Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

JURAJ DALMATINAC (Juraj Matejev Dalmatinac, Juraj Matijev Dalmatinac, Juraj Šibenčanin, Juraj Zadranin, Georgius de Sebenico, Giorgio Dalmata, Giorgio da Sebenico, Giorgio Orsini, Giorgio Schiavo), kipar i graditelj (Zadar, na poč. XV. st. – Šibenik, ?). Posljednji je put spomenut 8. XII. 1472. kao svjedok u kupoprodajnom ugovoru, a 26. IV. 1476. navodi se kao pokojni; 1488. kao nadnevak njegove smrti zabilježen je 10. X. Sin Mateja (Matija) iz Zadra; patronimički genitiv Mathei prevodi se inačicama Matijev (A. Šupuk, 1975) ili Matejev (R. Ivančević, 1987), a inačice Matejević i Matijin više se ne upotrebljavaju. Kao Georgius lapicida quondam Mathei de Jadra zabilježen je u Šibeniku 22. VI. 1441. u ugovoru za protomajstora katedrale sv. Jakova (prvi pouzdani izvor o njegovu radu), na kojoj se 1443. potpisao GEORGIUS MATHEI DALMATICUS (jedina poznata signatura). U matrikuli šibenske Bratovštine sv. Marije upisan je među obrtnicima kao Zorzi de Matio, s godinom pristupa bratovštini (1443) i smrti (1475). Za života je najčešće bilježen kao Georgius de Sebenico, jer je u Šibeniku najduže uživao građanska prava, a u talijanskoj se literaturi i danas naziva Giorgio da Sebenico, po šibenskoj katedrali, kojom se proslavio. Prezime pak plemićkoga roda Orsini – pod kojim se katkad javljao u starijoj literaturi – prisvojio je njegov sin Pavao. U Šibenik je došao iz Venecije kao već priznati stvaralac, ali nije utvrđeno gdje se školovao i stekao graditeljsko i kiparsko iskustvo. Mogao bi biti onaj Schiavon kojega Filarete (po njem i G. Vasari) navodi kao kipara koji je radio u Veneciji, no ondje dosad nisu pronađeni dokumenti o njegovu radu. Iz Venecije se odselio 1441. sa ženom Elizabetom, kćeri venecijanskoga drvodjelje Grgura de Monte, podrijetlom Senjanina, troje djece i šurjakom, klesarom Ivanom Petrom de Monte. Obojica su ovlastili Ivanova brata, svećenika Benedikta, da im sredi preostale račune. Prema srodnostima njegovih kasnijih skulptura s djelima Bartolomea i Giovannija Bona, pretpostavlja se da im je bio suradnik pri izradbi Porta della Carta uz Duždevu palaču te izradio reljef dvaju putta s grbom dužda Francesca Foscarija i putte što se penju uz obod završnoga luka naizmjence s listovima akanta. Druge atribucije u Veneciji (npr. uresi Foscarijeva prolaza, figuralni prizor u luneti portala Scuole di San Marco) dvojbene su. Nedvojbeno je crpio iz tamošnjih likovnih vrela, prenoseći venecijansku kićenu gotiku (uz osuvremenjivanje izraza ugledanjem na modernija iskustva J. Bellinija, Pisanella, L. Ghibertija, Donatella) i razvijajući osebujnu sintezu gotičkoga i renesansnoga stila, rječnikom najbliži mletačko-padovanskomu likovnomu krugu. Njegovo djelovanje na hrvatskoj obali potvrđeno je pisanim vrelima i prepoznatljivim spomenicima, poglavito u Šibeniku, gdje je 1441–73. kao protomajstor katedrale u službi općine i biskupije te samostalni poduzetnik iskazivao svoju svestranost. Nastupio je nakon što je gradsko vijeće, nezadovoljno tijekom gradnje (započeta 1431), otpustilo dotadašnje voditelje. Zatekao je zacrtanu trobrodnu baziliku s izgrađenim bočnim zidovima, nepotpuno podignutim prednjim dijelom te glavnim i bočnim portalom. Svojim je projektom, sukladno potrebama biskupske crkve za reprezentativnijim svetištem, povećao istočni dio crkve, zbog čega je i prije njegova dolaska odobreno pomicanje ulice i rušenje kneževskih zgrada. Predvidio je poprečni brod s trima apsidama u produžetku i kupolom nad križištem, na tragu modernih zamisli ali bez izravna uzora i s