BENJA

BENJA (Begna, Bena, Benković, Kožičić), zadarska plemićka obitelj. Spominje se od druge pol. XII st. (Micha Bena, Bene, 1198; Dobre de Bella de Bena Micha, 1199). Prezime B. je patronimik, hrvatski hipokoristik s nastavkom –ja od imena Benedikt; prezime Kožičić, također patronimik od imena Koša (Cosa, Coxa), navodi se od XIII st.; uz muška hrvatska imena (Dobre, Dobrolus, Benko) u obitelji su mnogo češća ženska hrvatska imena. Od XIII st. Benje su plemići; 1384. uvršteni su u popis plemića kao conti, a pridjevak »od Benković grada« dobili su 1669; Austrija im je potvrdila plemstvo 1822, a 1875. mletački naslov conte i pridjevak »od Benković grada«; u XIX st. Benje se raseljuju po Hrvatskoj (Hrvatsko primorje i odatle u Zagreb) i inozemstvu (Italija, Austrija i Argentina). — Temelj bogatstva obitelji B. bio je zemljišni posjed, dok su se trgovinom i novčarstvom njezini članovi bavili kraće vrijeme za Anžuvinaca u XIV st. U XIII i XIV st. zemljišni su posjed na zadarskom i susjednomu hrvatskom državnom području stjecali i širili braća Damjan i Nikola (umro prije 1310), sinovi Dobre te njihovi potomci. Jedan od Nikolinih potomaka, Koša Matejev (umro 1418), stekao je u drugoj pol. XIV st. velik posjed. Uz to je kupio više paških solana, kuću, posuđivao novac i trgovao tekstilom i solju. Na tom je gospodarskom temelju izraslo njegovo bogatstvo i ugled među zadarskim patricijima, pa je biran za rektora (1384. i 1401), člana Tajnoga vijeća i komisija. Koša je dao sagraditi crkvu Sv. Marije u leprozoriju (1413), te oporučno ostavio novac za gradnju zgrade za leprozne bolesnike. Njegov je sin Šimun (umro prije 1442) bio najbogatiji Zadranin; priklonivši se mletačkoj vlasti, sačuvao je čitav očev posjed. I drugi su Benje bili funkcionari zadarske komune (Damjan – sudac 1384, Šimun – rektor 1398, Lombardin – vijećnik 1547), bavili se trgovanjem ili novčanim poslovima. Kad padom pod mletačku vlast (1409) gospodarski život u Zadru počinje slabiti, Benje napuštaju trgovinu te tada i u XVI st. kapital ulažu u zemlju. — Obitelj je dala i nekoliko istaknutih pojedinaca na kulturnom polju: početkom XV st. → Jurja, a na prijelazu iz XV u XVI st. pisca i biskupa → Šimuna Kožičića Benju te prema nekim mišljenjima, koja nisu dokazana, i filozofa → Benedikta Benkovića. God. 1775. izabran je zadarski plemić – konte Antun Marija za člana ninskoga plemićkog vijeća. Njegov je praunuk – kapetan austrijske vojske Alfred – bio nastanjen u Austriji. Tiskao je spis Geschichte des Wiener k. k. Militär – Invaliden – Hauses (Beč 1886; potpisao se Alfred Begna del Castello di Benkovich) te napisao povijest svoje obitelji Stammbaum der Familie Alfred conte Begna – Benkovich (rkp. napisan u Grazu 1907, u Historijskom arhivu u Zadru, br. 98). — Potkraj XVIII st. nastala je nova loza obitelji – Benja Posedarski; njezin je utemeljitelj bio sudac → Josip. Njegov sin Kuzma Benja Posedarski (1818–1885) iz braka s Dinkom Ponte (trećom Josipovom ženom), po političkom opredjeljenju autonomaš, bio je zadarski načelnik (oko 1861–1870) te zastupnik u Dalmatinskom saboru (1861–1870, 1871–1873, 1878–1880) i Carevinskom vijeću (od 1864). God. 1860. uređivao je s G. Ferrarijem Cupillijem autonomaško glasilo La Voce dalmatica. Tiskom je objavljen njegov govor Discorso pronunciato alla camera di Vienna dal deputato Dr. Co. Begna Possedaria nella tornata del l. o Maggio a. c. A favore della linea ferroviaria Ocestovo—Zara (Zadar 1874). — Bio je poštovan od političkih protivnika; u povodu njegove smrti u zadarskome Narodnom listu napisano je da s njim »izčezavaju sa našeg političkog obzorja zadnje simpatične ličnosti onih starih naših protivnika, koji premda odlučni protivnici u stranačkom kreševu, ipak su znali častiti i biti čašćeni«. — Otkada su Kuzmini potomci napustili Zadar, u njemu više nema članova ove obitelji.