KANIŽLIĆ, Antun
traži dalje ...KANIŽLIĆ, Antun (Kanislich, Kanislić; Ante, Antonius), pjesnik i vjerski pisac (Požega, između 5. i 9. XI. 1699 — Požega, 24. VIII. 1777). U maticu krštenih upisan 20. XI. 1700, ali prema njegovoj je izjavi u 12 trogodišnjih isusovačkih shematizama (1723–70) navedena uvijek godina rođenja 1699, a nadnevci 5, 6. ili 9. XI. Nižu gimnaziju završio u Požegi, humaniora u Zagrebu 1714. te stupio u Družbu Isusovu. U Leobenu 1716–17. ponovio humaniora, u Grazu 1718–21. slušao filozofiju i 1725–26. teologiju, koju je 1726–29. nastavio u Trnavi, gdje je 1728. zaređen za svećenika. Bio je gimnazijski profesor u Varaždinu 1717–18, 1724–25. i Zagrebu 1721–24, propovjednik i katehist u isusovačkim kolegijima i misijama u Pečuhu 1730–31, 1745–47, Zagrebu 1731–33, 1739–40, Požegi 1733–37, 1743–45, 1747–48, Osijeku 1737–39, Petrovaradinu 1740–41. i Varaždinu 1748–52, često i »praefectus scholarum«. God. 1752. vratio se u Požegu i do kraja života bio predsjednik biskupskoga konzistorija. Prema oporučnoj želji (Gradski muzej Požega, sign. 463), pokopan je u požeškoj crkvi sv. Lovre. — Po uzoru na starije slavonske vjerske pisce, isprva objavljivao vjersko-prosvjetiteljska djela: katekizme (Obilato duhovno mliko, 1754; Mala i svakomu potribna bogoslovica, 1760) i molitvenike s poukama i pjesmama (Bogoljupstvo na poštenje svetoga Franceška Saverije, 1759; Utočište Blaženoj Divici Mariji, 1759; Primogući i sardce nadvladajući uzroci, 1760; Bogoljubnost molitvena, 1766). Napisana i nekoliko godina prije tiskanja, dijelom izvorna, dijelom prerađena, zbog mnogobrojnih im je intervencija teško prepoznati izvornik. Kako zbog izrazitih teoloških značajka sva nisu bila dovoljno razumljiva širemu krugu čitatelja, nisu doživjela recepciju i popularnost Male bogoslovice i Bogoljubnosti molitvene. U molitvenicima se po književnoj vrijednosti izdvaja liturgijska lirika (tradicionalne pučke crkvene pjesme, preradbe ili prijevodi, autorski radovi), najčešće u katrenima s rimom abab ili sestinama s rimom ababcc, naslijeđenima od dubrovačkih pisaca. Autorske pjesme odlikuje barokno poimanje i prikazivanje božanske ljubavi, a čest su im motiv svetci Družbe Isusove (Ignacije Lojolski, Franjo Ksaverski, Alojzije Gonzaga). Osobito se ističu Pripovijest o mladiću Urbanu (u izvorniku bez naslova) i Pisma od svetoga Alojzija (obje u Primogući i sardce nadvladajući uzroci), ispjevane u ukršteno vezanim osmeračkim katrenima, osim proznih dijelova i četvrtoga dijela Pripovijesti. Izdvaja ih i K. navodeći u Pridgovoru da su »jedna, i druga načinom osobitim složena«, misleći pritom na njihov kićeni stil, kojim se »more lipše ukazati istina«, a u Pripovijesti i na dvije različitim stihovima (3 do 16 slogova) oblikovane slike (svjetiljka i vrh strjelice okrenut prema gore), u kojima jednostavnim jezikom (rijetke pjesničke figure) i vizualno (carmina figurata) ukratko ponavlja radnju, inače baroknim izrazom bogata i mjestimično teže razumljiva teksta (anđeo Urbanu pokazuje pravi put, susret s Isusom, preobraćenje). U prerađenom (Važni uzroci, 1864) i u kritičkom izdanju (Pjesme Antuna Kanižlića, 1940) takav je grafički oblik pjesme izgubljen, a narušen joj je i stil. Vrlo je vjerojatno da su neke njegove pjesme tiskane u Bogoljubnim pismama (Trnava 1736) J. Muliha (F. Fancev, T. Matić), a sigurno je da su mnoge uvrštene u popularni zbornik M. Jaića Vinac bogoljubnih pisamah (Budim 1830) te uz neznatne promjene i do danas sačuvane. Najopsežnije Kanižlićevo djelo, Kamen pravi smutnje velike (1780), napisano u 11 dijelova podijeljenih na poglavlja, teološka je i crkvenopovijesna rasprava o uzrocima crkvenoga raskola. Nastala je kao odgovor na knjigu Petra skandalu (Leipzig 1718) cernikijanskoga episkopa Ilije Minijatisa, ali i kao svjedočanstvo doba u kojem se zagovarala unija Katoličke crkve i nekih pravoslavnih crkava. U kronološki iznesenim događajima prati se odnos tih crkava od patrijarha Ignacija (IX. st.) do pokušaja ujedinjenja na Firentinskom koncilu te povijest Istočne crkve i nakon 1439. Za raskol K. optužuje Grke, tj. carigradskoga patrijarha Focija, ispričavajući se drugim pravoslavnim slavenskim narodima, koji nisu »ni rodom, ni ćudi Grci«, već »plemeniti list slavne ilirijanske gore«. Znanstveno pisana, rasprava otkriva autorovu erudiciju i poznavanje tematike. Polemična je, mjestimice sarkastična tona, osobito kad se spominju Minijatis i Focije, kojemu pjesnik sastavlja nadgrobnicu, za koju I. Scherzer kaže kako »veoma moramo