mnogo izvorno riješenih, poglavito plastičnih detalja. Bio je umjetnički i tehnički voditelj gradilišta. Obvezao se »vlastoručno raditi kao graditelj i klesar tako da bi ga mogao pohvaliti bilo koji dobar kipar i majstor klesarskog umijeća«. Odabirao je građu, isključivo kamenu, i rješavao metodu konstruktivne uporabe velikih kamenih blokova rađenih po mjeri te usmjerivao majstore i pomoćnike na klesarske i zidarske poslove. Okupio je četrdesetak suradnika i odgojio dvadesetak učenika. Oblikovao je začelje crkve: apside sa svim uresima, krstionicu i sakristiju, stepenasto uzdignuto svetište, četiri velika stupa s kapitelima urešenim kovrčavim lišćem (nad njima je namjeravao izdignuti kupolu te u prizemlju prednjega dijela vijenac dvorednoga pokrenutoga lišća), a pomoćnicima je prepustio doradu lađa s ujednačenim kapelama. Zadržao je u službi prijašnje protomajstore A. Busata (1442–49, 1454) i L. Pincina (1444–49, 1460) iz Venecije, odakle je vjerojatno povukao i neke pomoćnike poput Martina Petrova Buličića iz Nina, možda i I. Pribislavljića, s kojim je najduže surađivao. Uposlio je zidare M. Užinića Grgurevića (1442) i Filipa Petrova iz Zadra (1448–53) te kipare i graditelje A. Alešija (1445), u 1450-ima P. Berčića, L. Kušalovića Ratkovića, L. Radojevića, R. Ratkovića, M. Stojislavčića, a 1460-ih R. Bogosalića, R. Brajkovića i R. Radostića. Savjetovao je šibensku općinu pri izgradnji cisterne i zidina, radio za privatnike opremajući plemićke palače ili dajući upute i nacrte drugim klesarima (A. Budičiću i Pincinu za sarkofag braće Stjepana i Nikole Draganića 1447). Posredovao je u trgovačkim, pravnim i novčarskim poslovima, nerijetko se sporeći. Izvozio je vino iz Šibenika u Veneciju (1441–42), trgovao suknom i solju, kupovao i prodavao zemljišta, bio suvlasnik dućana mješovite robe (od 1447) i ljekarne te vlasnik uljnih mlinova. Naslijedio je 1445. kuću u Veneciji, gdje je prema ugovoru sa Šibenčanima iz 1446. smio boraviti do tri mjeseca u dvije godine, s obvezom da ne radi u struci osim na vlastitoj kući. Zakupljivao je ili nadzirao kamenolome na otocima te kupnjom broda 1449. širio promet kamenom. Često je napuštao Šibenik zbog poslova, ali i požara, kuge ili financijskih teškoća, granajući djelatnosti od Paga do Dubrovnika, opsežnije negoli ijedan dalmatinski umjetnik. Ugovarao je poslove koje nije obavio, poglavito u Pagu (pretpostavlja se da je sudjelovao u planiranju grada): podizanje gradskih zidina i utvrda (radove izvodili Radostić 1449; I. S. Franulić, I. Hrelić i V. G. Marković 1449–51; Stojislavčić 1459) te biskupske palače (1465), oblikovanje pročelja paške zborne crkve (ugovoreno 1466), gradnju kapele sv. Nikole u samostanu benediktinka, za koju se obvezao dati nacrt (1467). Posvjedočeno je radio u Splitu (1444, 1446–48; za pomoćnika uzeo klesara Ivana Kristova Brasolu), Zadru (1444, 1449) i Anconi (1451–60), gdje je imao kuću i stekao građanska prava te uposlio Alešija i Pribislavljića. U Dubrovniku boravi kratko 1452. surađujući s tamošnjim majstorima, a 1464. postaje državnim službenikom s naslovom ingeniariusa, ali se u Šibenik vraća već 1465. ili 1466. Radi nabave kamena odlazio na Korčulu (1444. i 1447, kada uzima u nauk Mihovila Živkovića) i Brač (1444). U Korčuli su mu građu pripremali K. Bogdanić i A. Marković (1448. isporučuju kamen za apsidu, vjerojatno ploče s kaneliranim nišama), Bogosalić i Brajković te Marko Karlić (1444). Na Braču kamen za katedralu prema njegovim nacrtima obrađuju Busato, Radojević, Antun Vukoslav i P. Dražojević 1451–52 (za sakristiju) te Berčić (1455), R. Pokrajčić (1462–63) i Brajković (od 1462), potomnji 1451. i stube za crkvu sv. Franje u Anconi, kao i Kušalović Ratković, a Pribislavljić 1452. kamene urese za portal te crkve. U Splitu se 1454. sporio s Brasolom zbog kamena što ga je s Brača vozio u Rimini i Anconu. U Padovi se javio kao svjedok u ugovorima J. Ćulinovića s F. Squarcioneom (1456, 1458), a u Ravenni 1461. sređuje poslove u svezi s nekom prijašnjom nagodbom. Spominje se u Urbinu 1466; možda je isti s majstorom Giorgiom Schiavom koji je te godine s urbinskoga dvora preporučen Sieni. Kao ugledni šibenski građanin poslan je 1470. u Rim kako bi u pape Pavla II. uredio neke novčane tražbine. Mnogobrojni majstori baštinili su i prenosili njegov stil, poglavito Aleši i Pribislavljić te Andrijići s Korčule i njihovi sljedbenici, pa mu po utjecaju na razvoj dalmatinske umjetnosti nema ravna. Osim s Ćulinovićem (koji mu je 1463. oženio kćer), stupio je u dodir sa slikarima D. M. Vuškovićem, M. Vuškovićem i Nikolom Vladanovim te drvorezbarom J. Petrovićem. Njegovom se ulogom znatno obogatio i povezao kulturno-umjetnički život u Dalmaciji u pol. XV. st. Razvijao je individualni pristup problemima graditeljstva i kiparstva, preplećući tradicijski i inovacijski jezik bez jedinstvenoga pravila, uz velika tehnička znanja. Preuzimao je prestižne zadaće u sakralnom, stambenom i utvrdnom graditeljstvu, ali je u kiparstvu, upoznat preko firentinske renesanse s najnovijim shvaćanjima u realizaciji ljudskoga lika, ostavio najsnažnije iskaze. Opus mu se može podijeliti na tri faze; u prvoj, na šibenskim i splitskim djelima, izražena su modernija postignuća, u središnjoj, uglavnom u Anconi, okretanje mletačkoj cvjetnoj gotici, a posljednju, najisprekidaniju, označuju dubrovački radovi i povratci šibenskoj katedrali, gdje je njegov udio najočitiji u samosvojnu sustavu građenja i dekorativno-kiparskoj obradbi višečlanoga začelja. Natpis HOC OPUS CUVARUM FECIT, s njegovim potpisom na podnožju reljefa dvaju putta koji drže razvijeni svitak hvalospjeva biskupu J. Šižgoriću i knezu F. Pesaru te nadnevkom postavljanja na sjeveroistočnom uglu crkve (29. XI. 1443) posvjedočuje da je do tada izradio apside, odn. njihove niže dijelove: bazu od kamenih ploča urešenih rascvjetanim rozetama (izvučena u visini kamene klupe) i podnožje od uvučenih pravokutnih polja s pločama crvenkastoga kamena, koje je potkraj kolovoza 1443. naručio s Raba od zadarskoga klesara Jurja Zankote. Zidove apsida podizao je, vjerojatno od 1448, inovativnim načinom ulaganja velikih kamenih ploča (obrađenih izvana i iznutra uklesanim kaneliranim nišama sa školjkama na vrhu) u žljebove ugaonih pilastara. Već svojim prvim poznatim skulptorskim djelom, Puttima s natpisom (1443) povodi se za antičkom skulpturom i realističkom interpretacijom ljudskoga lika te uvodi slobodu novoga renesansnoga shvaćanja. Istih su nabubrenih antičkih i renesansnih oblika goli dječaci što ih je izveo u katedrali sljedeće godine, dva putta grbonoše u sastavu Šižgorićeve grobnice (atribuirao M. Prelog 1961) i tri združena putta nosača posude za krštenje sred krstionice. Znameniti niz od različitih ljudskih glava u naravnoj veličini i punoj plastici na vijencu poviše podnožja apsida, nastao 1440-ih, potvrđuje njegovo umijeće realističkoga portretiranja. Sažetim oblicima, bez detaljiziranja, prikazao je obične ljude i djecu izrazito životno, što je »svojevrsni trijumf humanizma europske rane renesanse« (Ivančević, 1998). Krstionicu četverolisnoga tlocrta na originalan je način smjestio ispod južne apside, načinio od kamena, vjerojatno do 1444, te optočio