Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

GRADIĆ, Stjepan, diplomat i polihistor (Dubrovnik, 6. III. 1613 – Rim, 2. V. 1683). Sin Miha, državnika i humanista. Prvu izobrazbu stekao u rodnom gradu u privatnoj isusovačkoj školi. God. 1629. na poziv ujaka P. Beneše, visokog službenika Rimske kurije, pošao u Rim, gdje je do 1634. na isusovačkom sveučilištu Collegium Romanum pohađao humanistički razred i tri godine filozofije. Građansko i crkveno pravo studirao je na sveučilištima u Fermu 1634–36. i Bologni 1636–38, postignuvši doktorat obaju prava. Vrativši se u Rim, četiri godine pohađao je teologiju i tu, čini se, bio zaređen za svećenika. U Bologni je izvanredno slušao matematička predavanja u Galileijeva prijatelja i suradnika B. Cavalierija, a u Rimu u Galileijeva učenika B. Castellija. God. 1643. vratio se kući te uskoro postao prebendarnim opatom benediktinske opatije sv. Kuzme i Damjana na otoku Pašmanu, kanonikom katedralnog zbora u Dubrovniku i zamjenikom dubrovačkog nadbiskupa. Nakon privatnog putovanja u Rim 1653, ondje je do smrti bio službeni diplomatski predstavnik Dubrovačke Republike pri Svetoj stolici. U Rimu je uspostavio bliske odnose s mnogim našim ljudima, kojima je osobito pomagao kao predsjednik hrvatskog Zbora sv. Jeronima (1659–63, 1665–67, 1674–76. i 1680–83). Napose je bio na usluzi povjesničaru I. Lučiću, kojemu je više godina pružao gostoprimstvo u svojoj iznajmljenoj kući, pomagao u znanstvenom radu i kao kustos Vatikanske knjižnice stavljao na raspolaganje njezine bogate fondove. S njim je također uspješno branio čast i ugled rodnoga kraja od nepravednih napadaja nekih talijanskih i francuskih pisaca. Najveće je zasluge G. stekao u službi vlastite domovine. Ponajviše njegovu zauzimanju treba zahvaliti što su 1658. isusovci u Dubrovniku otvorili srednjoškolski zavod Collegium Ragusinum. Zdušno se zalagao da na vodeća mjesta u maloj ali važnoj benediktinskoj Mljetskoj kongregaciji dolaze domaći sinovi. Vodio je upornu diplomatsku i političku borbu protiv urotnika, koji su otok Lastovo htjeli izručiti Mletačkoj Republici. Uložio je mnogo truda i diplomatske vještine u obrani dubrovačke pomorske i kopnene trgovine, koju su Mlečani nastojali onemogućiti, zbog čega je 1674/75. iz Rima putovao u Mletke. Osobite zasluge stekao je nakon katastrofalnog potresa (1667), tražeći na svim stranama materijalnu, stručnu i vojnu pomoć. Slao je u Dubrovnik stručnjake, novac, hranu, strojeve pa i oružje, izvlačio dubrovačke kapitale iz talijanskih banaka i osigurao međunarodnu političku i diplomatsku potporu Dubrovniku protiv turskih i mletačkih pritisaka i ucjena. S rimskim arhitektima izradio je plan o obnovi grada te predložio čitav niz dalekovidnih političkih, društvenih, gospodarskih, kulturnih i vjerskih reforma, koje su imale svrstati Dubrovačku Republiku u red najnaprednijih država. Živo se zalagao za promjenu dubrovačke vanjske politike, za njezin oslon na Francusku, tada vodeću silu u Europi, mjesto dotadašnjeg oslanjanja na Španjolsku i Tursku, koje su već bile prešle zenit svoje moći. Odlučno se borio za puno priznavanje suverenosti Dubrovačke Republike od strane nekih talijanskih kneževina i republika. Osigurao joj je međunarodnu političku i diplomatsku potporu u njezinu najtežem sukobu s Turcima, kada su oni 1670-ih – u ime imovine u potresu poginulih građana i navodne štete koju su im nanijele dubrovačke oblasti za Kandijskog rata (1645–69) naplaćivanjem povišenih carina – tražili da im isplati 2150000 talira, zaprijetivši da će učiniti kraj njezinoj nezavisnosti. God. 1679. u Parizu je od Luja XIV. tražio diplomatsku i materijalnu pomoć. Za njegove zasluge Senat ga je 1680. htio imenovati dubrovačkim nadbiskupom, ali je on to odlučno odbio s obrazloženjem da kao običan svećenik u Rimu može bolje služiti domovini nego kao nadbiskup u Dubrovniku. G. je također bio u službi Svete stolice, i to najprije kao službenik Tajništva za dopisivanje s kršćanskim