JURIĆ, Marija (Zagorka)

JURIĆ, Marija (Zagorka), novinarka, prozaičarka i dramatičarka (Negovec kraj Vrbovca, 1. I. 1873 — Zagreb, 30. XI. 1957). Osnovnu školu polazila u dvorcu baruna Geze Raucha, čijim je imanjem upravljao njezin otac, te u Varaždinu, a od 1883. u zagrebačkom samostanu Sestara milosrdnica polazila je Višu djevojačku školu; ondje je 1885. kratko uređivala đački list Samostanske novine. Prekinuvši školovanje, 1889–91. živjela je u očevim zagorskim boravištima te pod pseudonimom M. Jurica Zagorski uredila jedini broj krapinskoga đačkoga lista Zagorsko proljeće (1891), potom 1892–95, za braka s L. Nagyom, u Szombathelyu. Napustivši supruga, 1896. nepotpisanim člancima surađivala u Hrvatskom braniku i Posavskoj Hrvatskoj, a potkraj te godine postala članicom redakcije Obzora, isprva kao korektorica, potom, zahvaljujući potpori J. J. Strossmayera, kao novinarka. Za taj je dnevnik do 1917. pisala političke reportaže o mađarskoj politici, putopisne crtice, uglavnom iz Hrvatskoga zagorja, biografske skice, autobiografske bilješke, feljtone, humoreske i novelete te u njem u nastavcima objavila romane Roblje (1899) i Vladko Šaretić (1903). U doba Narodnoga pokreta 1903, kada su glavni urednik Obzora J. Pasarić i njegov zamjenik M. Heimerl zatvoreni, neformalna je izvršna urednica lista te je, organiziravši demonstracije protiv bana K. Khuena Héderváryja, nakratko zatvorena. God. 1906–07. Obzorova je dopisnica iz Budimpešte, odakle izvješćuje o radu zajedničkoga ugarsko-hrvatskoga sabora. Reportaže obogaćuje komentarima, dramskom napetošću, profilima političara, kratkim intervjuima i bilješkama o neslužbenim političkim razgovorima, o općem političkom i društvenom ozračju, čime znatno pridonosi porastu naklade lista na najveću do tada u Hrvatskoj. God. 1909. izvješćuje iz Beča o Friedjungovu procesu. Napustivši 1917. Obzor, 1918. pokreće i uređuje ilustrirane tjedne novine Zabavnik, od iste godine piše društvene i kriminalističke reportaže za Jutarnji list (do 1921. i ponovo 1927–29, 1931, 1935), potom izdaje i uređuje ženske časopise Ženski list (1925–38) i Hrvatica (1939–41), za koje je sama pisala većinu članaka, a koji su uz feminističku imali i naglašenu domoljubnu notu. Člancima i pripovijetkama također je surađivala u novinama i časopisima Bršljan (1897), Vienac (1897–1903), Prosvjeta (1898, 1901), Trn (1898–99), Nada (1899–1901), Keleti Értesitő (Budimpešta 1900–01), Nowa Reforma (Krakov 1900–01), Domaće ognjište (1901), Hrvatski branik (1901), Narodni list (1902), Novi list (1902, 1941), Savremenik (1906, 1916), Zvono (1908), Agramer Tagblatt (1911), Male novine (1911–13, 1917–18, 1929), Nedjeljne novosti (1911), Ilustrovani list (1916), Ženski svijet (1917), Narodno djelo (1919–20), Dom i svijet (1921), Naš list (1923–24), Hrvatska metropola (1925–26), Novosti (1925), Hrvatski borac (1928), Narodni val (1928, 1939), Ilustrovani tjednik (1932), Novo doba (1932), Hrvatski dnevnik (1936), Dalmatinski Hrvat (1937), Hrvatski list (1937–38, 1940–41), Hrvatski Zagorac (1937–38), Hrvatska straža (1940), Večer (1940), Nedjeljne viesti (poslije Novine, 1942–43), Zabavnik (1944–45). Od 1910. uglavnom se posvećuje pisanju romana koje objavljuje u nastavcima u novinama i časopisima: Kneginja iz Petrinjske ulice (Hrvatske novosti, 1910, 334–570; ponovo objavljen pod naslovom Gornjogradska kneginja u Ženskom listu, 1925–27), Tajna Krvavog mosta (Male novine, 1911, 122–351; 1912, 1–82), Grička vještica (Male novine, 1912, 200–354; 1913, 1–228), Republikanci (Ilustrovani list, 1914, 1–52; 1915, 1–52; 1916, 1–7), Crveni ocean (Jutarnji list, 1918–19, 2362–2716), Delivuk (Zabavnik, 1918, 1–33), Kći Lotrščaka (Jutarnji list, 1919–20, 2839–3054), Tozuki (Dva sata, 1922, 76–293), Crni kabinet Marije Terezije (Novosti, 1925, 329–357; 1926, 1–272), Kaptolski antikrist (Hrvatska metropola, 1925, 1–45; 1926, 1–23), Dvorska kamarila Marije Terezije (Jutarnji list, 1926–27, 5264–6456), Modri đavo (Hrvatska metropola, 1926, 1–33), Buntovnik na prijestolju (Jutarnji list, 1927, 5457–5698), Kameni križari (Jutarnji list, 1928–29, 5726–6394; u obliku knjige objavljen pod naslovom Plameni inkvizitori), Krijeposni griješnici (Ženski list, 1929, 1–2; 1930, 1–5), Suparnica Marije Terezije (Jutarnji list, 1929–30, 6394–6554), Proročanstvo sa Kamenitih vrati (Jutarnji list, 1930–32, 6609–7313), Gordana (Jutarnji list, 1933–35, 7619–8505), Kraljica Hrvata (Jutarnji list, 1937–39), Vitez slavonske ravni (Hrvatski list, 1937–38; ponovo objavljivan pod naslovom Njegov zavjet u Novoj Hrvatskoj, 1942, 12–50; 1943, 1–6), Mala revolucionarka (Hrvatica, 1939, 1–12; 1940, 1–12), Pustolovine novorođenog Petrice Kerempuha (Hrvatica, 1939, 1–12; 1940, 1–8), Sud božji (Jutarnji list, 1940, 10 310–10 351), Vragoljanka Trešnjevke (Večer, 1940–41, 5959–6110), Neznano čudo (Nova Hrvatska, 1943, 1–45; nedovršen). U prva dva romana (Roblje i Vladko Šaretić) slijedi realistički romaneskni model, u duhu načela tematske i narativne dovršenosti i zaokruženosti. Od većine kasnijih romana ta se djela razlikuju i smještanjem radnje u suvremenost te tmurnim završetcima. Trećim romanom, Kneginja iz Petrinjske ulice, okrenula se narativnoj razigranosti i nezavršenosti, ostvarivši prvi hrvatski kriminalistički feljtonski roman koji je ocijenjen kao »sinteza feljtonske beskonačnosti i kriminalističke logike« (S. Lasić), ujedno i njezin jedini bez ikakve ideološke sugestije. Tu uspostavljen pripovjedni model razvila je potom u svojem prvom povijesnom romanu Tajna Krvavog mosta. U tom je smislu središnji ostvaraj njezina romanesknoga opusa ciklus Grička vještica, koji čine knjige Tajna Krvavog mosta, izvorna Grička vještica prerađena i podijeljena na dva dijela pod naslovima Kontesa Nera i Malleus maleficarum, potom Suparnica Marije Terezije, Dvorska kamarila Marije Terezije i Buntovnik na prijestolju. Ciklusom je potpuno razradila tip feljtonskoga povijesnoga romana koji je dalje varirala u većini romana, s najviše uspjeha još u Kćeri Lotrščaka te Gordani, koja se kao knjiga također sastoji od nekoliko prije objavljenih romana u nastavcima (Proročanstvo s Kamenitih vrata, izvorna Gordana, Kraljica Hrvata i Sud božji). Za povijesni okvir radnje uzima različite odsječke hrvatske povijesti do kraja XVIII. st., npr. razdoblje jakobinske urote I. Martinovića 1790-ih u Republikancima, vladavinu Marije Terezije u Gričkoj vještici, vladavinu Stjepana V. i Ladislava IV. Arpadovića u Kamenim križarima, vladavinu Matije Korvina u Gordani. Prepletanje povijesnih sadržaja, koje uzima iz dokumenata, ali i usmene predaje koja otvara prostor motivima iz pučkoga folklora (posebice prisutnih u Kćeri Lotrščaka i Vitezu slavonske ravni) s postupcima i motivima iz ljubavnih (motiv strastvene ljubavi nadređen je ostalima) i pustolovnih romana tvori na strukturnom planu trivijalnu inačicu generičkoga oblika romanse, kojega je Zagorka u hrvatskoj književnosti vrhunska predstavnica. S tim su u svezi kontinuirano nizanje fabulativnih epizoda, pri čem se kao glavna pustolovina, okončanje koje zaokružuje priču, javlja potraga, potom dominacija tipiziranosti, podređivanje aktantske individualnosti fabularnim potrebama, a i povezivanje čitateljskih vrjednota s junacima, narativne formule spletka, otmica, zamka, bjegova, lutanja, prerušavanja, tajnih sastanaka, naglih obrata i prepoznavanja, također komponente demonskoga sa slikama urotničkih podzemnih prostora, tamnica, mučilišta i stratišta kao konkretizacijama arhetipskoga obrasca silaska u dijabolični labirintski donji svijet, kao i opća dijalektička suprotstavljenost niza kategorija (ljubav i mržnja, dobro i zlo, kaos i red) s temeljem u polarizaciji protagonista i antagonista, uz čestu shemu dvaju komplementarnih parova, naposljetku i provedba motiva propasti i obnove, odn., na metaforičkoj razini, smrti i uskrsnuća. Takav je narativni obrazac uklopljen i u zahtjev za održanjem nacionalnoga kontinuiteta, iz čega proizlaze oslonjenost na nacionalnu mitologiju, naglašena zavičajnost i kroatocentričnost (na pisanje povijesnih romana kao propagandnoga sredstva nagovorio ju je Strossmayer), iskazivanje nacionalnodemokratskih, protunjemačkih i protuaustrijskih ideja, a i protofeminističkih stajališta, sa ženama kao središnjim junacima. Tematizirala je i nedavnu prošlost (Mala revolucionarka, s radnjom za vladavine Khuena Héderváryja) te se vraćala suvremenim temama (pustolovno-fantastični roman s utopijskim elementima Crveni ocean, kriminalističko-politički Tozuki, Vragoljanka Trešnjevke). Kao dramatičarka uglavnom je pisala građansko-salonske konverzacijske tekstove – šale, vesele igre i dramolete u kojima se čista komika prepleće sa satirom, a humor s melodramskim efektima: Novi roman i Što žena umije (praizvedbe u zagrebačkom HNK 1901), Nesretna Ilica, U lovu, Ustrijelit ću se! (sve HNK 1903), Intermezzo (HNK 1908), kao i lakrdije Petrica Kerempuh (sa S. Vodvařkom, HNK 1906) i Jalnuševčani (HNK 1917), po ocjeni kritike njezino najuspjelije scensko djelo. U svima se nastavlja na tradiciju »lakrdijaških i konverzacionih odsječaka našega pučkoga igrokaza« (N. Batušić). Izvan takvih uzoraka nastali su dramolet radničke tematike Filip Košenski (HNK 1904) te povijesna pučka drama Evica Gupčeva (HNK 1905). S uspjehom je dramatizirala Kletvu A. Šenoe i J. E. Tomića (HNK 1914) kao i više vlastitih romana: Gričku vješticu (HNK 1916), Kćer Lotršćaka (HNK 1931), Suparnicu Marije Terezije (HNK 1932) i Gordanu (HNK 1940) te Republikance (Gradsko kazalište Varaždin). Vrijedna je i njezina memoarska proza: romansirana autobiografija Kamen na cesti (1938), prethodno objavljivana u Ženskom listu (1932, 12; 1933, 1–12; 1934, 1–12, pod naslovom Na cesti) i Hrvatskom dnevniku (1936, 1–172, pod naslovom Na mučilištu), oblikovana kao odgojno-razvojni roman, s naglaskom na raščlambi protagonističina psihičkoga stanja i obiteljske situacije, te tekstovi u kojima subjektivno evocira novinarsko-književnu djelatnost Tko ste vi? (Hrvatica,1939, 1–12; 1940, 1–12), Što je moja krivnja? (dijelom objavljen u tjedniku Danas 1988, a u cijelosti u knjizi Autobiografije hrvatskih pisaca 1997), Iz Zagorkinih memoara (Ilustrirani vjesnik, 1952, 338–344), Kako je bilo (1953). Političke je članke o zasjedanju ugarsko-hrvatskoga sabora skupila u knjizi Razvrgnute zaruke (1907), a kraće pripovjedne tekstove u Zagrebačkim silhouettama (1911). Napisala je scenarije filmova Matija Gubec A. Biničkoga (1917), prema motivima Šenoine Seljačke bune, i Grička vještica H. Nučića (1920), prema vlastitoj dramatizaciji romana (filmovi nisu sačuvani). Uz najpoznatiji pseudonim Zagorka, koji je postao sastavnim dijelom njezina imena u javnoj percepciji, potpisivala se i kao -ka, Z., (z), Z-a, Iglica, Vlastelinka. Iako joj je novinarski rad donio priznanja istaknutih političara (F. Supilo, T. Masaryk), kao žena neprekidno se suočavala s nerazumijevanjem onodobne novinarske okoline da bi joj poslije bio priznat ugled prve hrvatske moderne političke reporterke (J. Horvat). Slično tomu, iako je već nakon čitalačkoga uspjeha Kneginje iz Petrinjske ulice, a posebice nakon Tajne Krvavog mosta i Gričke vještice, stekla ugled najčitanije hrvatske književnice, njezine romane nije pratila primjerena kritička recepcija. Na značenje Zagorkina književnoga rada i potrebu njegova prevrjednovanja prvi je upozorio I. Hergešić 1963. Sustavni prikaz njezina opusa do 1910, a sa stajališta ontološkoga strukturalizma, pružio je Lasić u monografiji Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1986) u kojoj je ukazao i na autoričinu težnju k strukturalnoj napetosti. Njezina se djela posebice razmatraju u kontekstu odnosa žanra povijesnoga romana i fenomena trivijalne književnosti (Dunja Fališevac), a u njezinu se opusu pronalaze i obrasci poigravanja sa žanrovskim nasljeđem (Dunja Detoni-Dujmić). Djela su joj prevođena na češki, slovački, slovenski i poljski jezik. Prema motivima iz njezina života i književnoga rada V. Stojsavljević napisao je dramu Zagorka na duplerici (praizvedba u zagrebačkom Teatru &TD 2001).