skulpturom u cjelovitu ikonografskom programu, pokazavši kako se »slikarskom vještinom oživljuje istančana arhitektura« (C. Fisković, 1963). Osnovni skelet je gotičkoga sloga s četirima stupovima na uglovima i baldahinima za kipove (sačuvani su kralj David i sv. Šimun). Iznad njih su kitnjasto ornamentirane fijale, koje se poput gotičkih rebara nad kaneliranim krupnim školjkama donjih niša spajaju u središnjem medaljonu sa zeusovskim likom Boga Oca i vješto skraćenom golubicom Duha Svetoga. Četiri segmenta kružnice svoda ispunjaju reljefi anđela renesansnoga izraza; obrubljena je vijencem s motivom dvorednih listova pokrenutih u suprotnim smjerovima, koji je za Jurja »karakterističan kao signatura« (P. Kolendić, 1923) te se zahvaljujući njemu proširio primorjem. U unutrašnjosti krstionice stopio je kasnogotičku ornamentiku i humanistički nadahnutu figuraciju u djelo integralne vrsnoće. Njegovi samostojeći kipovi sv. Jakova i sv. Petra (o. 1445) na sjevernom portalu katedrale te manji kip apostola na zapadnom (najgornji desno, atribuiran 1975), prožeti ravnotežom sažetosti volumena i raščlanjenosti površine, pokazuju ovladavanje najsuvremenijim problemima u oblikovanju ljudskoga lika. Istih su značajka i njegova kiparska remek-djela nastala u Splitu, oltari bl. Arnira (od 1835. u župnoj crkvi u Kaštel-Lukšiću) i sv. Staša. Gradnju memorijalne kapele s oltarom bl. Arnira za crkvu sv. Eufemije u Splitu ugovorio je 1444, a izvodio 1446–48. Kiparsko-građevinska cjelina djela, uništena 1807, uspostavljena je 1974. postavljanjem kopije oltara u kapelu, obnovljenu 1947. Arhitektura kapele sročena je u geometrijskim proporcijama s odmjerenom dekoracijom, a oltar-grobnica je u zamisli i izvedbi vrhunski rad onodobna kiparstva, poglavito reljef na prednjoj strani sarkofaga. U sredini reljefne kompozicije nadbiskup Arnir (Rajnerije; prema Tomi Arhiđakonu usmrćen kamenovanjem) kleči pred dvojicom Poljičana koji zamahuju batinama, na desnoj strani, do likova kneza Nikole Kačića s kopljem u ruci i dječaka štitonoše, nagi seljaci lome grane sa stabla, a na lijevoj razgovaraju nadbiskupovi pratioci nezainteresirani za dramatičan prizor. Nadahnut renesansnim realizmom i antičkim reljefima, Juraj slobodnije interpretira nadbiskupovu smrt prikazujući Poljičane kao junake u odlučnoj obrani. Iznad te kompozicije pokojnika oplakuje žena raširenih ruku, slična motivu s Donatellova reljefa, a krajeve razgrnutoga zastora pridržavaju dva gola anđela. Antologijsko ostvarenje quattrocenta, grobnica je izazivala sumnje o autoru i dobu nastanka, ali su arhivski podatci potvrdili Jurjevo autorstvo te je zasluženo vrjednovana i datirana na sam početak dalmatinske renesanse. Prema ugovoru iz 1448, u splitskoj katedrali izveo je spomen-kapelu solinskoga mučenika sv. Staša, po ugledu na postojeću sv. Dujma (izveo Bonino di Jacopo da Milano 1427). Zadani uzor nadmašio je snagom plastičnoga izraza i dinamičnom razradbom figuralnoga prizora. Ciborij kapele uresio je kasnogotičkom biljnom ornamentikom, anđelima s grbovima u reljefu, sa svijećnjacima u punoj plastici te kipovima Navještenja na vrhu. U gornjem dijelu oltara pod zastorom što ga nose tri anđela leži svetac s mlinskim kamenom oko vrata, a s prednje strane prikazana su u reljefu četiri mala svetca uvećanih glava i antologijski prizor Bičevanja Krista u spletu triju muškaraca naglašenih pokreta. Upitna je njegova graditeljska uloga u Splitu, gdje ga se na palačama Papalića prepoznaje u kiparskim uresima, od portala dvorišta i kvadrifore na velikoj do lunete ulaza u malu, klesanima umijećem koje