KANTOCI, Ksenija

KANTOCI, Ksenija, kiparica (Trebinje, 9. VII. 1909 — Zagreb, 6. IX. 1995). U Zagrebu polazila srednju školu, 1928–32. radila u Narodnoj banci, 1932–33. učila crtanje akta u Lj. Babića, medaljarstvo u I. Kerdića i modeliranje glave u F. Kršinića (Pepeljara sa ženskim likom u duhu art décoa, srebro; Plaketa s muškim portretom, sadra), a od 1933. studirala na ALU te diplomirala 1937. u klasi R. Frangeša Mihanovića. Te godine boravila u Parizu, zainteresirana za djelo E. A. Bourdella. God. 1940–42. nastavnica je u školama u Zagrebu, Osijeku i Varaždinu, 1950–51. na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, gdje potom djeluje kao slobodna umjetnica, u stvaralaštvu podudarna sa slikarom F. Šimunovićem (suprug od 1951). Ostvarila bogat opus jezgrovitih oblika malih dimenzija, naglašene monumentalnosti, snažna egzistencijalnoga nadahnuća i simboličke dimenzije. Razvijajući slobodnije oblikovanje ljudskoga lika (portret, ženska figura, figuralna kompozicija), s izrazitim osjećajem za materijal, poglavito drvo, dolazi do znaka i samostalne plastične vrijednosti. Isprva oblikuje realistički portrete u reljefu (spomen-ploča Mariji Jambrišak, 1939, Zagreb, Ul. J. Žerjavića, kbr. 8) i punoj plastici (Glava djevojke, bronca; Portret, sadra, oba 1940). God. 1943. nastaje glava s obilježjima otklona od realizma (Maska, bronca, MG), slijede vjerni portreti socrealističkoga razdoblja (Ea Horetsky, 1946, Kata Pejnović, 1949, bronca). Od poč. 1950-ih, napredujući u redukciji i jasnoći, sažima volumen, zatvara obris i smiruje površinu mase u portretima, koji zadržavaju bitne osobine modela (Nevenka Đorđević, 1953, MSU u Zagrebu, dalje MSUZ; Frano Šimunović, 1955–56, MG, oba terakota) i u nizu glava (Glava djeteta, 1955, bronca, Gliptoteka HAZU; geometrijski stilizirane Glava pastirice, 1958, MSU u Beogradu i Glava, 1969–70, obje drvo). Slično razvija svoju središnju temu ženske figure, koja se javlja kao figurica u terakoti 1943–44, građena dodavanjem nezaglađenih grumena zemlje na čvrsto postavljenu okosnicu, ženstvena u držanju i pokretu (Beračica, Gliptoteka HAZU; Žena koja šije, MG), i 1954. već potpuno uopćena (Ženski torzo, Žena koja sjedi, MUO; Figurica, MSUZ). Boravak te godine u Dalmatinskoj zagori (krajolik, žene s teretom) potaknuo je oblikovanje arhetipskih ženskih figura, simbola mukotrpna ali uznosita života. Nastaju figure seljanka što sjede informelističke površine (Žena, 1954–55, bronca, MG; Figura seljanke, 1955, terakota, MUO), masivni lik Žene na tronošcu (1957, bronca, Umjetnička galerija Dubrovnik, UGD) te vertikalna Žena iz Zagore (1958, drvo, UGD) s horizontalnim usjecima, istodobno i antologijske životinjske glave u drvu (Junac, MSUZ; Glava ovce, 1955, Glava ovna, 1957, MG). U 1960-ima temu zagorske žene razvija pretežno u drvu, koje prva u hrvatskom kiparstvu »uzima kao materijal koji nosi formu« (B. Ružić). Žene su uspravne s teretom na glavi (Figura, 1962, MG) ili »drveni komadi što su sami sobom prekriženi« (D. Dragojević), motiv se udvostručuje i utrostručuje (Kompozicija, 1960–61, 1964, obje MSUZ; 1963, MSU u Beogradu; 1965, MG). Potkraj 1960-ih i na poč. 1970-ih grupe se spajaju u jedinstvenu čvrstu masu, razgrađenu samo na površini zasječenim plohama i plitkim usjecima (Grupa, 1969–71, drvo, MG). Tematika gubi lokalna obilježja (Velika i mala figura, 1969–71, MG; 1969–71. i 1972, MUO; Torzo, 1969–71, MG) i znatno se proširuje, poglavito u 1970-ima. Oblikuje grupu Otočanke (1972, drvo; 1979, terakota; 1979–80, drvo, MG), blago uznemirenih obrisa i površine, i razrađuje Njih troje (1972–76, drvo i 1973–76, terakota, MG). Počinje razmicati zbijene mase i rastvarati jezgru, pa u skulpturama Igra (1973–76) šupljina postaje oblikovnim elementom. Tematskoj cjelini Žene s djetetom (1975–78) pripadaju i neka djela iz ciklusa Velika i mala figura (1974, 1976) te Jedan oblik (1978–81). U ženskoj figuri na biku (Jahačica/Europa, 1974–76, drvo, MG; bronca, MSUZ; terakota, oko 1980, MG) zaokupljena je odnosom čovjeka i životinje, horizontale i vertikale, prekriženih elemenata svojstvenih i ranijim djelima. Motive