vladarima na latinskom jeziku, zatim kao stručni savjetnik Kongregacije indeksa za cenzuru knjiga 1658. te kao drugi kustos od 1661. i 1682. kao glavni upravitelj Vatikanske knjižnice, istaknuvši se i u katalogiziranju postojećih i nabavi novih vrijednih fondova i knjiga. Kao iskusan diplomat bio je 1662. jedan od dvojice predstavnika pape Aleksandra VII, koji su u San Quiricu kraj Siene vodili službene pregovore s francuskim poklisarom o mirnom rješenju sukoba Papinske Države s Francuskom, a nakon dvije godine putovao je u Pariz kao tajnik papinskog izaslanstva na svečano potpisivanje Pisanskog mira. U papinskom Državnom tajništvu uživao je glas stručnjaka za slavenske narode te pitanje Turaka, zauzimajući se za njihovo istjerivanje iz Europe s pomoću saveza europskih država. U diplomaciji se uspješno služio svojim pjesničkim i govorničkim talentom. Više je puta kao odličan govornik nastupao u svečanim zgodama pred papom i kardinalima, na pogrebima poznatih ljudi, za svečanog ulaska u Rim švedske kraljice emigrantkinje Kristine (1655). Kao vrstan pjesnik i nadaren književnik uživao je velik ugled u pape Aleksandra VII. i njegova nećaka kardinala F. Chigija, kojima je sastavljao latinska pisma i pisao govore. Govorio je i razumio više jezika (talijanski, latinski, grčki, francuski, španjolski, portugalski, ruski i turski), što mu je olakšavalo komunikaciju i bavljenje znanošću. Kao izrazit polihistor, G. se čitav život bavio kulturnim i znanstvenim radom. Prvi njegov književni rad bila je drama u stihovima na latinskom jeziku, koju je napisao kao student prve godine filozofije u Rimu. Potom je pisao pjesme, pjesničke poslanice, satire, govore i znanstvene rasprave te prevodio s grčkog na latinski, što mu je među učenjacima okupljenim oko pape Aleksandra VII. i švedske kraljice Kristine pribavilo velik ugled. Pokazivao je zanimanje za književnost, teologiju, filozofiju, pravo, povijest, matematiku, fiziku, meteorologiju. Eksperimentirao je i bavio se praktičnom primjenom teorijskih spoznaja u optici, brodarstvu, nautici i hidromehanici, ostavivši iza sebe više knjiga, rasprava i članaka. Posebnu brigu posvetio je proučavanju povijesti Dubrovnika te napisao opsežne životopise poznatijih suvremenika (J. Palmotić, P. Beneša, L. Allacci i C. Rasponi) i nekih starijih grčkih matematičara, po čemu je jedan od prvih biografa Dubrovčana. Bio je član književne akademije Dei Ricovrati u Padovi i Kraljevske književno-
-znanstvene akademije kraljice Kristine u Rimu te uspješno surađivao sa znanstvenom akademijom Del Cimento u Firenci. Surađivao je i održavao veze s brojnim književnicima i učenjacima ne samo u Rimu i Italiji nego i u Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji i Nizozemskoj (V. Viviani, M. Ricci, B. Castelli, B. Cavalieri, G. A. Borelli, L. Magalotti, I. Boulliau, A. Auzout, H. i A. Valois, P. Corneille, E. Bigor, G. Ménage, J. B. Bossuet, N. Steensen, C. Huygens, D. Papenbroeck), a isto tako i s onima u Dubrovniku, Splitu, Trogiru i Zadru. Koliko su bile žive veze s tim i ostalim ljudima, posebno s njegovim sugrađanima i s dubrovačkim Senatom, pokazuje i činjenica da se samo u Dubrovniku do pol. XVIII. st. čuvalo više od 2000 njegovih pisama. Iako ih se sačuvalo manje od četvrtine, ona su i danas znamenit izvor za poznavanje političkih, kulturnih, gospodarskih i vjerskih prilika u Dubrovniku u XVII. st. Ostavio je iza sebe devedesetak tiskanih i rukopisnih djela, od kojih su se neka izgubila. U rukopisu su se sačuvala: De basilica Lateranensi; Discorso sopra la Congregatione Melitense di monaci di s. Benedetto; Discorso sopra la fortificatione della Città; De praesenti statu Ottomanici imperii; Vita Petri Benessae; Discorso sopra l’augmento dell’entrate publiche di Ragusa; Discorso sopra il titolo di czar da darsi al Gran Duca di Moscovia; Discorso sopra le lagune di Venetia; L’oratione sopra l’aggregatione alla nobiltà di Ragusa nel Consiglio Grande di quella Republica i dr.