se, uz odgovarajuće morfološke pojedinosti, prepoznaje i na palačama uza Zlatna vrata te na Dosudu. U prvoj dalmatinskoj fazi okušao se i u Zadru, gdje je u lađi crkve sv. Frane uobličio 1444–49. veliku pregradu, poslije uništenu. Prema opisu iz ugovora, imala je tri luka raskošno urešena lisnatim kapitelima i vijencima, na koje se Juraj poziva držeći ih stilski oglednima. Pripisuje mu se grobna ploča nadbiskupa L. Veniera (sačuvana u ulomcima, Gradski muzej u Zadru), izvedena 1450. za zadarsku katedralu, zamišljena s pokojnikom u reljefnoj edikuli prema kasnosrednjovjekovnom prototipu, a slična Šižgorićevoj u šibenskoj katedrali. Potomnju je izradio 1454, vjerno portretirajući biskupa s kojim je bio povezan. Gradnju sakristije katedrale preuzeo je u ožujku 1450, izvodio od 1452. kao samostalni poduzetnik (od rujna 1452. do veljače 1454. nije plaćeni službenik) i do ožujka 1454. ostvario u cijelosti, dosljedno primjenjujući vlastitu metodu spajanja kamenih elemenata. U prizemlju sakristije otvorio je prolaznu ložu bačvastoga svoda. Istodobno je vodio poslove u Anconi, gdje je 1451. započeo gradnju palače Dionizija Ivanova Benincase (sačuvan samo portal), koji mu je pomogao da dobije izvedbu pročelja zgrade Lože trgovaca (Loggia dei Mercanti) iz 1392. Monumentalno pročelje, završeno 1457, izveo je po mletačkom nadahnuću u raskošnoj raščlambi na dvama katovima. Arhitekturu je oblikovao kao snažnu plastičnu strukturu podređenu izlaganju skulpture. Središnje polje ispunja visoki reljef temperamentno oblikovanoga oklopnika na jurećem konju (anconski općinski grb) između četiriju vertikala s vitkim nišama za alegorijske kipove svjetovnih vrlina. Na njima se reinterpretira antika, a u aktu Milosrđe, izvorno rimski tip Venere, uz najviši stupanj kiparske vjerodostojnosti, što na ostalima slabi zbog udjela Alešija, kojemu je osim klesanja uresa, prema već izvedenima u Zadru, prepustio dovršenje skulptura. Do 1458. završio je velebni portal crkve sv. Frane u tom gradu. Dekorativne sastavke složene konstrukcije klesao je Pribislavljić, a odgovoran za cijeli spomenik, Juraj je oblikovao mnogobrojne figuralne članove. U osnovnoj zamisli dao je svoju verziju Porta della Carta, plastično izražajniju u naglašenom vertikalnom uzgonu, s kićenim kruništem na vrhu. Cjelokupni ornamentalni program tvore gotički sastavci s prijašnjih njegovih djela. Kipovi svetaca u nišama, s reljefnim ljudskim glavama na okviru vrata, uvjerljivošću i istančanom psihologizacijom nadjačavaju gotičku poetiku. Izvedbu reljefa Stigmatizacija sv. Franje u luneti prepustio je Pribislavljiću dok je završavao Ložu trgovaca. Izradbu pak portala crkve sv. Augustina, posljednjega anconskoga djela, ugovorenu 1460, nije do kraja ispunio (dovršili talijanski majstori 1494), ali je visokim reljefom lunete Sv. Augustin s anđelima dostignuo vrhunac ondašnjega kiparstva. U slikovitu uprizorenju iznimne oblikovne izražajnosti, sv. Augustin, pokrenut energijom, naglim okretom tijela diže knjigu, tako da scenom ovladava pokret u najjačem naponu. U posljednjoj fazi bavio se utvrdnim graditeljstvom u Dubrovniku, gdje je projektirao kulu sv. Katarine na sjevernoj strani grada, dopunio Michellozzijeve nacrte za Minčetu, koje se konačni oblik pripisuje njegovoj zamisli, te sudjelovao u oblikovanju Vrata od Ponte do Kneževa dvora. Monumentalni kip sv. Vlaha s modelom grada u ruci, gotovo prirodne veličine, izrazite jačine volumena i vrsnoće klesanja detalja pripisao mu je Fisković 1952. Izveden je vjerojatno 1465 (danas u Sorkočevićevu ljetnikovcu na Lapadu), a zrači energijom i