JURKOVIĆ, Janko

JURKOVIĆ, Janko, pedagog i pisac (Požega, 21. XI. 1827 — Zagreb, 20. III. 1889). Nakon niže gimnazije 1842. u Požegi, završio 1844. dvogodišnji filozofski studij i 1848. bogoslovlje u Zagrebu, gdje je 1848–50. kao privatist studirao na Pravoslovnoj akademiji, a 1854–55. pripremao se za učiteljski ispit iz klasične filologije na bečkom Sveučilištu. Čekajući na ređenje, radio kao pomoćnik urednika Katoličkoga lista te se, oduševljen ilirskim pokretom, počeo baviti književnošću. Istupio 1849. iz sjemeništa i prešao u uredništvo Gajevih Narodnih novina. God. 1851–52. bio je perovođa vukovarske podžupanije, a od 1852. namjesni učitelj u zagrebačkoj i 1855–60. pravi učitelj u osječkoj gimnaziji. Nakon premještaja u Zagreb nastavnik je do 1862, perovođa Hrvatske dvorske kancelarije do 1865. i od 1864. službeni prevoditelj hrvatskih nastavnih spisa na njemački jezik te drugi školski nadzornik za Hrvatsku i Slavoniju, a 1865–68. savjetnik pri Namjesničkom vijeću. God. 1871–74. bio je tajnik za bogoštovlje i nastavu, a 1874–87. nadzornik srednjih pučkih škola u Hrvatskoj i Slavoniji. Djelujući na području školske uprave, istaknuo se kao organizator te autor i provoditelj školskoga zakona. Član je pravopisnoga povjerenstva 1862–64. Prema nalogu bana I. Mažuranića 1873. bio u povjerenstvu za pripremu zakonske osnove o ustroju višega trgovačkoga učilišta u Zagrebu, a 1874. izradio je Zakonsku osnovu ob ustroju pučkih učiona i preparandija za pučko učiteljstvo, koja je odlukom Hrvatskoga sabora postala zakonom. Pisateljski rad započeo kao sjemeništarac objavivši preradbu pripovijesti C. Schmida Janješce (1848). U hrvatsku književnost ulazi u razdoblju protorealizma te, iako se razvija pod utjecajem zapadnoeuropske, u prvom redu njemačke književnosti, oblikuje vlastiti pripovjedni stil s odmjerenošću latinskoga izričaja i elementima narodnoga govora te ga A. Šenoa uz F. Kurelca drži najboljim hrvatskim prozaistom. S naglašenim tematskim pomakom prema aktualnoj društvenoj zbilji, humorom, ponekad i satirom, ocrtava malograđanski i poluintelektualni svijet, a bez idealizma opisuje i selo. U pripovijesti sa značajkama moderne pripovjedačke strukture Ulomci iz lomna i krševita života jednoga starovjerskoga pučkoga učitelja (Neven, 1855), poslije naslovljenoj Pavao Čuturić, napustivši hajdučko-tursku tematiku u hrvatskoj novelistici, opisom poluinteligenta u liku seoskoga učitelja ostvaruje literarni tip simboličkoga značenja. Liku učitelja vraća se u pripovijetkama Timotija Patkov (1872) i Seoski mecenati (1880), a u poučnim pripovijetkama za mladež Tri lipe i Prelja (1858) i Milko i Darinka (1863) prepoznatljivi su elementi nacionalne romantičarske struje. Elemente komike unosi u prozu Izabrana djela (1862) s podnaslovom Šaljivi spisi, od kojih su Tuskulaniade (Neven, 1860) »izvanredno uspjeli počeci našeg literarnog feljtona« i »prethodnici Šenoinih Zagrebulja« (D. Jelčić, M. Šicel). Okušao se u kraćem putopisnom žanru (Mikroskopične crtice putopisne, od Zagreba do Novoga Sada. Pozor, 1862), a pisao i poučne pjesme, basne i dramske tekstove, uzimajući za komedije zaplete iz narodnih pripovijetka (Što žena može, 1872). Najzanimljiviji dio njegova opusa čine rasprave o književnoestetskim i književnoteorijskim pitanjima u kojima se zauzima za više estetske kriterije u književnosti, iako ih ne uspijeva uvijek i dosljedno primijeniti u vlastitim djelima. — Bavio se jezikoslovljem; u raspravi Misli o jeziku (Neven, 1855), zauzima se za njegovanje i zaštitu hrvatskoga jezika, a o njegovim izražajnim obilježjima u pučkim govorima piše u članku O metafori našega jezika (Rad JAZU, 1875, 31). Ozbiljnost pisateljskoga posla, potrebu sustavnoga rada i svestrane izobrazbe pisca promiče u raspravama Pismo nekomu mladom prijatelju o spisateljskom zvanju (uvršteno u Hrvatsku književnu kritiku. Zagreb 1950) i Naši kalendari (Pozor, 1862), a teorijske postavke o kazalištu iznosi u člancima Moja o kazalištu (Neven, 1855) i O narodnom komusu (Rad JAZU, 1869). Dramska djela izvođena su mu na kazališnim scenama u Zagrebu (1871, 1873, 1881, 1886, 1917, 1924), Dubrovniku (1925–26) i Samoboru (1939). Priredio izdanja Relkovićeva Satira (1857) i Kanavelićeva epa Sveti Ivan biskup trogirski (1858), sastavio hrvatsko-latinske vježbenice za hrvatske gimnazije (1863) te prevodio s francuskoga (F. R. de Chateaubriand, J. de La Fontaine). Surađivao u periodicima Neven (1854–56), Narodne novine (1859–60, 1862), Leptir (1861), Naše gore list (1861, urednik), Novi pozor (1869), Rad JAZU (1869–70, 1875), Vienac (1869–70, 1872), Agramer Zeitung (1874, 1881), Die Drau (1874), Agramer Tagblatt (1886), Mali dobrotvor (1896–97), Rodoljub (1897), a radovi su mu objavljeni i u Glasniku Županije požeške (1911), Međimurskim novinama (1920) i Mladosti (1927–28). Uvršten u Antologiju hrvatskoga humora (Zagreb 1999) te u antologijski izbor Hrvatski putopis od XVI. stoljeća do danas (Zagreb 2002). Pravi član JAZU od 1867, a nakon Šenoine smrti 1882. preuzeo i mjesto potpredsjednika MH. Djela su mu prevođena na albanski, češki i njemački jezik. Potpisivao se i J. J.