BENAC, Alojz

BENAC, Alojz, arheolog (Plehan kod Dervente, 20. X 1914). Srednju školu polazio je u Vinkovcima, Derventi, Visokom i Zagrebu. Klasičnu filologiju i arheologiju studirao je i diplomirao (1937) u Beogradu. God. 1951. obranio je doktorat na Filozofskom fakultetu u Ljubljani disertacijom Prehistorijsko naselje Nebo i problem butmirske kulture. Bio je profesor gimnazije u Vranju (1939/1940) i u Mostaru (1940–1943). Od 1943. do 1945. sudjeluje u NOR-u. Poslije rada u Ministarstvu prosvjete NR BiH u Sarajevu prelazi 1947. na rad u Zemaljski muzej BiH, gdje obavlja najprije dužnost kustosa i šefa Prahistorijskog odsjeka, pa načelnika Arheološkog odjeljenja, a od 1957. do 1968. na dužnosti je direktora. Od 1964. počinje predavati arheologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a 1968. prelazi na taj fakultet gdje do 1978. kao redoviti profesor predaje arheologiju i povijest starog vijeka. Kao gostujući profesor predavao je prapovijesnu arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zadru (1962–1965), a 1965. držao je tečaj iz prapovijesti Balkana na Sveučilištu u Münsteru. Dolaskom u Zemaljski muzej, B. je započeo mnogostruku i uspješnu djelatnost kao arheolog i organizator rada na proučavanju arheologije u BiH i Jugoslaviji. Svoja je istraživanja usmjerio najprije na probleme neolitika i eneolitika zapadnog Balkana te posebno BiH, a onda i na pitanja etnogeneze i kulture Ilira u brončano i željezno doba te na problem seobe Indoevropljana na balkanski prostor. Iskapao je niz važnih arheoloških lokaliteta iz neolitika i eneolitika (Hrustovača u dolini Sane, Nebo kod Travnika, Kakanj, Varoš kod Koraja, Pivnica kod Odžaka, Obre kod Kaknja, Zelena pećina kod Mostara, Crvena Stijena u Crnoj Gori, Zecovi kod Prijedora i dr.), kao i neke iz kasnijih vremena (delmatske gradine na Duvanjskom i Livanjskom polju i dr.) i time bitno pridonio rasvjetljavanju prapovijesnog doba u BiH. Na temelju rezultata tih istraživanja napisao je niz sintetskih radova i monografija u kojima je riješio ili rješavao važna pitanja nastanka i razvoja mnogih neolitskih i eneolitskih kultura, posebno butmirske, kakanjske, vučedolske, lisičićke, kao i pitanja kronologije brončanodobne i željeznodobne ilirske kulture u Bosni, posebno na području Glasinca. Rezultate arheoloških istraživanja, kao i radove o raznim problemima prapovijesti zapadnog Balkana, B. je objavio u brojnim domaćim i stranim časopisima i u nekoliko monografija, najviše u Glasniku Zemaljskog muzeja (Završna istraživanja u pećini Hrustovači, 1948, 3; Neolitsko naselje u dolini Bile, 1953, 8; Osnovna obilježja neolitske kulture u Kaknju i Prehistorijska gradina Zecovi kod Prijedora, 1956, 11; Crvena Stijena – stratum I–IV te Zelena Pećina, 1957, 12; Pivnica kod Odžaka i neki problemi kostolačke kulture, 1962, 17; Obre II, 1971, 26; Obre I, 1972–1973, 27/28), te u periodicima Archaeologia Iugoslavica (1954, 1960), Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne (1957–1959), Bericht der Römisch-Germanischen Kommission (Berlin 1961), Diadora (1962), Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva (1963), Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (1966), Radovi. Filozofski fakultet u Sarajevu (1970–1971), Balcanica (1972) i u zborniku Adriatica praehistorica et antiqua (posvećenom G. Novaku, Zagreb 1970). Njegovi radovi o problemu etnogeneze i kulture Ilira tiskani su u časopisima Arheološki radovi i rasprave (O učešću Ilira u egejskoj seobi, 1967, 4/5), Studia Albanica (Tirana 1972), Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja (O identifikaciji ilirskog etnosa, 1973, 11), u zborniku Simpozijum o teritorijalnom i hronološkom razgraničenju Ilira u praistorijsko doba (Sarajevo 1964) i dr. Njegov izrazit smisao za sinteze vidljiv je u radovima o duhovnom (religija, umjetnost) i gospodarskom (stanovanje, ishrana itd.) životu prapovijesnog čovjeka u BiH. Osim prapovijesnih, važna su i njegova istraživanja srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – stećaka, o kojima je pokrenuo izdavanje posebne serije monografijâ. Sâm je u toj seriji monografski obradio nekropole na području Olova, Širokog Brijega i na Radimlji. God. 1963. osnovao je u okviru Naučnog društva BiH (od 1966. u okviru ANUBiH) Centar za balkanološka ispitivanja. Kao rukovodilac tog Centra organizira niz tematskih simpozija iz paleobalkanistike, pokreće izdavanje velike sinteze o prapovijesti Jugoslavije, usmjerava sustavna istraživanja na niz dotada slabo proučavanih područja i pokreće važnu izdavalačku djelatnost. — B. je obavljao niz odgovornih funkcija u znanstvenim i stručnim tijelima i u društveno-političkim organizacijama u kojima je razvio mnogostranu i plodnu djelatnost. Bio je prvi predsjednik Koordinacijskog odbora arheologa Jugoslavije, predsjednik Arheološkog društva Jugoslavije 1953/1954, predsjednik Muzejskog društva BiH 1955/1956, predsjednik Nacionalnog komiteta za balkanologiju Jugoslavije (od 1977), stalni je član Conseil permanent de l’Union internationale des sciences préhistoriques et protohistoriques od 1956, te Association international d’études sud-est européen od 1977; član je mnogih republičkih i saveznih savjeta i odbora za znanost i kulturu, nekih međuakademijskih odbora i znanstvenih institucija u inozemstvu (Talijansko društvo za prethistoriju i protohistoriju u Firenci, Njemačko arheološko društvo u Berlinu i Frankfurtu na Majni, od 1958). God. 1961. izabran je za dopisnog člana Naučnog društva BiH, a 1967. i za redovitog člana ANUBiH. U toj Akademiji je obavljao dužnost sekretara odjeljenja za društvene znanosti 1969–1972, od 1972. do 1977. generalni je tajnik, a od 1977. predsjednik te Akademije. Dopisni je član SANU od 1972, JAZU od 1975. i SAZU od 1977. God. 1977/1978. obavljao je dužnost predsjednika Savjeta akademija znanosti i umjetnosti SFRJ. Od 1982. je glavni urednik redakcije Enciklopedije Jugoslavije za SR BiH. Za svoj rad odlikovan je nizom domaćih i stranih odlikovanja: Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom (1970), Nagradom AVNOJ-a (1976), Orden republike sa zlatnim vijencem (1977), Ordine »Al merito della Repubblica Italiana« (1979) i dr.