BELOSTENEC, Ivan

BELOSTENEC, Ivan (Bilostinac), pjesnik, pisac propovijedi i leksikograf (Varaždin ?, 1593. ili 1594 — Lepoglava, 10. II 1675). O njegovim ranim godinama ništa nije poznato. God. 1616. ušao je u Lepoglavi u Pavlinski red. Od 1618. do 1621. polazio je filozofiju u bečkomu isusovačkom kolegiju, a 1621–1624. studirao je teologiju u Rimu. Tada odlazi u Lepoglavu gdje je 1627. postao prior pavlinskog samostana. Od 1630. bio je prior samostana u Sveticama kod Ozlja, gdje se upoznao s Petrom Zrinskim. Obavivši vizitaciju u istarskoj pavlinskoj provinciji (1641), bio je istovremeno i prior u Sveticama i u Svetoj Jeleni kod Čakovca (1642–1644). Ponovno je boravio u Istri kao administrator provincije (1644–1647) i vikar (1647–1652), zatim kao vikar u Lepoglavi (1652–1654) i prior u Sveticama (1654–1656). Bio je provincijal istarskih pavlina (1656–1659) i ponovno prior u Svetoj Jeleni (1659–1662), pa u Sveticama (1662–1663). Od 1663. je živio stalno u Lepoglavi. — Prema svjedočanstvu biografa Nikole Bengera, B. je napisao tri djela: zbirku pjesama Bogomila (1665), Deset propovijedi o Euharistiji (1672), latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik Gazophylacium, koji je poslije autorove smrti ostao u rukopisu te je tiskan 1740. u Zagrebu. Belostenčeve se pjesme nisu sačuvale, a propovijedi su poznate prema jedinom primjerku što ga je u budimpeštanskoj sveučilišnoj knjižnici pronašao L. Hadrvics. Propovijedi su pisane jezikom koji — u skladu s književnojezičnim nazorom ozaljskog kruga (oko P. Zrinskog) — spaja osobine svih triju narječja: čakavskog, kajkavskog i štokavskog. Po istim je načelima sastavljen i Gazophylacium, u kojem su posebno označene riječi iz Dalmacije (D.) i iz Slavonije (Scl.), a upotrijebljeni su i osobiti znaci za reflekse jata (ė) i poluglasa (ë). Rukopis su Belostenčeva rječnika prije tiskanja redigirali pavlini Jeronim Orlović i Andrija Mužar, dodajući u nj nešto primjera iz knjiga objavljenih poslije Belostenčeve smrti (iz Vitezovićeva Priričnika 1703. i Della Bellina rječnika 1728), ali ne narušavajući njegovu prvotnu koncepciju. Stoga nisu utemeljene prijašnje sumnje (F. Fancev, V. Dukat) o Belostenčevu autorstvu rječnika, koji valja ocijeniti kao najopsežnije hrvatsko leksikografsko djelo XVII st. i kao izvrstan plod onovremene koncepcije o prožimanju svih narječja u književnom jeziku.