijelom bojom. Slike mu se odlikuju prozračnom kolorističkom harmonijom (akvarel) i osebujnim kolorističkim bogatstvom (ulja) te ritmom istovjetnim onomu Couperinove glazbe. God. 1978. unosi ljudski lik (Les copies), no ostaje posvećen pejzažu (La petite rue, 1981; Montagne de Lure, 1985). Samostalno izlagao u Zagrebu (1925, 1935–36, 1968, 1980–82), Beogradu (1937), Parizu (1969. Galerie Pierre Domac, 1972, 1974, 1977. retrospektiva, 1981, 1990–91) i Osijeku (1982), a skupno na izložbama: Jesenji salon (Pariz 1927), Grupa jugoslavenskih umjetnika (Pariz 1928), Međunarodna izložba u Barceloni (1929), Zemlja (Zagreb 1929), Izložba jugoslavenskog kiparstva i slikarstva u Londonu (1930), Proljetna izložba jugoslavenskih umjetnika (Beograd 1930, 1935), Zagrebački umjetnici (Zagreb 1936–37), Grupa hrvatskih umjetnika (Zagreb 1937), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Godišnja izložba hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940), Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1941, 1943–44), Hrvatska umjetnost (Berlin, Beč 1943), Međunarodna izložba moderne umjetnosti UNESCO (Pariz 1946), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. vijek (Beograd, Zagreb, Prag 1946–48), Naše slikarstvo u zbirci Flögl (Zagreb 1953), Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva (Zagreb 1953), Riječki salon (1954), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Trijenale u Beogradu (1961), Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966), Četvrta decenija – ekspresionizam boje, poetski realizam (Beograd 1971), Zagrebački salon (1971), Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1972), Grupa hrvatskih umjetnika 1936–39 (Zagreb 1978–79), 50 godina Zemlje (Zagreb 1979), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981), Tendencije avangardi u hrvatskoj modernoj umjetnosti 1919–1941 (Zagreb 1982), Slikari i kipari članovi razreda za likovne umjetnosti JAZU (Zagreb 1986), Hrvatska Moderna (Rijeka 1992). Posmrtno su mu priređene izložbe u Parizu (1995, 1997, 2001), Orsayu (1999, 2003), Rovinju i Zagrebu (2004) te djela izlagana na zagrebačkim izložbama Realizmi dvadesetih godina i hrvatsko slikarstvo (1994) i 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (1996). Proučavao je odnos glazbe i slikarstva, povezanost strukture slika starih majstora s glazbenim formama njihova vremena, posebno veze srednjovjekovnoga slikarstva s crkvenom glazbom. Dopisivao se s Verom Nikolić Podrinskom (1926–72) i Vaništom (od 1970-ih), povremeno s E. Kovačevićem, te vodio slikarski dnevnik (od 1940), zapisujući i crtajući sjećanja, razmišljanja i studije. Odabrana pisma i dnevničke zapiske (Pisma. Slikarski dnevnik) objelodanio je Vaništa (Zagreb 1986). Fragmenti pak iz bilježnica 1950–89. objavljeni su u izboru supruge Suzanne Junec u knjizi Une vision de la peinture (Pariz 2001).