BECCADELLI, Lodovico

BECCADELLI, Lodovico, dubrovački nadbiskup i pisac (Bologna, 29. I 1501 — Prato, 16. X 1572). Sin Pomponija i Prudencije, rođ. Mamellino, iz uglednih bolonjskih plemićkih obitelji. Studirao je pravo u Bologni, ali ga je prijateljstvo s Giovannijem della Casom odvelo na studij klasikâ u Padovu, gdje se upoznao s istaknutim humanistima. Sa solidnom općom i klasičnom naobrazbom postaje sekretar kardinala Gaspara Contarinija; privremeno je bio sekretar kardinalâ Pietra Bemba i Reginalda Polea, koje je pratio u njihovim diplomatskim misijama. Putujući s Poleom obišao je 1539. Carpentras, Vaucluse i Sorgues, mjesta vezana uz Petrarkino boravište. Nakon smrti Contarinija (1542) u biskupiji Reggio smiruje sukobe i, postavši klerik, službuje kao generalni vikar do 1544. Neko je vrijeme u službi kardinala Moronija, a zatim je generalni sekretar Tridentinskog koncila (do 1. IV 1546). Papa Pavao III postavio ga je za odgojitelja svog nećaka Ranuccija Farnesea, a kad je Farnese bio imenovan kardinalom i legatom u Marki ankonitanskoj, B. ga je pratio kao generalni sekretar. God. 1549. izabran je za biskupa u Ravellu (Amalfi); 1550. šalje ga papa Julije III kao apostolskog legata u Mletke, gdje je ostao četiri godine. Vrativši se u Rim obavljao je službu generalnog vikara i jednog od četiriju prefekata pri gradnji crkve Sv. Petra. Kad je Giovanni Angelo de Medici, nadbiskup dubrovački (1545–1551), imenovao svojim nasljednikom Sebastijana del Portica, Senat ga nije prihvatio i sukob je izglađen tek kad je Portico dobio biskupsku stolicu u Folignu. Po nagovoru Ivana Gundulića Senat je zatražio najprije od Julija III, zatim od Marcella II, da Beccadelli bude imenovan nadbiskupom, ali toj molbi udovoljava tek papa Pavao IV dana 18. IX 1555. B. doskora kreće u Anconu; iz Ancone je otplovio 2. XI 1555. i prispio u Dubrovnik tek 9. prosinca, svečano dočekan sa svim počastima. U Dubrovniku se neko vrijeme osjećao prognanikom, ali se ubrzo prilagodio sredini, pa je već 28. III 1557. pisao: »… kad sam bio u Francuskoj živio sam po francusku, sada u ovoj dobi i položaju trudim se da postanem Slavenom« (»… quando fui in Francia vissi alla Francese, hora in questa età et grado mi trasformo più che posso in Schiavone«). Žalio je jedino što ne poznaje jezik jer bi mogao učiniti mnogo dobra. Od Republike je isposlovao popravak oštećene i zapuštene biskupske palače, zauzimao se za reformu klera i vjerskog stanja naroda. Kad je, kao i zadarski nadbiskup, zamolio od isusovačkog prepozita nekoliko redovnika za obnovu klera i vjernika, u Dubrovnik je poslan samo N. Bobadilla i Luka iz Salerna, dok se Senat usprotivio osnivanju kolegija. Nije uspio dobiti ni upravu duhovnih zaklada (»pias voluntates fidelium«), jer su dozvolom Svete stolice tim novcem upravljali prokuratori Republike. Njegov projekt o podjeli grada i predgrađa u dvanaest župa, odobren od Senata, nikada nije proveden. Urednom administracijom povećao je nadbiskupske prihode od 400 na 700 dukata godišnje, restaurirao je dvorac na Šipanu i dogradio jedno krilo. Pod ruševinama biskupske crkvice otkrivena je nedavno starokršćanska bazilika s građevnim ulomcima. Na pročelju ljetnikovca uzidana je mramorna ploča s natpisom: LVDOVICVS BECCATELLVS BONONIENSIS/ARCHIEPISCOPVS RAGVSINVS/TAVRIDIS INSVLAE SALVBRITATE ALLECTVS/ECCLESIAE FVNDVM SITV FERME OBDVSTVM/VITE MVLTIPLICI CONSITA EXHILARAVIT/SVOQ. COMMODO ET SVCCESORVM CONSVLENS/PRISCIS AEDIBUS RESTAVRATIS NOVAS/ADDIDIT CVM HORTO ET DVPLICI CISTERNA/M.D.L.VII./ANNO AB EIVS IN ILLYRICVM ADVENTV.II. (Natpis u prijevodu N. Grujić glasi: »Lodovico Beccadelli iz Bologne, nadbiskup dubrovački, privučen ljekovitošću otoka Šipana, crkveno imanje nemarnošću gotovo prekriveno, zasadivši raznovrsnu lozu, razveseli. Brinući se za dobro i svoje i svojih nasljednika, obnovivši prijašnje zgrade nove im pridoda s vrtom i dvostrukim bunarom. 