uvjerljivošću kakvu pri sličnim ostvarajima nije dostignuo nijedan drugi umjetnik. Otvoreno je pitanje Jurjeva sudjelovanja u uresivanju palače Kneževa dvora, posebice u reljefima umetnutim u portal 1466. Pretpostavlja se da je i nakon povratka u Šibenik ondje ostavio tragova; vrjednijim se čine oni u klesanoj dekoraciji gornjega dijela svetišta katedrale, bliski rječniku s kojim se mogao sresti u Dubrovniku. Nije utvrđeno do koje je visine podignuo katedralu, ni što je sve proizašlo iz njegova projekta, a što iz posredovanja onih koji su ga od 1473. naslijedili u vođenju gradnje. Juraj je najistaknutiji predstavnik gotičko-renesansnoga doba u Dalmaciji, po djelima i utjecaju jedan od najvećih hrvatskih umjetnika, a po inovativnosti i kreativnosti istaknuta pojava europskoga quattrocenta. Od 2001. u Gliptoteci HAZU u Zagrebu stalni je postav odljeva njegovih odabranih djela: friz od 40 glava (ostale su, prema Ivančeviću, radovi suradnika ili replike iz 1850), dva putta s posvetnim natpisom, krstionica, nadgrobna ploča biskupa Šižgorića, oltari sv. Staša i bl. Arnira, konjanički kip i ženski akt s pročelja Lože trgovaca, luneta portala crkve sv. Augustina te skulpture Sv. Petar, Sv. Jakov i Sv. Vlaho.

LIT.: I. Kukuljević Sakcinski: Slovnik umjetnikah jugoslavenskih. Zagreb 1858, 249–262. – A. J. Fosco: La cattedrale di Sebenico ed il suo architetto Giorgio Orsini detto Dalmatico. Sebenico 18932. – A. Venturi: Storia dell’ arte italiana, 6. Milano 1908, str. 1012, 1014; 8/II. 1924, str. 322–338. – V. Miagostovich: I nobili e il clero di Sebenico nel 1449 per la fabbrica della cattedrale. Sebenico 1910. – D. Frey: Der Dom von Sebenico und sein Baumeister Giorgio Orsini. Jahrbuch des Kunsthistorischen Institutes der k. k. Zentralkommission für Denkmalpflege (Wien), 7(1913) str. 7, 11–12, 14–169. – H. Folnesics: Studien zur Entwicklungsgeschichte der Architektur und Plastik des XV. Jahrhunderts in Dalmatien. Ibid., 8(1914) str. 27, 45–46, 53–67, 72–88, 105, 115, 118, 121–128, 132, 155–156, 169, 185–186, 188, 194. – P. Kolendić: Stube na crkvi Sv. Ivana u Šibeniku. Starinar (Beograd), 1922, 1, str. 67–69, 72–90, 93–94. – Lj. Karaman: Juraj Orsini, dalmatinski arhitekt i vajar XV vijeka. Almanah Jadranska straža, 1926, str. 525–548. – K. Stošić: Katedrala u Šibeniku. Šibenik 1926. – G. Praga: Documenti su Giorgio da Sebenico, architteto e scultore del secolo XV. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 7(1932) XII/71, str. 522–531. – Lj. Karaman: Umjetnost u Dalmaciji. XV. i XVI. vijek. Zagreb 1933, 45–63, 97–98. – C. Fisković: Naši graditelji i kipari XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku. Zagreb 1947, 34–35, 59, 90, 94, 116, 118, 126–127, 145. – Isti: Bilješke o paškim spomenicima. Ljetopis JAZU, 1949–1950, 57, str. 55–56, 60, 62–63. – Isti: Umjetnički obrt XV.–XVI. stoljeća u Splitu. Zbornik Marka Marulića 1450–1950. Zagreb 1950, 130, 132–136. – Isti: Neobjavljeno djelo Jurja Dalmatinca u Dubrovniku. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 1(1952) str. 145–150. – Lj. Karaman: Pregled umjetnosti u Dalmaciji od doseljenja Hrvata do pada Mletaka. Zagreb 1952, 53–56. – C. Fisković: O umjetničkim spomenicima Kotora. Spomenik SAN (Beograd), 1953, 103, str. 74–75, 78–79, 99. – L. Beritić: Utvrđenja grada Dubrovnika. Zagreb 1955, 62, 93–96. – C. Fisković: Prvi poznati dubrovački graditelji. Dubrovnik 1955, 69, 93, 98, 123. – Isti: Hrvatski umjetnici u Mlecima. Mogućnosti, 3(1956) 1, str. 2, 5–6, 24, 25. – Isti: Zadarski sredovječni majstori. Split 1959, 20, 25–26, 28, 30, 33, 36–37, 48–56, 102, 121. – M. Prelog: Dva nova »putta« Jurja Dalmatinca i problem renesansne komponente u njegovoj skulpturi. Peristil, 1961, 4, str. 47–59. – C. Fisković: Juraj Dalmatinac. Zagreb 1963, 19822. – Isti: Prilog Jurju Dalmatincu. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1963, 15, str. 36–45. – Isti: Neobjavljeno djelo Oplakivanje Jurja Dalmatinca. Peristil, 1967–68, 10/11, str. 41–46. – I. Fisković: Uz izložbu »Juraj Dalmatinac«. Život umjetnosti, 1967, 5, str. 157–162. – M. Montani: Juraj Dalmatinac i njegov krug. Zagreb 1967. – S. Grubišić: Šibenik kroz stoljeća. Šibenik 1974, 51–57. – M. Hrg i J. Kolanović: Nova građa o Jurju Dalmatincu. Arhivski vjesnik, 17–18(1974–75) str. 7–25. – A. Šupuk: Matrikula Bratovštine sv. Marije u Šibeniku iz godine 1437. Ibid., str. 28, 30, 65. – C. Fisković: Neuočeni reljef Jurja Dalmatinca u Splitu. Mogućnosti, 22(1975) 2, str. 129–134. – I. Fisković: Novouočeni kip Jurja Dalmatinca u Šibeniku. Ibid., 10, str. 1193–1199. – Isti: Zapis uz petstotu obljetnicu smrti Jurja Dalmatinca. Forum, 14(1975) 10/11, str. 593–604. – I. Petricioli: Juraj Dalmatinac u Zadru. Zadarska revija, 24(1975) 5/6, str. 349–356. – A. Šupuk: Marginalije o imenu Jurja Dalmatinca. Ibid., str. 357–360. – V. Gvozdanović: The »Schiavone« in Vasari’s Vita of Brunelleschi. Commentari (Roma), 27(1976) 1/2, str. 22–23. – R. Ivančević: Juraj prema Boninu. Termin, 1(1976) 1, str. 33–35. – I. Fisković: Uz proširenje djelatnosti Jurja Dalmatinca u Šibeniku. Zbornik za likovne umetnosti (Novi Sad), 13(1977) str. 71–79. – C. Fisković: Glava sred svoda Arnirove kapele Jurja Dalmatinca u Splitu. Kulturna baština, 5(1978) 7/8, str. 42–48. – Isti: Sarkofag Jurja Dalmatinca u Kaštel Lukšiću. Poljički zbornik, 3(1978) str. 147–149. – Juraj Matejev Dalmatinac (radovi sa simpozija u Šibeniku 1975). Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1979–82, 3/6, str. 1–280. – R. Ivančević: Mješovito gotičko-renesansni stil Jurja Matejeva Dalmatinca. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1980, 21, str. 355–380. – Isti: Nove atribucije Jurju Matejevu Dalmatincu i Nikoli Ivanovu Firentincu i problem valorizacije njihova djela. Peristil, 1980, 23, str. 99–101, 106. – I. Fisković: Neki vidovi umjetničkog rada Jurja Dalmatinca u Šibeniku i Splitu. Radovi Zavoda JAZU u Zadru, 27–28(1981) str. 107–177. – R. Ivančević: O Jurju Dalmatincu kao crtaču. Bulletin JAZU, 1982, 2 (53), str. 73–82. – Isti: Reinterpretacija zborne crkve u Pagu. Peristil, 1982, 25, str. 53, 59–78. – M. Ivanišević: Andrija Aleši u Splitu 1448. Mogućnosti, 30(1983) 4/6, str. 438–439, 442–445. – I. Fisković: Juraj Dalmatinac u Anconi. Peristil, 1984–85, 27/28, str. 93–146. – Isti: Nadgrobna plastika humanističkog doba na našem primorju. Dometi, 17(1984) 1/3, str. 86, 93–98. – M. Ivanišević: Juraj Dalmatinac u Splitu 1444. i 1448. godine. Mogućnosti, 32(1985) 4/5, str. 467–489. – S. Kokole: O vprašanju renesančnih elementov v kiparskem opusu Jurija Dalmatinca. Zbornik za umetnostno zgodovino (Ljubljana), NS 21(1985) str. 105–121. – J. Höfler: Vrata od Ponte v Dubrovniku, prispevek k dejavnosti poznega Jurija Dalmatinca in njegovega kroga. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1986–87, 26, str. 247–261. – S. Kokole: Renesančni vložki portala Kneževega dvora v Dubrovniku. Ibid., str. 229–246. – I. Fisković: Kiparstvo. U: Zlatno doba Dubrovnika XV. i XVI. stoljeće (katalog izložbe). Zagreb–Dubrovnik 1987, 131, 150, 338. – R. Ivančević: Leonardo da Milano? Michelangelo da Sistina? Giorgio da Sebenico? Mogućnosti, 35(1987) 5/6, str. 485–496. – S. Kokole: Relief Polaganja v grob v atriju »nove crkve« v Šibeniku. Zbornik za umetnostno zgodovino, NS 23(1987) str. 55–73. – I. Fisković: Juraj Matijev i Jacopo Bellini. