Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KANAVELIĆ, Petar (Kanavelović, Kanaveli, Canaveli, Canavelli, De Canavellis), pjesnik i dramatik (Korčula, 27. XII. 1637 — Korčula, 16. I. 1719). U Korčuli polazio kleričku školu, 1655. primljen u Veliko vijeće, 1660 –61. bio općinski učitelj. Od 1663. kancelar korčulanskoga biskupa F. Manole, kojega je pratio na putu u Rim 1663–64. te mu pomagao u sporovima s otočnim stanovništvom i kanonicima. U Korčuli je 1664. izabran za defensora, potom je u Zadru kancelar mletačkih generalnih providura za Dalmaciju, C. Cornara 1665–67. i A. Priulija 1667–68. Nakon povratka u Korčulu obavljao je sudske dužnosti, bio službenik u skladištu žita, odvjetnik, član Maloga vijeća te izaslanik korčulanske komune u Veneciji 1673. Također se bavio trgovinom, nadgledao obiteljske posjede na Korčuli, kraj Splita i Trogira, bio vlasnik brodogradilišta u rodnom gradu. Održavao je veze s dubrovačkim vlastima, napose s trsteničkim kapetanima (Orebić), koje je posjećivao i slao im informacije o kretanju venecijanske flote. Slao je i izvješća mletačkim vlastima o Dubrovačkoj Republici. Aktivno je sudjelovao u dubrovačkom književnom i kazališnom životu te bio član Akademije ispraznih. Nakon vjerojatno posljednjega boravka u Dubrovniku 1708. povukao se u Korčulu. — Njegovo opsežno književno djelo tvore pjesme i drame. Pisao je prigodnice, začinke, začinke pirne te ljubavne, satirične, nabožne i epske pjesme. Najvjerojatnije se javio 1660. kad je po narudžbi, u povodu dolaska generalnoga providura A. Cornara u Korčulu, sastavio dva elogija i ispjevao dva distiha (nisu sačuvani), za što je dobio honorar, jedan od prvih u hrvatskoj književnosti. I ostale njegove prigodnice tematiziraju aktualne događaje, a u njima stanovitu vrijednost imaju dokumentaristički prikazi zbivanja i opisi. Tomu žanru pripada njegova prva objavljena i sačuvana pjesma, oduži sastavak o dubrovačkom potresu 1667. Grad Dubrovnik vlastelom u trešnji, stihovno najuspjeliji u zbirci s pjesmama N. Bunića i B. Bettere (Ancona 1667). Prigodnica od pet strofa o Petru Zrinskome iz 1671 (Dođi, o ljubi ma ljubjena, prvi put objavljeno u Građi za povijest književnosti hrvatske, 1962, 28) u, za pjesnika karakterističnim, osmeračkim katrenima, kroz fikcionalni monolog na stratištu implicitno odobrava pogubljenje Zrinskoga. Te je godine uputio pohvalbenu čestitku A. Zmajeviću u povodu njegova imenovanja za barskoga nadbiskupa (Prisvijetlomu, pripoštovanomu gospodinu Andriji Zmajeviću u zgodi kad bi posvećen nadbiskupom grada Bara). U toj prigodnici s konvencionalnom baroknom retorikom i frazeologijom ispjevao je i apoteozu gradu Perastu koji njeguje »cvijet junaštva plemenita«. Oslobođenje Beča od turske opsade 1683. bilo je povod dvjema pjesmama s panegiričkim intonacijama (Pjesma u pohvalu privedroga Ivana Sobieskoga, kralja poljačkoga, obranitelja Beča, tiskano 1850; Pjesan II. u pohvalu istoga kralja Ivana Sobjeskoga, objavljeno u časopisu Slovinac, 1880, 18). Uputio ih je poljskomu kralju, koji mu je zahvalio 1687. Te se pjesme ne odlikuju izrazitijom estetskom razinom, ali pokazuju, napose prva, neke epske značajke. Nadahnut oslobođenjem Beča napisao je i odu na talijanskome, kojom je nastojao nagovoriti slikara B. Staya da likovno prikaže taj vojni uspjeh (Invito ad amico pittore in Ragusa di pinger un quadro). Pozdravio je također uspješnu misiju dubrovačkoga izaslanika u Carigradu 1695. kojom je povoljno riješeno pitanje plaćanja danka Turcima (Dubrovnik oslobođen od harača na blagdan ruke Svetoga Vlaha, objavljeno u Zori dalmatinskoj, 1846, 20). Među prigodnicama najvrsnija je oduža pjesma