BELAN, Branko

BELAN, Branko, prozni pisac, filmski kritičar, redatelj i filmolog (Postira, 15. XI 1912). Osnovnu školu (1918–1922) i realku (1922–1929) završio je u Splitu. Studirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu (1931–1936), gdje je 1940. nakon rigoroza stekao doktorat. Od 1940. do 1947. radio je kao upravno-pravni referent u državnim nadleštvima u Zagrebu. God. 1947. zaposlio se u »Jadran-filmu« kao dramaturg, pisac scenarija i redatelj dokumentarnih filmova, 1951–1962. slobodni je filmski radnik, pisac scenarija i redatelj, 1963–1973. radi kao urednik za masovne medije u tjedniku Telegram, a 1970. postaje voditelj Katedre za montažu na Akademiji za kazalište, film i TV u Zagrebu, gdje je 1979. umirovljen u zvanju redovitog profesora. Zatim je preselio u Split, gdje je i dalje aktivan kao publicist i književnik. Član je Društva književnika Hrvatske (od 1961). — Svoj prvi dokumentarni film Elektrifikacija režirao je B. 1947, a zatim su slijedili: Ribari Jadrana i Tunolovci (1948), Vriština i klasje (1949), Ne spavaju svi noću (1951) i Istarski puti (1953). Za »Jadran-film« je režirao svoj prvi igrani film Koncert (1954) prema scenariju V. Desnice, u kojem je obuhvatio zagrebački život u rasponu 1922–1945. Autor je ideje za slovenski igrani film Trenutki odločitve (1955) u režiji F. Čapa. Za »Bosna-film« je po motivima drame Kuća Narančića G. Gamulina napisao scenarij i režirao film Pod sumnjom (1956). Između 1957. i 1961. režirao je još nekoliko dokumentarnih filmova (Jesen na otoku Braču, Vjekovi Hvara, Mediteranski prozori itd.). Njegov posljednji redateljski rad jest kratki igrani film Dobričina (1966). B. je jedan od osnivača Društva filmskih radnika Hrvatske (1950) i urednik prvoga poratnog filmskog časopisa u Zagrebu Filmska revija (1950–1952). Objavio je više teorijskih knjiga o različnim aspektima estetike, povijesti i sociologije filma. Filmološke članke, eseje i studije tiskao je u publikacijama: Film (1952), Filmska revija (1952, 1955), Književne novine (1955), Kinematografija (1956), Krugovi (1957), 15 dana (1959, 1960), Forum (1964), Oko (1979) i dr. Preveo je filmološke studije s talijanskog (R. May, Jezik filma, 1948) i engleskog (P. Roth, Film do danas, 1949). Od 1950. do 1973. javljao se filmskom kritikom i prikazima, a od 1963. TV kritikom u dnevnom i tjednom tisku (Vjesnik, Telegram, Borba, Nedjeljna Dalmacija). Bavi se i književnim radom. Prvu pripovijetku Kadence objavio je u Noveli-filmu (1954, 43). Poslije 1961. intenzivnije se bavio književnošću pa je objavio više pripovijedaka i romana tematski vezanih uz neke etičke dileme suvremena života. Objavljuje i futurološku te znanstveno-fantastičnu prozu u biblioteci Sirius. Književne radove objelodanio je u publikacijama: Novela-film (1954, 1955), NIN (1955, 1956, 1964), Krugovi (1957, 1958), Književnik (1959–1961), Republika (1961, 1962), Forum (1962, 1975, 1977), Kolo (1963, 1964), Književna kritika (1974). Bio je urednik Telegrama (1963–1973). Prevodio je s engleskog (J. Steinbeck, H. Lofting, J. Hilton, I. Asimov). Proza mu je uvrštena u Izabranim novelama, 3 (Zagreb 1959), a neki radovi prevedeni na češki, poljski, slovački i slovenski. Od 1966. do 1977, na Radio-Zagrebu emitirano je više njegovih radio-igara: Jakov u podrumu (1967), Raj za mrlje (1969), Farsa o čovjeku od imena (1976). Izvedene su i tri njegove TV drame: Biografija utopljenice (1965), Deseti rođaci (1968), Nina-nana za Pavlicu (1976). Dobio je prvu nagradu savezne vlade za dokumentarni film Tunolovci (1948), Nagradu grada Zagreba za roman Kutija od ebanovine (1961), nagradu Saveza novinara Jugoslavije »Dušan Timotijević« kao najbolji TV kritičar (1978) i Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1980).