BEČIĆ, Marin

BEČIĆ, Marin (Becichemnus, Becichio, Becichemo), humanist (vjerojatno Skadar, 1468 — Padova, 1526). Neki ga zamjenjuju s Marinom Barletiusom, njegovim suvremenikom, također iz Skadra. Obitelj mu je podrijetlom iz Paštrovića. Njegov otac Marin bio je oko 30 godina tajnik Mletačke Republike na otomanskom dvoru, a djed Petar albanski poslanik u Mlecima. Majka mu Bianca Pagnano pripadala je vjerojatno obitelji milanskih trgovaca koji su trgovali s Dalmacijom. Kad su 1477. Skadar zauzeli Turci, a njegovi roditelji pali u ropstvo, B. se našao u Ulcinju kod rođaka. S njima je prešao u Bresciu, gdje je učio latinski i grčki. Sa samih 17 godina on je 1484. u tom gradu održao govor u čast gradonačelnika Marka Antonija Morosinija. Malo nakon toga vratio se u Ulcinj i vjenčao Katarinom, kćerkom Paskvala Dabra, pripadnika ugledne obitelji u gradu. S njom je imao mnogo djece. Prema Š. Ljubiću, dubrovački ga je Senat 1492. pozvao da bude rektor tamošnje javne škole. Za boravka u Dubrovniku bavio se poetikom i retorikom te je napisao i 1495. dubrovačkom Senatu posvetio svoje djelo Castigationes ad Apuleium Victorinum et Ciceronis opus de Oratore etc. necnon praeceptiones de componenda epistola, funebrique et nuptiali oratione. U Dubrovniku je ostao do 1496. i tu je, kako ističe S. M. Crijević, prijateljevao s humanistom i pjesnikom Ivanom Gučetićem (1451–1502). U listopadu te godine nalazio se u Napulju kao tajnik providura mletačke flote Melchiorra Trevisana, u čijoj je službi bio još u rujnu 1499, kad se ovaj, kao generalni providur, nalazio u dijelu Milanske kneževine koji je pripao Veneciji. Postavši 1500. mletački građanin, B. je radikalno izmijenio svoj životni put. Krajem godine otvorio je u Veneciji humanističku školu i tu se povezao s tamošnjim humanistima i patricijima, javno je istupao govorima i vodio disputacije o Ciceronu i Quintilijanu. Početkom 1501. premjestio je svoju školu u Padovu, a već u studenom prihvatio je katedru na sveučilištu u Brescii, uz tada najviša godišnja primanja od 112 dukata. I iz tog su vremena zabilježeni njegovi javni nastupi (u siječnju 1503. u Padovi, a u srpnju u Brescii). U Brescii je pripremio za tisak više svojih djela. Ondje je izdana zbirka Observationum collectanea in primum Historiae naturali librum (1504–1506), a čini se da su tamo tiskana i prva izdanja njegovih radova Praelectio in C. Plinium … (1503) i Panegyricus serenissimo principi Leonardo Lauretano … (1504). U lipnju 1508. posjetio je u Rimu oca svog studenta, koji je bio dodijelio kanonikat njegovu sinu Marku (ubijen u Veneciji 1515). Iz Rima se nije vratio u Bresciu nego u Veneciju, gdje je sredinom 1509. imenovan lektorom humanistike na školi za studente Kancelarije, kojom je upravljao zajedno s Girolamom Calvom iz Vicenze te predavao Plinija, Ciceronove govore i Vergilija. Računajući 1514. na profesuru u Mantovi, stupio je u vezu s Isabellom d’Este (Gonzaga), ali kad je u svibnju 1514. dobio njen pristanak, nije preuzeo to mjesto. U to vrijeme sastavio je jedan spjev (izgubljen) u pohvalu mantovanskih vladara i pisaca mantovanskoga kruga, pišući još u siječnju 1515. kako traži zaštitnika kojemu bi svoje djelce posvetio. U Veneciji je ostao sve do rujna 1517. kad je u Padovi postavljen za nastavnika retorike s visokim godišnjim primanjima. Za boravka u Padovi više je puta javno nastupao svojim govorima tamo i u Veneciji, obično u povodu nekih važnijih događaja. Glavnina tih govora je tiskana, npr. Orationes tres. Prima habita est ad Ser. Venetorum principem Antonium Grimanum. Altera ad Card. Cornelium … Tertia in publ. Patavini Gymnasii … ad Andream Priolum … habita. Romae 1524. i Orationes duae … Prima est gratulatio quam ad Serenissimum Venetorum Principem Andream Grittum… habuit; altera est funeralis Laudatio quam litteris publicis accitus Venetiis in aede Divi Zachariae de meritis Ioannis Petri Stellae, magni Venetiarum cancelarii, habuit. Venetiis 1529. Vrijedna zbirka njegovih djela nalazi se u mletačkoj biblioteci Marciani, kao i u biblioteci Vaticani. — O Bečiću kao predavaču u Padovi negativno se izražavaju njegovi suvremenici Gregorio Amaseo i Pietro Bembo, vjerojatno iz subjektivnih razloga, ali prema navodima Marina Sanuda (Diarii) čini se da je imao mnogo uspjeha, što potvrđuju i mnogi pozivi za predavača.