BENZI, Andrija

BENZI, Andrija (De Bentiis, De Goaldo, Gvaldo), splitski nadbiskup (Gualdo Tadino ili okolica, sredinom XIV st. — Sion, Švicarska, 17. IV 1437). Školovao se u Gualdo Tadino i u Rimu, gdje je stekao doktorat prava. Splitskim nadbiskupom imenovan je 1388. Biskupovao je u doba nesređenih političkih prilika kad je Split, poslije smrti Ludovika I Anžuvinca (1382), priznavao vlast bosanskih kraljeva Tvrtka I i Stjepana Dabiše te, nakon kratke vladavine Žigmunda Luksemburškog, pristao uz Ladislava Napuljskog. Nastojao je da Splitskoj nadbiskupiji i crkvi vrati stara prava i osigura nove povlastice. Podupirući dobre odnose s bosanskim kraljevima, uspio je od Tvrtka I isposlovati potvrdu svih prava i posjeda koje je Splitska nadbiskupija uživala u doba Ludovika I. Po odobrenju Stjepana Dabiše počeo je 1392. graditi obrambenu utvrdu oko koje je poslije nastao današnji Kaštel-Sućurac. Na njegovo traženje izdao je kralj Žigmund naredbu da se utvrdi cjelokupan posjed splitske crkve kako u buduće ne bi dolazilo do zemljišnih međašnih sporova. Prema Žigmundovoj odredbi (1397), prvu reambulaciju sastavio je kninski biskup Ladislav, a drugu, potpuniju i precizniju, posebna komisija pod nadzorom kninskog Kaptola. Te su reambulacije vrijedni izvori za poznavanje onodobnog Splita i položaja okolnih lokaliteta. Dao je također ovjeroviti prijepise nekih starih povelja o patrimonijalnim povlasticama splitske crkve i prijepise triju montanea te sastaviti inventar riznice splitske katedrale. U stranačkim borbama između pristaša kralja Žigmunda i napuljskih Anžuvinaca bio je na strani Žigmunda, a u staleškim sukobima plemića i pučana povezao se s potonjima te bio jedan od glavnih poticatelja ustanka pučana i nezadovoljnih plemića (1398); bio je okrivljen da je nakon pobjede poticao ustanike na oštar razračun s protivnicima. Od nove uprave splitske komune dobio je tada privilegij pune sudbenosti i druge povlastice. Kad je naposljetku gotovo sva Dalmacija priznala Ladislava I Napuljskog kraljem, izbila je protiv Benzija pobuna u kojoj je bio napadnut i ranjen te je 1402. napustio Split preselivši se na dvor kralja Žigmunda. Oslanjajući se na Žigmundovu zaštitu; pokušavao se vratiti na splitsku nadbiskupsku stolicu, a zadržao je i naslov splitskog nadbiskupa sve do 1413. kad je bio imenovan kaločko-bačkim nadbiskupom. Kao orator kralja Žigmunda bio je vrlo aktivan na saboru u Konstanzu; nakon Sabora imenovan je 1418. administratorom, a 1431. nadbiskupom grada Siona u Švicarskoj. Pokopan je u tamošnjoj katedrali gdje mu se sačuvao nadgrobni spomenik.