BEDEKOVIĆ KOMORSKI

BEDEKOVIĆ KOMORSKI, hrvatsko praplemstvo. Sjedište im je bilo u Komoru (današnja Bedekovčina) u Varaždinskoj županiji. God. 1430. dokazao je Benedikt (Bedenik, Bedek) de Komor svoje nasljedno pravo na taj posjed, darovan od kralja Bele IV darovnicom iz 1267. njegovim precima, vesprimskom arhiđakonu, vackom biskupu i kraljevu notaru magistru Tomi (umro prije 1292) te njegovu bratu varaždinskom županu Ivanu. Nikola, sin jednog od njihove braće (Kristofora, Pavla i Stjepana), naslijedio je od Ivana posjed Komor. Njegovi potomci nazivaju se u XV st. de Komor, a od vremena Benediktova unuka Franciscusa Bedekoych de Komor (oko 1481–1511), sina Ladislava (1468) – Bedekovići. Franjo je bio »nobilis juratus et examinatus« Varaždinske županije (1511). Njegov sin Ivan (oko 1520) predak je varaždinske, a drugi praunuk Benedikta, Nikola (oko 1533), sin Baltazara, mirkovečke grane obitelji; od nje su potekle barunska grana – potomci Nikolina unuka Nikole (oko 1630) i židovnjačka grana (po posjedu Židovnjaku) – potomci drugog Nikolina unuka Ljudevita (umro 1639). Sinovima Nikole (oko 1533) – Ljudevitu, Nikoli i Stjepanu – podijelio je 1587. car Rudolf II novu donaciju na obiteljske posjede. U javnim službama javljaju se od XVI st. Tako je Nikola bio plemićki sudac Zagrebačke županije, a istu službu u Varaždinskoj županiji obavljali su: 1562. Krsto (umro oko 1567), drugi Krsto (1574) i Ljudevit, osnivač židovnjačke grane (1596, 1598, 1600, 1627); on je bio i prisjednik Banskog stola (1615, 1619, 1629) te podžupan iste županije (od 1631). Od svećenikâ tog prezimena spominje se u XVI st. Martin, »presbiter de Methys nuncupati, prebendarius chori prefate ecclesiae Chasmensis«, brat Jurja (umro 1542). I u XVII i početkom XVIII st. bilo je u obitelji više svećenika: senjsko-modruški biskup → Benedikt, pavlini Sigismund (1674–1736), → Josip iz židovnjačke grane i Petar (1688–1762); zagrebački kanonici → Ljudevit (oko 1621–1671), njegov nećak, i brat biskupa Benedikta kanonik Juraj (oko 1665–1710) koji se bavio proučavanjem ljekovitog bilja, liječenjem, astrologijom i kabalistikom, a na hrvatskom jeziku izrekao je govor prigodom smrti biskupa M. Brajkovića. Jurjev rođak iz istoga mirkovečkog ogranka kanonik Nikola (1660–1733) polazio je sjemenište u Zagrebu, a školovao se još u Beču i Bologni. Bio je župnik u Kašini i Oborovu, a 1699. imenovan je zagrebačkim kanonikom. Bio je i rektor Hrvatskog kolegija u Beču (1702, 1703), čazmanski i varaždinski arhiđakon i dr. U Donjoj Bedekovčini obnovio je 1726. župu Sv. Barbare (spominje se od 1334) i na mjestu istoimene drvene kapelice, koju je poslije 1640. podigla njegova baka Judita, rođ. Puhakoci, žena Jurja (umro 1640), sagradio zidanu (1721); istodobno je osnovao i župnu knjižnicu. U XVIII st. djelovao je isusovac → Kazimir iz varaždinske grane. Njegov otac Baltazar (umro oko 1743) bio je podžupan Varaždinske županije, podban i protonotar Kraljevine. Oženivši se Helenom Rozalijom Szomogy (prije udanom Lepossi i Gothal), stekao je imanja Jalžabet, Gotalovec, Granje i dr. Njih dvoje podigli su u Jalžabetu dvorac, a na obližnjem majuru Štefancu kuriju. U crkvi Majke Božje Snježne u Belcu podignuli su glavni oltar (1743), o čemu svjedoče natpis i grbovi njihovih obitelji na oltaru. Baltazarov brat Melhior bio je »iudex nobilium Comitatus Zaladiensis et processus Insulae Muraköz« (1730), a