JURIŠIĆ, Blaž

JURIŠIĆ, Blaž, filolog, književni kritičar i publicist (Vrgada, 15. I. 1891 — Zagreb, 10. II. 1974). Klasičnu gimnaziju završio u Zadru 1911, studij filozofije, hrvatskoga i njemačkoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1916. doktoriravši tezom O pažnji, napose s psihološkog gledišta (1923. objavljena kao knjiga pod naslovom Psihologija pažnje). U Zagrebu je 1921. završio i studij prava te temeljem rigoroza doktorirao 1924. Bio je profesor u zagrebačkoj I. realnoj gimnaziji 1917–24. i 1925–32, kada je zbog političkih razloga otpušten i umirovljen. Od 1937. profesor je u III. realnoj gimnaziji, 1939–45. izvanredni te poslije redoviti profesor Više pedagoške škole u Zagrebu; 1941. kratko je bio ravnatelj Hrvatskoga državnoga ureda za jezik, a 1943. redoviti profesor Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu. Profesor Visoke pedagoške škole u Splitu bio je 1945–49, kada je prešao u Jadranski institut JAZU u Zagrebu, a potom u Institut za jezik JAZU, gdje je do umirovljenja 1959. vodio Radnu jedinicu za onomastiku. Uređivao novine i časopise Pravaš (1914), Hrvatska kruna (1917), Hrvat (1919, 1924–26), Omladina (s I. Esihom, 1928–29), Hrvatsko kolo (1929, 1936) i Hrvatska revija (1930–41). Društveno-političkim, književnokritičkim te lingvističkim uradcima javljao se u periodicima Bostan (1908), Istina (1908), Hrvatska riječ (1913), Pravaš (1914), Hrvatska kruna (1917), Obzor (1917, 1920–21, 1936), Hrvatska država (1918), Hrvatska njiva (1918), Hrvat (1919–24, 1927–28), Hrvatski učiteljski dom (1919), Iskra (1919), Jutarnji list (1919, 1937), Savremenik (1919), Nastavni vjesnik (1921–23, 1930–33, 1936–41), Kritika (1922), Pravaš (kalendar, 1924), Kršćanska škola (1927), Hrvatska revija (1928–34, 1936–37, 1940), Hrvatska straža (1930), 15 dana (1933), Omladina (1933–35), Napredak (kalendar, 1934–35), Glas Matice hrvatske (1940), Croatia (1941), Hrvatski narod (1941, 1943–45), Novi list (1941), Za dom (1941), Nova Hrvatska (1942, 1944–45), Spremnost (1942–44), Novine (1943), Ljetopis JAZU (1953–56), Rad JAZU (1953, 1962), Anali Leksikografskog zavoda FNRJ (1955–56), Anali Jadranskog instituta JAZU (1956, 1958), Pomorski zbornik (1962, 1964), Zbornik u čast Stjepana Ivšića (Zagreb 1963), Filologija (1970). Za tisak pripremio Rakovicu M. Nehajeva (Zagreb 1932), a kao istaknuti član Stranke prava, idealima koje je ostao vjeran do kraja života, Izabrane spise te Misli i poglede A. Starčevića (Zagreb 1943, 1971). U mladosti se uključio u rasprave o ključnim pitanjima hrvatskoga književnoga jezika. Posebno je kritizirao što s ekavicom u hrvatski književni jezik ulaze provincijalizmi, rusizmi i arhaizmi koji se javljaju u Srba. Ipak, člankom Za književno jedinstvo (Hrvat, 1919, 24), objavljenim u povodu prijedloga N. Andrića o usvajanju zajedničkoga pisma i jezika u hrvatskoj i srpskoj književnosti, uklapa se u tadanje opće ozračje, a u prihvaćanju ekavice ne vidi protuhrvatski čin. Nakon pojave beogradskoga časopisa Naš jezik (1932) nastupa polemički, dosljednije brani hrvatski književni jezik i njegovu tradiciju, te je 1936. jedan od sastavljača Pravila Društva »Hrvatski jezik« i član njegova Nadzornoga odbora. Također je središnja osoba Pokreta za hrvatski književni jezik (1938), iz rada kojega proizašla je knjiga P. Guberine i K. Krstića Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (Zagreb 1940), sastavljena uz njegovu suradnju. U ocjeni te knjige (Hrvatski narod, 1941, 114) J. je pokazao iznimno poznavanje hrvatske i srpske jezične povijesti. Kao ravnatelj Hrvatskoga državnoga ureda za jezik, napisao je tekst Pitanje hrvatskoga pravopisa (tiskan u Jeziku, 1989–90, 4) kojim je nastojao spriječiti brzopleto uvođenje morfonološkoga pravopisa. Znanstveno se potvrdio opisom vokalizma i konsonantizma vrgadinskoga govora (Nastavni vjesnik, 1936–38), koji je poslije doradio te 1966. objavio kao uvod u opsežan Rječnik govora otoka Vrgade. Drugi dio, prvi hrvatski komparativni dijalektološki rječnik, objavljen je 1973. Za II. svjetskoga rata prihvatio se sastavljanja Nacrta hrvatske slovnice te objavio njezin prvi dio, Glasovi i oblici u poviestnom razvoju (1944), dok je drugi, Tvorba imenica u povijesnom razvoju, djelomično sačuvan a možda i necjelovito napisan, objavljen 1992. Ta se prva hrvatska povijesno-poredbena gramatika temelji na poznatim djelima K. Brugmanna, A. Mayera, T. Maretića i V. Vondráka, što objašnjava njezine mladogramatičarske značajke, iako se uočava i udaljavanje od njih te samostalnost i prvenstvo u rješavanju nekih zahtjevnih jezičnih pitanja. Nakon 1945. posvetio se onomastičkom istraživanju i sastavio Naputak za bilježenje obalnih toponima (Split 1950). U iscrpnom bilježenju imenâ, unutar svojevrsne jezične jadranske orijentacije, uglavnom na području od Šibenika do Istre, posebno mjesto pripada Vrgadi. Već u prvom prinosu, Starohrvatska imena dvaju naših otoka (Rad JAZU, 1953, 293), obrađuje ime Lapkat za otok Vrgadu te ime Srimač za otok Murter, a poslije je proučavao i glagoljske spomenike otoka (Rad JAZU, 1962, 327). Bavio se hrvatskim pomorskim nazivljem. Osim metodološkoga Naputka za sakupljanje narodnih pomorskih naziva (Zagreb 1950), autor je i dvaju znatnih prinosa. U jednom je obradio pomorske nazive u Vitezovićevu rječniku (Anali Jadranskog instituta JAZU, 1956, 1), a u drugom rukopisni nautički rječnik J. A. Mikoča iz 1852 (Anali Jadranskog instituta JAZU, 1958, 2). Posmrtno je 1994. objavljen Dnevnik (priredila Biserka Rako). Uz malobrojne zapiske iz rane mladosti (1909–12), pretežu oni iz 1930-ih i 1960-ih o aktualnim temama hrvatske kulture i politike (posebice o MH) te o suvremenicima s kojima je komunicirao (F. Lukas, B. Livadić, M. Krleža, V. Bogdanov, N. Šop). Potpisivao se pseudonimima i šiframa Ante Nikšić, b., -b, B., -bj, bj., B. J., dr. J., Dr. J., J. Vlaho, Vlaho, V. Vrgadin, Vl. Vrgadin.