BENEŠA, Damjan

BENEŠA, Damjan (Benešić, Benessa, Benessius, Damianus), humanist i pjesnik (Dubrovnik, 1477 — Dubrovnik, potkraj prosinca 1539). Podrijetlom je iz vlasteoske obitelji. Otac mu Paskval imao je i dvije kćeri iz prvog braka, Fjoku i Petronilu. B. je humanističku naobrazbu dobio u Dubrovniku, gdje mu je profesorom bio i znameniti pjesnik Ilija Crijević. Sigurnih dokaza nema, ali bi se po mnogim aluzijama na osobe i događaje u Benešićevu pjesništvu moglo zaključiti da je nekoliko mladenačkih godina proveo na studiju u Italiji. God. 1497. primljen je u Veliko vijeće Republike, nekoliko je godina izbivao iz Dubrovnika zbog trgovačkih poslova, a god. 1504. izabran je za kapetana jedne od dubrovačkih tvrđava. Iz jednoga njegova pisma saznaje se da je 1514. boravio u Lyonu i ondje izdao ep Punica rimskog pjesnika Silija Italika (Opus de secundo bello punico, impressum Lugduni expensis Bartholomaei Troth. MDXIIII), posvetivši ga G. B. Sodoriniju. Oženio se 1526. Jakominom Pucić, s kojom je imao tri sina (Paskvala, Dominka i Matiju) i tri kćeri (Dživu, Mariju i Anicu). Aktivno je sudjelovao u upravi Republike: bio je četiri puta član Malog vijeća (između 1527. i 1539), dva puta providur (1534. i 1537), tri puta član Vijeća umoljenih (1524, 1526. i 1527) i tri puta knez Republike (u prosincu 1531, kolovozu 1534. i veljači 1537). Kako svjedoči analist Nikola Ranjina, B. je umro kao žrtva neke velike epidemije. Testament je izdiktirao 12. XII 1539. — Za života je objelodanio samo 3 epigrama (u djelu Jurja Dragišića De natura coelestium spirituum, Firenca 1499) i 2 poslanice Sodoriniju (u spomenutom izdanju Silija Italika 1514). Sav mu je ostali, vrlo obilan, pjesnički rad ostao u rukopisu. Sadržan je (osim epa De morte Christi, kojega se autograf čuva u Naučnoj biblioteci u Dubrovniku) u rukopisu Poemata iz Knjižnice Male braće u Dubrovniku, koji su Matijašević i Agić smatrali autografom, ali Körbler – što je vjerojatnije – misli da nije autograf, iako je prepisan za pjesnikova života, nego da su samo neki kasniji dodaci Benešićevi. U drugom rukopisu, Opera omnia, također iz Knjižnice Male braće, sadržana su cjelokupna Benešićeva djela, što ih je sredio, prepisao i obilnim bilješkama popratio dubrovački franjevac Antun Agić. U prvom dijelu, nakon Agićeva prologa, nalazi se pjesnikov ep De morte Christi, prepisan iz nepoznata, vjerojatno izgubljena kodeksa. U drugom dijelu nalaze se sve ostale Benešićeve zbirke, a Agić ih je u cjelini, osim grčkih pjesama, prepisao iz spomenutog rukopisa Poemata. Na sređivanju i prepisivanju te Benešićeve ostavštine radio je Agić 1816. na otoku Malti, gdje se zatekao u karanteni zbog pojave kuge. Benešićeva se ostavština sastoji od nekoliko pjesničkih zbirki: 3 knjige epigrama (Epigrammatum liber, ima ih oko 120; u rukopisu nedostaju početni listovi), 11 ekloga (Bucolicorum liber, 10 u heksametrima, 1 u elegijskim distisima), 2 knjige lirskih pjesama (Lyricorum liber, ukupno 36 oda), 11 satira (Sermonum liber) i, pod Agićevim naslovom Miscellanea, još nekoliko pjesama i parafraza (npr. iz Tibula II 6 i Marcijala VIII 38), nekoliko prijevoda-parafraza s grčkoga (među njima i jedna elegija Grgura Nazijanskoga) i nešto proze. U proznom Epilogu na kraju zbornika B. ističe kako je taj rukopis pripremio za tisak pa, ako kod čitalaca bude imao uspjeha, objavit će svoje glavno djelo, što ga je dovršio, ep De morte Christi. Taj ep, u 10 knjiga s više od 8300 heksametara, otegnuta je, vrlo opširna parafraza evanđelja s temom muke i smrti Kristove, bez cjelovitijega pjesničkog nadahnuća. Mogu se u njemu nazrijeti i utjecaji Jakova Bunića. U golemu broju stihova različnih pjesničkih vrsta kao vredniji ističu se epigrami, koji su tematski i metrički vrlo raznoliki, sadržavajući najviše vijesti o pjesnikovu životu i njegovoj okolini; mnogi bi po ritmu i tonu pripadali tradicionalnim odama ili prema sadržaju i opsegu elegijama (nekima je i naslov takav), ili dijaloškim eklogama. Ima u prvoj knjizi nekoliko inventivnijih epigrama što su nastali u mladenačko doba i sadrže ljubavnu tematiku, a posvećeni su djevojci Zanni, Francuskinji. Drugu knjigu čine uglavnom prigodnice u hendekasilabima, a u trećoj, plodu starijih dana, pretežu nabožni motivi. U lirskim pjesmama, većinom sastavljenima u Horacijevim metrima i strofama, nema potrebne sažetosti ni individualne boje u dikciji. U većini ekloga parafraziraju se misli Vergilijevih pastira, a i satire (neke i u više stotina stihova) malo se osvrću na aktualnu problematiku, obrađujući uglavnom opće moralističke sadržaje. Ako je Agić i pretjerao – vjerojatno zbog specifičnih okolnosti u kojima je prepisivao – nazvavši Benešićeve pjesme deliramenta (ludorije), opći bi se sud o Benešićevu opusu mogao sažeti: golem broj stihova iz pera vješta stihotvorca, ali pjesništvo vrlo skromna dometa. Doduše, B. je pozoran pratilac kulturnih i književnih zbivanja u svijetu, posebice u Italiji, i u domovini. Ima toplijih akcenata u pjesmama što ih je posvetio starijim suvremenicima, latinistima K. Puciću, J. Buniću i osobito I. Crijeviću, u kojem je gledao uzor i učitelja.