žaliti, da je iz pera Kanižlića izašla«. Za tisak ju je priredio J. Barjaktari, no nije sigurno je li on i autor posljednjih petnaestak stranica, jer se iz oporuke datirane 15. VIII. 1777 (Barjaktari je jedan od izvršitelja) saznaje da knjiga nije bila dovršena. Posmrtno je tiskana i Kanižlićeva religiozna poema Sveta Rožalija panormitanska divica (1780), njegovo najuspjelije djelo. Sadržajno je slična (duhovno preobraćenje, mjesto je kajanja špilja, vizije Isusa i shvaćanje Božje ljubavi kao najveće čudo) baroknim plačevima I. Gundulića (Suze sina razmetnoga) i I. Đurđevića (Uzdasi Mandalijene pokornice), no od njih ponajviše odstupa većim opsegom, složenijom kompozicijom i većom sklonošću alegoriji. Sastoji se od četiriju zamršenih i epizodama razvučenih dijelova u epistolarnoj formi; djevojka Rožalija kroz pismo (»knjigu«) iznosi roditeljima svoj život prije i nakon obraćenja. Stih je pretežno dvostruko rimovani dvanaesterac, dok su u treći dio poeme, napučen alegorijama i tematski izvan osnovne priče, umetnute pjesme (Pušite hitri, u jadra, vitri; Beri vilo, beri brate; Hodi, trudi, nemoj stati; Kao vruć jelin, Bože mili), od kojih su tri u sestinama nejednaka metra, a zadnja u osmeračkim katrenima. Uz nedvojben utjecaj dubrovačkih barokista, na koje se K. inače žanrovski, stihovno-strofički i stilski ugledao, Sveta Rožalija poetološki se naslanja i na rokoko stil (M. Peić) te srednjovjekovnu alegoriju (Z. Kravar), a drži se da joj uzore treba tražiti i u isusovačkoj literaturi, osobito u pjesničkoj zbirci Trutznachtigall F. Speea von Langenfelda (D. Prohaska). Ispravljenu od tiskarskih pogrješaka i krivo postavljenih naglasaka te »uz preporuku da bude filozofima ogled poeme izvedene prema zakonima estetike«, uvrstio ju je 1817. M. P. Katančić u latinski spis De poesi Illyrica libellus (Franjevački samostan u Požegi), no u objavljenu je i prevedenu izdanju (Knjižica o ilirskom pjesništvu, 1984) izostavljena. I. Krizmanić preveo ju je u metru izvornika 1831. na kajkavski (Zbirka rukopisa NSK, sign. R 3522), potom slobodnije na njemački jezik (Arhiv HAZU, sign. XV, 28/III,15), a u njezinu drugom izdanju 1863. zbog izražene je cezure na sredini stiha M. Kraljević dvanaesterce tiskao kao šesterce. K. je napisao i rječnik, rukopis kojega nije sačuvan. Stariji proučavatelji spominju i neka druga, danas nepoznata djela (Dika Gospe, molitvenik Ključevi raja, spis Uzroci s kriepostima i podpomoćama za ljubiti gosp. Isukrsta spasitelja našega), a novija istraživanja (Zlata Šundalić, 2003) pokazuju da bi Nauk karstjanski (Zagreb 1762) mogao biti drugo, do sada nepoznato izdanje Male bogoslovice. V. Basile izdao mu je prerađeni molitvenik Primogući i sardce nadvladajući uzroci (1864) te Kratka promišljanja kao dodatak četvrtomu izdanju knjige Bartola Baudranda Razmišljaj ovo dobro (1865). Skrbeći o đačkom kazalištu zagrebačkoga kolegija, K. je šk. god. 1721/22. režirao te vjerojatno i sastavio dramu Pro Deo et Rege, sive Croatiae semper in Deum fides, fidelitasque pro domo Austriae, 1722/23. Exilium Melancholiae ex Utopia, a 1723/24. vodio recital. Posvećujući pozornost jeziku, protivio se utjecaju neslavenskih jezika, osobito turskoga, pa iako se pod utjecajem svojega lokalnoga govora i školovanja i sam služio tuđicama, često je uz njih donosio čitatelju poznate sinonime. Pisao je štokavskom ikavicom, jezikom nastalim na temelju posavskoga govora, svjesno ga obogaćujući južnohrvatskom i kajkavskom književnom tradicijom. Osobito je nastojao oko nazivlja kako bi se hrvatskim jezikom mogla pisati i znanstvena djela. No nazivlje, ponajprije teološko, nije stvarao sam nego ga je, kao i druge potrebne riječi, preuzimao iz »različitih knjiga iliričkih« (B. Kašić, J. Mikalja, A. Jambrešić, A. Della Bella, I. Belostenec) ili je prema njima stvarao prevedenice. U složenu i raznoliku grafijskom sustavu onoga doba pisao je prema početnicama (abecevice) što su ih isusovci izdavali i dijelili za opismenjivanje puka u požeškom kraju. Stvarajući u ozračju društvene nerazvijenosti i neprosvijećenosti svojega poslijeturskoga zavičaja, K. je i poučno-odgojnom i literarnom sastavnicom svojega opusa znatno pridonio njegovu duhovnomu i kulturnomu razvoju. U korpusu hrvatske književnosti glavni je slavonski predstavnik njezine barokne sastavnice. Jedan je od likova u povijesnom romanu Kapitanova kći J. E. Tomića (Zagreb 1884).
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.
KANIŽLIĆ, Antun. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/177>.