1557. godine od svog dolaska u Ilirik, druge.). Šipanski dvorac postao je omiljeno ljetovalište i s biskupskom palačom u Dubrovniku sastajalište dubrovačkih humanista i književnika. Tu su se čitale pjesme, vodile literarno-znanstvene diskusije, raspravljalo se o aktualnim pitanjima. B. je namjeravao u Dubrovniku organizirati akademiju, kako svjedoče njegove riječi: »Havevo in animo di far questa Academia a Predalbino, ma a Dio è piaciuto che si faccia in Schiavonia...«. U Duhrovniku i na Šipanu nastavio je pisanjem pjesama na talijanskom i latinskom jeziku, napisao je život Petrarke i Pietra Bemba, zatim Epiteti di Petrarca, a za Ivana Gundulića esej o ženidbi i celibatu. Tu su nastale i njegove Notizie storiche delle città Ragusa e Spalato (Parma, Biblioteca Palatina). Dubrovačkom kleru tumačio je Djela Apostolska i poslanicu Sv. Pavla Rimljanima. I nakon odlaska iz Dubrovnika zauzimao se za Republiku Sv. Vlaha i dopisivao s dubrovačkim prijateljima. — U lipnju 1560. napustio je Dubrovnik, ali je kao dubrovački nadbiskup krajem 1561. prisustvovao Tridentinskom koncilu gdje se našao sa svojim sufraganima Jakovom Lukarevićem, trebinjsko-mrkanjskim biskupom (umro 1575) i Bonifacijem Drkolicom (De Stephanis), stonskim biskupom (umro 1582). Prisustvovao je svim sjednicama Koncila 1562, od sedamnaeste do dvadeset i druge. Održao je i nekoliko zapaženih govora, sudjelovao više puta u rasprama, osobito o pitanjima rezidencije biskupâ i župnikâ. U govoru održanom 7. IV 1562. razradio je problem rezidencije navodeći kao primjer i Dubrovnik. No, ubrzo je obolio i povukao se u Bolognu, ali ga je papa Pio IV doskora ponovno poslao na Koncil. Toskanski vojvoda Cosimo I de Medici traži ga 1563. za odgojitelja svoga maloljetnog sina, kardinala, obećavajući mu nadbiskupsku stolicu u Pisi. Kad se B. 17. IV 1564. odrekao Dubrovačke nadbiskupije, dao mu je Cosimo prepozituru u Pratu, juspatronat porodice Medici. Posljednje godine proživio je boležljiv u Pratu, u tišini i povučenosti. Njegov dugogodišnji sekretar Antonio Gigante sastavio je epitaf i napisao biografiju, kojom se poslužio D. Farlati, dok je S. Crijević sastavio originalan životopis. O Beccadellijevim zahvatima u vjerskom, moralnom i društvenom životu Dubrovačke nadbiskupije pisali su S. Crijević, Farlati i K. Vojnović. Neki dokumenti vezani za Beccadellija i Dubrovnik čuvaju se u zbirkama (Zibaldone) Ivana Marije Matijaševića u arhivu Male braće (Čulić, br. 265–267 te br. 190, 227). Fragmente neizdanih pisama u vezi s Dubrovnikom (1555–1564) objelodanio je J. Torbarina, a V. Nazor preveo je na hrvatski dvije Michelangelove pjesme posvećene Beccadelliju i tri Beccadellijeve posvećene Michelangelu. Beccadellijev odlazak iz Dubrovnika popratio je sonetom na talijanskom jeziku Sabo Bobaljević. Kao dubrovačkog nadbiskupa portretirao ga je mletački slikar Tizian (Firenca, Galleria degli Uffizi).