Trstenko pastijer u veselju iz 1703 (Zbornik otoka Korčule, 1972, 2), nadahnuta obranom Dubrovnika u delikatnim povijesnim situacijama. S uvidom i u aktualna europska zbivanja (Rat za španjolsku baštinu), pjesma ističe besmislenost sukoba i ratova, a u njoj K. refleksivno i kićeno isprepleće barokne i arkadijske elemente. Pisao je i prigodnice prijateljima, posljednju u povodu tragične smrti V. Bujovića 1709 (Plačna uspomena od smrti prisvitloga gospodina kneza Viska Bujovića), u kojoj hvali njegove pothvate, ali izriče i prigovor Peraštanima zbog počinjena zločina. U njegovim ljubavnim pjesmama u ranijem razdoblju stvaralaštva prevladavaju pastoralni ugođaji i utjecaji talijanskih baroknih pjesnika (G. Marino, G. Prati, F. Testi), pri čem K. pokazuje smisao za igre riječima: Boj od celova, Zaman se povrati premaljetje (prvi put objavljeno u Starim piscima hrvatskim, 11. Zagreb 1880), Ljubav sjedinjena, Ljubav promijenjena u omrazu (prvi put tiskano u antologiji Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva od početaka do danas. Zagreb 1970). Deset kraćih pjesama posvećenih zaručnici Pauli Stay (poslije prvoj supruzi) književno se ne izdvajaju (prve dvije tiskane su u Novom hercegovačkom bosiljku, 1885, 2). Poneki mu pak poetski sastavci istovrsne tipologije sadržavaju i šaljive i refleksivne elemente. U kasnijem razdoblju stvaralaštva nastala je njegova vjerojatno najvrsnija ljubavna pjesma, Stojka pokojna (1709; prvi put objavljeno u Radu JAZU, 1933, 248), slobodan prepjev fragmenta iz djela Pastor fido G. Guarinija, u kojoj zvučnost i ritam, za njega netipičnih, rimovanih tercina tvore pjesničku cjelinu koju je S. P. Novak (1999) nazvao »programatskom pjesmom dubrovačkih Arkađana«. Malobrojne začinke izrazom su slične nekim ljubavnim pjesmama, dok su brojnije začinke pirne ispjevane uglavnom u počast dubrovačkim prijateljima (Orsat Sorkočević, Frano Tudizić), te sugrađaninu Rafaelu Arneriju u povodu svadbe u Kotoru. Tim se pjesmama potvrdio ponajprije kao vješt improvizator. Izdvajaju se i dvije pjesme izričita šaljivo-podrugljiva obilježja. Prva, Manduča (Maruša) kupuje u ribara gruja, odlikuje se erotskim nabojem, dok se druga, oduža (nazvana »poema«) i pisana na talijanskome (L’inimitabile poema di cacarella), poigrava s temom dijareje. K. se višekratno ogledao u nabožnom pjesništvu. Tvore ga većinom prepjevi s talijanskoga i iz Biblije. Njegova kraća samostalna zbirka Korunica (Ancona 1689), koje najvjerojatnije nije sačuvan nijedan primjerak, sastoji se od parafraza Davidovih psalama te dviju meditativnih pjesama. Među duhovnima najbolje su refleksivne pjesme Nemoćnik u času smrti i Nije pokoja neg na nebu. Neke su njegove pjesme toga žanra u obliku stihovanih molitva posvećenih svetcima (sv. Dominiku, sv. Antunu) i Bogorodici, a u duhu popularnih korčulanskih religioznih napjeva napisao je i nekoliko pjesama namijenjenih praktičnoj liturgijskoj uporabi, poglavito za Veliki tjedan. Vrhunac je njegova pjesničkoga stvaralaštva epika. Oko 1705. ponovo se upustio u obradbu opsade Beča. U zamišljaju naslovljenu Kara Mustafa vezijer Azem završio je tek osam strofa prvoga pjevanja s naznakom: »budući se promijenile stvari, presta odi pjevanje«. Potom je započeo rad na realizaciji prije zacrtane ideje, opširnom spjevu o trogirskom biskupu Ivanu Orsiniju, kojega je prenošenju moći u trogirsku katedralu 1681. sam pribivao. Ep je proširio i na Kolomanovo osvajanje dalmatinskih gradova. Pisan 1705–18. te u konačnici sročen u 24 pjevanja i naslovljen Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman, ep je slojevito djelo, iako zamršena narativna kompozicija ima stanovitih