drugi sin Antun (umro 1758) »conferentiarum regni secretarius«. U prvoj pol. XVIII st. spominju se i plemićki suci iste Varaždinske županije Adam (1700–1717) i Stjepan (umro prije 1758). U Arhivu JAZU u Zagrebu čuva se rukopisna pjesmarica, koja je bila njegovo vlasništvo, o čemu svjedoči zapis iz 1711. na posljednjem listu, a kasnije, prema zapisu iz 1720 (na jednomu nepaginiranom listu), njegova rođaka potpukovnika → Ignacija (oba iz mirkovečkog ogranka). Pjesmarica sadržava prijepise više latinskih i kajkavskih pjesama (među njima i dvije u povodu smrti bana Nikole Zrinskog 1664), neke prozne tekstove kao Konyzka vrachtva te Ignacijeve gospodarske bilješke. U sljedećoj generaciji mirkovečke grane istaknuli su se Stjepanov sin, podban i vlastelin dobra Mirkovec → Antun. Stjepanov drugi sin Tadej (umro oko 1808) bio je bilježnik i podžupan Varaždinske županije te prisjednik i predsjednik Sudbenog stola u Zagrebu. Sin Ignacijeva brata Nikole (umro 1725) podžupan Varaždinske županije i prisjednik Banskog stola Nikola (umro 1786) i njegova žena Franjica, rođ. Cinderi (Czindery), bili su donatori mnogobrojnih crkava; darovali su crkvi Sv. Marije Jeruzalemske na Trškom vrhu u Krapini oltar Sv. Četrnaest pomoćnika (djelo kipara Antona Mersija, 1759), franjevačkoj crkvi u istom gradu oltar Blažene Djevice Marije (1765/1766), slikani antependij na istom oltaru (1767) i propovjedaonicu (1773; u istoj crkvi nalazi se nadgrobna ploča Gašpara, brata Melhiora iz 1656), a u Donjoj Bedekovčini sagradili su novu župnu crkvu (gradnja započeta 1776) i u njoj dali postaviti glavni oltar (1778) i propovjedaonicu (1786). Svoj dvorac u Gornjoj Bedekovčini gradili su od 1740. do 1750. Franjici su 1806. djeca, unuci i praunuci posvetili i dali tiskati prigodnu pjesmu An die hochgeliebteste unvergessliche Mutter, Groszmutter… bey der Gelegenheit ihres … Geburtstages (Zagreb 1806). Sin podbana Antuna Tomo bio je oko 1789. podžupan Zagrebačke županije, a od 1794. do poslije 1828. činovnik Kraljevske ugarske komore i administrator te komore u Temišvaru. Tiskan je njegov govor na hrvatskom jeziku na restauraciji varaždinskog magistrata 1836: Nagovor… (Varaždin 1836). Njegov brat Petar bio je potkraj XVIII st. tajnik i bilježnik Sudbenog stola u Zagrebu. Njegovi potomci, vlasnici dvorca iz XVIII st. u Donjoj Bedekovčini, jedini su pripadnici toga roda koji žive i u XX st. (sada u ženskoj lozi; posljednji muški potomak, bankovni činovnik Marko, umro je poslije 1938). Prisjednik Sudbenog stola Varaždinske županije, Baltazar, predložio je na županijskoj skupštini 1791. da bi javne terete trebali ravnomjerno snositi i plemići i seljaci. Ivan je oko 1832. bio bilježnik u Zagrebu. Tiskan je njegov govor Dictio… (Zagreb s. a.), kojim je iste godine pozdravio hrvatskog bana F. Vlašića prilikom njegova dolaska na ustoličenje u Zagreb. Sinu podžupana Nikole (umro 1786) političaru → Franji podijeljeno je 1822. ugarsko barunstvo; taj barunski ogranak izumro je sredinom XIX st. s njegovim sinom političarom, pristašom hrvatskoga narodnog preporoda → Ljudevitom, a varaždinska grana u muškom koljenu s političarom, hrvatskim banom → Kolomanom. — Bedekovići nisu bili u srodstvu s turopoljskim plemićima Bedekovićima Kobiličkim ni s obitelji Bedeković Pobjenički. Obiteljski arhiv čuva se najvećim dijelom u Arhivu Hrvatske u Zagrebu i Historijskom arhivu u Varaždinu.