DJELA: Festinatio B. Virginis Elisabetam invisentis Latine, Graece, oratorie, ac poetice pertractata. Romae, Ex Typographia Francisci Corbelleti, 1631. – Peripateticae philosophiae pronunciata disputationibus proposita (S. l., s. a.; oko 1635). U: Septem illustrium virorum poemata. Antverpiae, Ex officina Plantaniana Balthasaris Moreti, 1660, 1662, Amstelodami, Apud Danielem Elsevirium, 1672. – Appiani Alexandrini Romanarum historiarum de bellis Illyricis (prijevod s grčkoga). U: I. Lučić, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Amstelodami, Apud Ioannem Blaev 1666. i svim kasnijim izdanjima. – Oratio de eligendo summo pontifice sede vacante post obitum Alexandri VII…, Romae, Ex Typographia Nicolai Angeli Tinassi, 1667, Romae, Apud Successores Mascardi, 1670, Amstelodami, Apud Danielem Elsevirium, 1672. – Apologia Statilii. U: Integrum Titi Petronii Arbitri Fragmentum. Amstelodami, Typis Ioannis Blaev, 1670, 1671. – De vita, ingenio et studiis Auctoris (Iunii Palmottae). U: Christiade J. Palmotića. V’ Rimu, Po Iacobu Mascardichiu, 1670, Budim 1835. – De laudibus Serenissimae Reipublicae Venetae et cladibus Patriae suae carmen. Venetiis, Typis Io. Francisci Valvasensis, 1675, 1676. – In funere Caesaris Rasponi S. R. E. Cardinalis. Romae, Ex Typographia Francisci Tizzoni, 1676, Parisiis, Typis S. Michallet, 1678. – Disputatio de opinione probabili cum P. Honorato Fabri, Soc. Jesu theologo. Romae, Typis Francisci Tizzoni, 1678, Mechliniae, Excudebat G. Lintsius, 1679. – Dissertationes physico-mathematicae quatuor. Amstelodami, Apud Danielem Elsevirium, 1680. – Antiquitatum Rhacusanarum brevis diatriba. U: Commentariolus de origine et incremento urbis Rhacusanae. Rhacusii, Typis Andreae Trevisan, 1790. – Le tre descrizioni del terremoto di Ragusa del M.DC.LXVII. Venezia 1828. – Discorso sopra i popoli di lingua slava. All’Eminentissimo Card. Rasponi. U: A. I. Turgenev, Historica Russiae monumenta ex antiquis exterarum gentium archivis et bibliothecis deprompta, 2. Petropoli 1842. – Leonis Allatii vita. U: Nova Patrum Bibliotheca, II/6. Romae 1853. – De vita Leonis Alatii. Nova fragmenta. U: Nova Patrum Bibliotheca, 10. Romae 1905. – Discorso sopra lo stato della Republica di Ragusa dopo il terremoto et incendio della Città e di quello che sarebbe da fare in quella contingenza in ordine al sollievo di essa. U: J. Radonić, Acta et diplomata Ragusina, III/2. Beograd 1939. – Instruzione per la fabrica del duomo di Ragusa. U: K. Prijatelj, Dokumenti za historiju dubrovačke barokne arhitekture. Tkalčićev zbornik, 2. Zagreb 1958. – Hrvatski latinisti, 2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1970.
 
LIT.: F. M. Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, 2. Ragusa 1803, 138–144. – F. Ambrosoli: Stefano Gradi. Galleria di Ragusei illustri. Ragusa 1841, 1–4. – Đ. Körbler: Latinske pjesme Junija Palmotića. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1912, 7, str. 367–392. – Isti: Život opata Stjepana Gradića i njegov rad za Dubrovnik. Uvod u: Pisma opata Stjepana Gradića Dubrovčanina Senatu Republike Dubrovačke. Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, 1915, 37, str. 1–99. – F. Banfi: Cristina di Svezia e Stefano Gradi di Ragusa. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 14(1939) XXVI/154, str. 363–394. – V. Gortan: Stjepan Gradić (predgovor s bibliografijom u: Hrvatski latinisti, 2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 3). Zagreb 1970. – S. M. Crijević: Bibliotheca Ragusina, 4. Zagreb 1980, 98–124. – S. Krasić: Neki filozofski pogledi Dubrovčanina Stjepana Gradića. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 6(1980) 11/12, str. 51–81. – Ž. Dadić: Povijest egzaktnih znanosti u Hrvata, 1. Zagreb 1982, 216–231. – S. Krasić: Stjepan Gradić and Cultural Conditions in Seventeenth-Century Dubrovnik. East European Quarterly (Boulder), 16(1983) 1, str. 17–31. – Zbornik radova o dubrovačkom učenjaku Stjepanu Gradiću. Zagreb 1985. – S. Krasić: Stjepan Gradić (1613–1683). Život i djelo (s bibliografijom). Zagreb 1987. – Spomenica posvećena dubrovačkom polihistoru Stjepanu Gradiću u povodu 300. obljetnice smrti (1684–1984) (!). Zagreb 1989. – S. Antoljak: Hrvatska historiografija do 1918, 1–2. Zagreb 1992. – M. Kurelac: Ivan Lučić. Otac hrvatske historiografije. Zagreb 1994. – V. Stipetić: Financije i obnova gospodarstva Dubrovačke Republike nakon potresa 1667. godine u djelu Stjepana Gradića. U: Tendencije u razvoju financijske aktivnosti države. Zagreb 2000, 341–357. 
 
Stjepan Krasić (2002)