strukturalnih nedostataka. Nastao pod utjecajem T. Tassa (K. je navodno prepjevao prva dva pjevanja Oslobođenoga Jeruzalema), I. Gundulića i J. Palmotića, odlikuje se karakterističnom motivikom barokne epike (lutanja, bjegovi, romantični ekskursi), u svojoj mnogostrukosti očituje »mnogo zanimljive simbolike« (Z. Kravar), a i političkih aluzija (usporednost vremena radnje epa i vremena njegova nastanka). Posvećen je habsburškim monarsima Josipu I. i Karlu VI, u kojima je K. vidio obnovitelje slave austrijske kuće (drugomu je predviđao da će stolovati »sred bijeloga Carigrada«). Neki proučavatelji ta stajališta drže alegorijom o sjedinjenju Dalmacije i Hrvatske (J. Bajza, M. Šufflay), dok im Novak daje prilično značenje u novoj viziji političkoga poretka jugoistočne Europe nalazeći u epu slutnju novoga političkoga koda (usmjerenost prema Zapadu, ideje pomirbe svih kršćana i potreba za zapadnim savezništvom) te ga uspoređuje s opusom P. Vitezovića Rittera. K. je napisao i nekoliko žanrovski raznovrsnih drama (prikazanja, tragikomedije, komedije, dramoleti), a po mnogim pokazateljima bio je i kazališni glumac, organizator, možda i redatelj. Od 1810-ih razmatra se pitanje njegova autorstva više dramskih tekstova. Isprva mu se pripisivalo čak dvadesetak komedija, izdanaka hrvatske commedia dell’arte, odn. smješnica. I neki noviji istraživači (Zlata Bojović) priklanjaju se mišljenju da je on doista pisac nekih anonimnih komedija (ponajprije se misli na dramu Ljubovnici, zasigurno najuspjeliju hrvatsku komediju druge pol. XVII. st.), što nije jednodušno prihvaćeno. Nepobitno je da je autor crkvene drame Muka Isukrstova, tragikomedija Vučistrah i Zorislava, pastorale Vjerni pastijer, dramoleta kantate Venere, Kupido, Marte, Elena i Paride, a vrlo vjerojatno i tragikomedije Sužanjstvo srećno te komedija Andro Stitikeca i Šimun Dundurilo. Njegova prva drama, punim naslovom Muka i smrt našega Gospodina Isusa Isukrsta, pisana je u duhu onodobnih pobožnih drama, s utjecajima klasicističke tragedije i melodrame. To opsežno stihovano djelo, uglavnom u rimovanim osmeračkim katrenima, ali i s mjestimičnom polimetrijom (šesterci, dvanaesterci, sestine, distisi), očituje znatne novine u kontekstu takve dramaturgije u nas, ponajprije složenije retoričke i psihološke odnose, scensku dvostrukost i sugestiju asocijativnosti. Prema nekim podatcima, prikazana je u Korčuli već 1663, no vjerojatnije je da je u tom gradu uprizorena 1678. Završna inačica posvećena je braći S. i N. Buniću, a K. je zasigurno imao udjela u prikazbi (on se vjerojatno još 1667. pojavio kao glumac u Splitu, u izvedbi komedije La moglie di quattro mariti G. A. Cicogninija). Vučistrah (negdje pod naslovom Krunoslava) tragikomedija je u prozi, o slavenskim i ugarskim plemićima (protagonisti su kraljica Krunoslava i kralj Vučistrah), kojom je 5. II. 1682. otvoren dubrovački Orsan, glavni kazališni prostor u Hrvatskoj do poč. XIX. st. Ondje je bio nazočan i K., koji je prijateljevao s izvođačima, plemićkom družinom »Nedobitni«. Predlošci te dramaturški dosta zamršene drame su Calderonov Život je san (odn. Cicogninijeva talijanska obradba te drame) i Cicogninijeva Orontea. Tekst je prvi objavio M. Rešetar (Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, Beograd 1922, 6), zatim Novak (Forum, 1983, 7–9), koji je upozorio na izvore drame i na njezino značenje u razvoju dubrovačke i hrvatske dramatike, kao scenski najkoncentriranije onodobne hrvatske drame, oblikovane oko teme i ideje o nestalnosti sudbine, koje je labilni scenski svijet u tom smislu i politički aluzivan. Vučistrah je repriziran dva puta u Dubrovniku 1699, a možda već