iz grčkoga mita reinterpretira na arhaičan način (Orfej, 1976–80, terakota; Sizif, 1977–81, drvo, MSUZ).U posljednjoj fazi, nadahnuta maštovito građenim bračkim dimnjacima, predočuje suđenice u uspravnim oblicima zbijenima oko vertikalne osi i povezane teretom (Dimnjak/Suđenice, 1980–84, terakota, 1983–84, drvo, MG). Neko vrijeme bila je zaokupljena nađenim kamenjem, koje je minimalnim intervencijama pretvarala u skulpture (Sappho, 1954; Mala figura, 1956, MSUZ). Potvrdila se i u rješavanju sakralnih tema (Isus pada pod križem, drvo, zbirka plehanskoga samostana; Krist, 1972–73, tuš, kreda).Njezin crtački opus obilježavaju skulptorski reducirane i zatvorene mase. Crtajući tušem pomiješanim s glinom, dočarala je strukturu terakote, a bojama za drvo drvenu plastiku (Dvije figure, 1954, bajc; Njih troje, 1972–76, Jahačica, 1974–76, Atlas, oko 1980, tuš, glina). Izlagala samostalno u Zagrebu (1955, 1962, 1984–85. retrospektiva), Rijeci (1962. s Martom Ehrlich), Beogradu (1966), Gornjoj Stubici (1979–80), učestalo sa Šimunovićem (Zagreb 1959, 1971–72, 1976; posmrtno 2000, 2004; Split 1966; Subotica 1966; Čakovec 1967) te na skupnim izložbama Prva godišnja izložba hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940), Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1942–44), Hrvatska umjetnost (Berlin 1943), Prva izložba grupe profesionalnih likovnih umjetnika (Zagreb 1946), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. vijek (Beograd, Zagreb, Prag 1946–48), ULUH/HDLU (od 1949), Moderna hrvatska keramika (Zagreb 1955, Beč 1956), suvremene jugoslavenske umjetnosti (Rim 1956, Dubrovnik, Ljubljana, Milano, Varšava, 1957), Mediteranski bijenale u Aleksandriji (1958), Riječki salon (1959), Jugoslavenska umjetnost danas (Pariz 1959), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Beogradski trijenale (1964), Zagrebački salon (1965, 1975), Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966), Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd 1967, Zagreb 1968), Suvremeno jugoslavensko kiparstvo (Prag, Brno 1969), Umjetnici Galerije Forum (Zagreb 1971–72, 1974), Tri teme iz suvremene hrvatske umjetnosti (Dubrovnik 1973), Kretanja u suvremenoj jugoslavenskoj likovnoj umjetnosti (Dubrovnik 1974), Jugoslavenska skulptura 1870–1950 (Beograd 1975), Novosti iz suvremene hrvatske likovne umjetnosti (Zagreb 1976), Jugoslavenski bijenale male plastike (Murska Sobota 1977 – nagrada), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Hrvatsko kiparstvo 1955–75 (Zagreb 1977), Kritičari odabiru (Zagreb 1977–78), Lik žene u suvremenom hrvatskom kiparstvu (Zagreb 1979), Suvremena hrvatska skulptura u drvu (Gospić 1981, Zagreb 1981–82), Triennale hrvatskog kiparstva (Zagreb 1982), Slikari i kipari članovi razreda za likovne umjetnosti, U susret Muzeju suvremene umjetnosti (obje Zagreb 1986), Zbirka Bauer, U susret Metropolitanskoj galeriji (obje Zagreb 1989), Suvremeno i fenomen prvobitnosti (Zagreb 1989–90), Hrvatski umjetnici za porušene crkve u trebinjskoj biskupiji (Zagreb 1993). Djela su joj izlagana i posmrtno (125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti, Zagreb 1996; Antologijska djela Galerije umjetnina, Split 2001). Autorica je reljefa za spomen-grobnicu u Ogulinu 1948, spomen-obilježja (brončani reljef s dvjema stiliziranim horizontalnim skulpturama na kamenom bloku) u Gomirju 1956, poprsja Silvije Strahimir Kranjčević (Zagreb, osnovna škola u Bogišićevoj ul., kbr. 13), Vjekoslav Klobučar Čorta (1960. u karlovačkom Parku narodnih heroja, zagubljeno), parkovnih skulptura na međunarodnim kiparskim simpozijima Forma viva u Kostanjevici na Krki 1964 (Kompozicija, uvećana inačica para sjedećih figura s teretom na glavi) i Forma prima u Krapini 1976 (Jahačica/Europa) te skulpturice Ptica (od 1967. dodjeljuje se kao Nagrada »Grigor Vitez«). Dobitnica je Nagrade grada Zagreba 1960. i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1985. Svoja djela (20 skulptura i četiri crteža) darovala je 1985. i 1990. MG. Izgradila je tematsko-morfološki osebujan opus, kojim se jasno izdvojila unutar hrvatskoga kiparstva.