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1988–89, 12/13, str. 159–177. – Isti: Za Jurja Matijeva u Veneciji. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1988, 27, str. 145–180. – D. Kečkemet: Juraj Dalmatinac i gotička arhitektura u Splitu. Split 1988. – C. Fisković: Remek djelo Jurja Dalmatinca u Kaštel Lukšiću. Kaštelanski zbornik, 1989, 2, str. 53–64. – I. Fisković: Riječ-dvije povodom Kečkemetove knjige. Mogućnosti, 37(1989) 3/4, str. 362–379. – M. Ivanišević: Liturgijski opis oltara svetoga Staša u splitskoj prvostolnoj crkvi. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1989, 28, str. 33–35, 42–43. – J. Kolanović: Spisi kancelarije šibenskog kneza Fantina de Cha de Pesaro 1441–1443. Šibenik 1989. – R. Ivančević: Trogirska krstionica (1467) i metode montažne konstrukcije dalmatinske graditeljske škole. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1990, 30, str. 154–158, 176, 178, 180–181. – K. Prijatelj: Splitska katedrala. Zagreb–Split 1991, 26–28. – N. Cambi: O uzoru za glavu lijevog egzekutora u motivu bičevanja na sarkofagu sv. Staša u splitskoj katedrali. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1992, 32, str. 459–477. – I. Fisković: Dubrovačka skulptura u sklopu hrvatske baštine. Dubrovnik, NS 3(1992) 1, str. 113–114. – J. Höfler: Doslej neobjavljen likovni vir za apsidalne niše šibeniške stolnice Jurija Matejeva Dalmatinca. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1992, 32, str. 445–457. – R. Ivančević: Trolisna pročelja renesansnih crkava u Hrvatskoj. Peristil, 1992–93, 35/36, str. 89, 94–100. – I. Fisković: Kameni likovi svetoga Vlaha u Dubrovniku. Dubrovnik, NS 5(1994) 5, str. 103, 108. – I. Prijatelj-Pavičić: Pokušaj identifikacije pojedinih glava Jurja Dalmatinca na šibenskoj katedrali. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1994, 18, str. 7–22. – C. Fisković: Hrvatski umjetnici u žarištu Sredozemlja. Dubrovnik, NS 6(1995) 6, str. 93–95, 98. – P. Vežić: Kapela sv. Nikole Jurja Dalmatinca u crkvi Sv. Margarite, Pag. Peristil, 1995–97, 38, str. 37–42. – Šibenska katedrala. Arhitektura, 50(1997) br. 1(213), posvećen šibenskoj katedrali. – Tisuću godina hrvatskog kiparstva. Zagreb 1997. – R. Ivančević i D. Fabijanić: Šibenska katedrala. Šibenik 1998, 26–41. – Na slavu Božju. 700 godina Šibenske biskupije (katalog izložbe). Šibenik 1998. – A. Tudor: Prilog poznavanju utjecaja Jurja Dalmatinca u Hvaru. Peristil, 1998–99, 41, str. 51–58. – R. Ivančević: Šibenski portreti Jurja Matejeva Dalmatinca. Ibid., 1999–2000, 42/43, str. 41–76. – J. Belamarić: Studije iz srednjovjekovne i renesansne umjetnosti na Jadranu. Split 2001. – E. Hilje: Juraj Dalmatinac i Korčula – prilog za kronologiju gradnje šibenske katedrale. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2001, 25, str. 53–74. – R. Ivančević: Šibenska katedrala – UNESCO popis svjetske kulturne baštine (katalog izložbe). Zagreb 2001. – Sedam stoljeća šibenske biskupije. Šibenik 2001. – R. Ivančević: Juraj Dalmatinac – Caritas i ženski akt u quattrocentu. Peristil, 2002, 45, str. 43–69. – P. Marković: Šibenska katedrala na razmeđu srednjega i novoga vijeka (disertacija). Zagreb 2002. – Hrvatska renesansa (katalog izložbe). Zagreb 2004. – Potpunija lit. do 1975. u: J. A. Soldo, Bibliografija radova o Jurju Dalmatincu. Radovi Centra JAZU u Zadru, 22–23(1976) str. 429–475.
 
Igor Fisković i Višnja Flego (2005)