jednom i 1696, što je rijetkost u starijem hrvatskom glumištu. Uspjelo je adaptiran 1982. u režiji T. Durbešića (Kazalište Marina Držića u Dubrovniku). Sužanjstvo srećno, vjerojatno prikazano oko 1700, također je tragikomedija u prozi, libretističke tipologije, s uzorom u Schiavitù fortunata P. Podalinija. Radnja te drame zbiva se na dvoru bosanskoga kralja koji je zarobio ugarsku kraljicu. Treća tragikomedija, Zorislava, nije dovršena. Napisana je u stihovima (osmerački katreni), a tematizira ljubav, s mnogo peripetija i sa Špartom kao mjestom radnje. Vjerni pastijer, koji ima oko 12 000 stihova, prepjev je Guarinijeva djela Pastor fido u novoj arkadijskoj inačici. Izveden je u dubrovačkom kazalištu 1688, a posvećen dubrovačkim vlastima. Improvizirani umetak u kojem se izruguje mletački učitelj u isusovačkom kolegiju izazvao je incident u koji su se upleli Vatikan, bečki dvor i Venecija te je doveo do procesa protiv izvođača, družine »Nedobitni«. Ipak, nakon incidenta rektor Dubrovačkoga kolegija više nije bio Venecijanac, već Dubrovčanin. Kratki dramolet (oko 300 stihova) Venere, Kupido, Marte, Elena i Paride popraćen je glazbom koju je možda K. sam skladao. Sadržaj mu je poznata antička tema o zaljubljenim parovima i Kupidu, komentatoru zbivanja i sponi među zaljubljenicima. Andro Stitikeca (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1938, 13) komedija je u tri čina, izravna prilagodba Molièreova Škrtca, s nekim elementima iz Umišljenoga bolesnika i Građanina plemića. Svojedobno je često scenski postavljana, u nekoliko prilagodba, u više hrvatskih kazališta, a i na prvim Dubrovačkim ljetnim igrama 1950 (u izvedbi zadarskoga Narodnoga kazališta). Šimun Dundurilo (Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, 1931, 23) nastao je pod većim utjecajem commedia dell’arte, s hipertrofiranim talijanizmima te šarolikim govorom raznorodnih likova (Bosanac, Kotoranin). To djelo izvedeno je na Splitskom ljetu (1969. i 1976) te na Danima hvarskoga kazališta, ali bez većih odjeka. Pjesme te pjesnički i dramski ulomci objavljeni su mu i u Zborniku stihova XVII. stoljeća (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 10. Zagreb 1967), antologijama Hrvatska poezija sedamnaestog stoljeća (Zagreb 1964), Hrvatska duhovna lirika (Rim 1968), Hrvatska drama do narodnog preporoda, 2 (Split 1984), Hrvatska epika do preporoda (Zagreb 1998) i u knjizi G. Kalogjere Hrvatsko pjesništvo na otoku Korčuli (Rijeka 1993). Rukopisi odn. prijepisi njegovih djela čuvaju se u Arhivu HAZU, skupljeni pod naslovima Raslike pjesni, i sacinke rasparsciane po Dubrovniku skladane po gospnu Petru Canavelovichiu grada Corcjule vlastelinu… (I b 21) i Sveta tomacegna Petra Canavelli vlastelina Corcjulanskoga (I a 95), u NSK (R 5191), potom u Dubrovniku, u Znanstvenoj knjižnici (skupljeni pod zajedničkim naslovima Pjesni raslike gosp.a Petra Canavelovichja vlastell.a Corcjulanskoga, br. 329 i Različne pjesme Petra Kanavelovića, br. 305), u DA, Zavodu za povijesne znanosti HAZU, knjižnicama Male braće, dominikanaca i Biskupskoga sjemeništa, u Bogišićevoj knjižnici u Cavtatu, u Župnom arhivu i Arhivu Kapor u Korčuli, u samostanu Kćeri milosrđa u Blatu, u Arhivu Fisković u Orebiću, u knjižnici Nadbiskupske klasične gimnazije u Splitu, knjižnicama Fanfonja Garanjin i Slade Šilović u Trogiru, DA i Nadbiskupskoj knjižnici u Zadru, Muzeju grada Šibenika i samostanu sv. Franje u Šibeniku, Župnom uredu u Perastu, knjižnici Filološkoga fakulteta u Beogradu, Vatikanskom arhivu (detaljan popis donio je M. Foretić u Zborniku otoka Korčule, 1973, 3). Djela su mu prevođena na mađarski, poljski i talijanski jezik.

DJELA: Korunica u čast imena prislavne i od neba i svieta česarice Marije. Ancona 1689. — Ivanu Sobieski kralju poljačkomu osloboditelju Beča. Dubrovnik 1850. — Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman. Osiek 1858. — Sužanjstvo srećno (bez imena autora). Zadar 1871. — Vučistrah. Zagreb 2004.
 
LIT.: D. Fabijanić (Fabianich): Cenno d’alcune poesie di Pietro Canavelli. La Dalmazia, 1(1845) 4, str. 22–23. — Š. Ljubić (S. Ljubich): Životopisje P. Kanavelić. Zora dalmatinska, 2(1845) 16, str. 125–127. — V. Makušev: Izslědovanija ob’’ istoričeskih’’ pamjatnikah’’ i bytopisateljah’’ Dubrovnika. Sanktpeterburg’’ 1867, 255–257, 275–276. — V. Rožić: Petra Kanavelića pjesan Sv. Ivan, biskup trogirski. Godišnje izvješće Kraljevske velike realke i spojene s njom Trgovačke škole u Zagrebu koncem školske godine 1886. Zagreb 1886, 7–64. — V. Vuletić Vukasović: Il testamento di P. Canavelli (Kanavelović) ed altri documenti attinenti all’eredità dello stesso Canavelli. Bullettino di archeologia e storia dalmata, 15(1892–93) 5, Suppl. I, str. 30, XIX. — I. Scherzer: P. Kanavelovića Sv. Ivan, biskup trogirski. Nastavni vjesnik, 4(1896) str. 268–281. — T. Matić: Nepoznati Dubrovčanin o smrti Petra Zrinskoga. U: Jagić-Festschrift. Zbornik u slavu Vatroslava Jagića. Berlin 1908, 338–342. — F. Rawita-Gawroński: Ku czci Jana Sobieskogo poemat dalmatyński XVII w. Pamiętnik literacki (L’viv), 15 (1917) 3/4, str. 304–316. — Gj. Körbler: P. Kanavelovića Sveti Ivan biskup trogirski. Nastavni vjesnik, 28(1919–20) 8, str. 304 –377; 9/10, str. 405–412. — P. Kolendić: Komedije Petra Kanavelovića. Život, 4(1922) 766, str. 2; 767, str. 2 (i u: Iz staroga Dubrovnika. Beograd 1964, 187–190). — Gj. Körbler: Andro Stitikeca, komedija Petra Kanavel(ov)ića, Korčulanina. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd), 1922, II/2, str. 227–259. — J. Bajza: Horvat aposz Kàlmàn kiràlyròl. Budapesti szemle, 1928, listopad, str. 11–50. — M. Šufflay: Hrvatski epos o kralju Kolomanu, Kanavelićeva alegorija o ujedinjenju Dalmacije i Hrvatske. Obzor, 69(1928) 287, str. 2–3. — V. Radatović: Petar Kanavelović kao pisac komedija. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1929, IX/1, str. 32–70. — F. Fancev: Dvije pučanske družine iz kraja 17. stoljeća. Nastavni vjesnik, 39(1930–31) 5/8, str. 136–164. — Isti: Građa za bibliografiju P. Kanavelovića (1637–1719). Građa za povijest književnosti hrvatske, 1932, 11, str. 211–221. — M. Deanović: Odrazi talijanske akademije »degli Arcadi« preko Jadrana. Rad JAZU, 1933, 248, str. 60–73. — M. Kombol: Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Zagreb 1945, 280 –283. — A. Angyal: Die slawische Barockwelt. Leipzig 1961, 64, 70–77. — S. Kastropil: Nacrt za književnu povijest otoka Korčule do sredine prošlog stoljeća. Zadarska revija, 14(1965) 2, str. 118–119, 121–122, 128–136, 145, 155. — R. Bogišić: O hrvatskim starim pjesnicima. Zagreb 1968, 345–368. — F. Čale: Torquato Tasso e la letteratura croata. Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, 14(1969) 27/28, str. 179, 185, 196. — M. Pantić: Petar Kanavelović i Dubrovnik. Zbornik Matice srpske za književnost i jezik (Novi Sad), 18(1970) 2, str. 225–265; 3, str. 429–465. — J. Ravlić: Rasprave iz starije hrvatske književnosti. Zagreb 1970, 123–165. — R. Bogišić: Petar Kanavelić, pjesnik. Zbornik otoka Korčule, 3(1973) str. 109–128. — M. Foretić: Bibliografija radova Petra Kanavelića. Ibid., str. 172 –183. — Isti: Radovi (rukopisi djela) Petra Kanavelića. Ibid., str. 201–247. — P. Portolan: Uvodna riječ o Petru Kanaveliću. Ibid., str. 5–14. — J. Ravlić: Dramski rad Petra Kanavelića. Ibid., str. 129–146. — Z. Bojović: Petar Kanavelović – komediograf. Dani hvarskog kazališta, 4. Split 1977, 221–237. — L. Missoni: Il motivo di Sigismundo in una tragicomedia ragusa del ’600. Annali dell’Istituto universitario orientale di Napoli. Sezione slava (Roma), 20–21(1977–78) str. 108–130. — S. P. Novak: Fragmenti o Vučistrahu. Dani hvarskog kazališta, 4. Split 1977, 143–163. — Isti: Vučistrah i dubrovačka tragikomedija. Split 1979. — Z. Bojović: Barokni pesnik Petar Kanavelović. Beograd 1980. — S. P. Novak: Zašto se Euridika osvrnula. Zagreb 1981, 133–147. — Z. Kravar: Das Barock in der kroatischen Literatur. Köln—Weimar—Wien 1991, 144–150, 201–202. — J. Matanović: Kanavelićev Sveti Ivan biskup trogirski, generičko čitanje. U: Hrvatski književni barok. Zagreb 1991, 231–247. — G. Kalogjera: Znameniti Korčulani. Rijeka 1995, 87–91. — F. Oreb: Neostvarene želje Korčulana za podignuće spomenika pjesniku Petru Kanaveliću u gradu Korčuli u 19. stoljeću. Dubrovnik, 8(1997) 1/3, str. 758–766. — Z. Kravar: Petar Kanavelić – epik. Godišnjak grada Korčule, 3(1998) str. 169–174. — S. P. Novak: Povijest hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1999. — D. Dukić: Poetike hrvatske epike 18. stoljeća. Split 2002, 151–154. — B. Baničević: Korčulanski pjesnik i komediograf Petar Kanavelić (1637.–1719.). Godišnjak grada Korčule, 8(2003) str. 265–281. — M. Foretić: Muka Isukrstova Petra Kanavelića. Dubrave hrid, 10(2003) 26, str. 31–33. — G. Kalogjera: Korčulanska pera. Rijeka 2003, 76–83. — S. P. Novak: Petar Kanavelić (predgovor knj. Vučistrah). Zagreb 2004, 145 –167. — Potpunija lit. do 1972. u: M. Foretić, Literatura o Petru Kanaveliću. Zbornik otoka Korčule, 3(1973) str. 184–200.
 
Miljenko Foretić (2009)