Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KARAĐORĐEVIĆI, dinastija, vladala Kneževinom (Kraljevinom) Srbijom 1842–58. i 1903–18. te Kraljevstvom (Kraljevinom) SHS, odn. Kraljevinom Jugoslavijom od 1918. Nazvana po začetniku Đorđu Petroviću Karađorđu (1768–1817), jednom od pokretača i vojničkom vođi I. srpskoga ustanka 1804, koji je iskoristivši rusko-turski rat proširio vlast na Beogradski pašaluk i otpočeo progon islamskoga stanovništva. Težeći samovladi, svoje je ovlasti protegnuo na građansku upravu (1808. Praviteljstvujušći sovjet proglasio ga je nasljednim »verhovnim serbskim predvoditeljem«, a 1811. skupština ustaničkih zapovjednika »verhovnim voždom«). Kad je 1813. sklopljen rusko-turski mir, sklonio se u Habsburšku Monarhiju, gdje je interniran. God. 1814. odlazi u Rusiju i živi u Hotinu. U Srbiju se vratio 1817, nakon uspjeha II. srpskoga ustanka, i pokušao preuzeti vlast, ali je ubijen po nalogu Miloša Obrenovića. Njegov sin Aleksandar (1806–1885) vratio se nakon Obrenovićeve smrti 1839. iz Hotina u Srbiju i postao poručnik-ađutant kneza Mihajla Obrenovića, a kad je taj 1842. zbačen, proglašen je knezom (zbog ruskoga protivljenja izbor je potvrđen 1843). Isprva se oslanjao na ustavobranitelje – koji su ga i doveli na vlast – no postupno se s njima sukobio. Modernizirao je upravu i pravosuđe. U njegovo je doba izrađen ekspanzionistički vanjskopolitički program (Načertanije I. Garašanina), u skladu s kojim je 1848. podupro srpsku pobunu u južnoj Ugarskoj. U vanjskoj politici oslanjao se na Francusku i Veliku Britaniju mjesto na Rusiju, a od 1853. sve više na Habsburšku Monarhiju, što je dovelo do nezadovoljstva i naposljetku njegova zbacivanja 1858. Umro je u izbjeglištvu. Njegov sin Petar I (1844–1921) školovao se u gimnazijama u Beogradu i – izbjegavši s ocem – Ženevi te na vojnim školama u Parizu (Saint-Cyr) i Metzu (završio 1867). Kao časnik borio se u francusko-pruskom ratu 1870–71. te za ustanka u BiH 1875–76 (pod imenom Petar Mrkonjić), potom pretežno živio u Švicarskoj (1883–90. u Cetinju, gdje se oženio kćerju kneza Nikole I. Petrovića Njegoša). Nakon ubojstva kralja Aleksandra Obrenovića za vladara ga je u lipnju 1903. izabralo Narodno predstavništvo, koje je prethodno vratilo na snagu ustav iz 1888. Način dinastijske smjene te sumnje u Petrovu upletenost uzrokovali su privremenu međunarodnu izolaciju, a njegovo nesnalaženje u prilikama društva naviknuta na samovlađe i prividni parlamentarizam otvorilo je put jačanju utjecaja vojnih krugova (napose tajne udruge Ujedinjenje ili smrt, poznatije kao Crna ruka, koju su 1911. osnovali urotnički časnici iz 1903), pa su građanske stranke prihvatile njihov ekspanzionistički nacionalizam podređujući unutarnju politiku velikosrpskomu programu. Osim što je pristao na prekid savezništva s Austro-Ugarskom (što je dovelo do carinskoga rata 1906–11) i Srbiju povezao s Francuskom, za krize u svezi s aneksijom BiH dopustio je u travnju 1909 – premda ga je cijenio – abdikaciju psihički labilnoga prijestolonasljednika Đorđa (1887–1972; napisao sjećanja Istina o mome životu. Beograd 1969, 1988; slov. izd. Ljubljana 1970), koji se previše istaknuo kao zagovornik rata s Austro-Ugarskom. Iako je u rujnu te godine donio Obiteljski pravilnik, kojim je pitanje nasljednika mjesto skupštinskom postalo kraljevskom ovlašću, i 1912. sklopio Balkanski savez s Bugarskom, Grčkom i Crnom Gorom, u to doba više nije imao utjecaja na upravljanje državom, koje su preuzeli prijestolonasljednik Aleksandar te krug oko Crne ruke. Za I. svjetskoga rata izbjegao je preko Albanije u Grčku, odakle se 1919. vratio u Beograd. Objavljeni su njegovi Dnevni zapisci jednog ustaša o bosansko-hercegovačkom ustanku 18751876. godine (Beograd 1983), Ratni dnevnik 19151916 (Beograd 1984, prošireno izd. 2003) te prijevod djela J. S. Milla O slobodi (Beč 1868; Beograd 1912, 1990; Detroit 1921).

Aleksandar (1888–1934), regent i kralj. Školovao se u Ženevi, privatno u Beogradu (odgojitelj L. Vojnović) te u pravnoj školi Pravovedenije i vojnoj akademiji Paževskoga korpusa u Sankt Peterburgu. Iskoristivši aneksijsku krizu, ishodio je odreknuće starijega brata te je 1909. proglašen prijestolonasljednikom, a nakon austro-ugarskoga ultimatuma 23. VI. 1914. sljedećega dana regentom. U balkanskim je ratovima bio naslovni zapovjednik I. armije (protivno ugovoru s Bugarskom, 1912. odobrio zauzimanje Makedonije, što je bio povod II. balkanskomu ratu), u I. svjetskom ratu vrhovni zapovjednik srpske vojske, s kojom je potkraj 1915. preko Albanije uzmaknuo na Krf. God. 1917. potaknuo je tzv. Solunski proces, u kojem su pukovnik D. Dimitrijević Apis i drugi članovi Crne ruke osuđeni zbog navodnoga pokušaja atentata. Time je uklonio suparnike svojoj vladavini u savezu s Radikalnom strankom N. Pašića. Izlazak Rusije iz rata iskoristio je za pridobivanje crnogorske Narodne skupštine da zbaci njegova djeda, kralja Nikolu I, i donese odluku o pripojenju Srbiji 26. XI. 1918, a ne uvaživši zahtjeve NV Države SHS, 1. prosinca te godine proglasio je ujedinjeno Kraljevstvo SHS te nametnuo dinastiju i sebe za regenta prije odluke Ustavotvorne skupštine o državnom uređenju (kraljem će postati 17. VIII. 1921, nakon očeve smrti). Ne prihvaćajući Pašićevu vladu, u prosincu 1918. postavio se iznad stranaka i, poslije, predstavničkoga tijela, a široke je ovlasti imao i na temelju tzv. Vidovdanskoga ustava iz 1921 (raspisuje izbore, saziva i raspušta Narodnu skupštinu, predlaže i odbija zakone, zapovjednik je vojske; do 1929. na njegov zahtjev odstupila je 21 od 23 vlade). Položaj je ojačao gospodarskom moću, osiguravši si 1922. veliku civilnu listu, a uz mnoge veleposjede imao je i udjele u rudnicima. Shvaćajući novu tvorevinu kao srpsku nacionalnu državu, odbijao je prijedloge o federalizaciji (tumačeći ih kao separatizam) i vodio represivnu unutarnju politiku. Otkako su ujedinjene pravoslavne crkvene oblasti zauzimao se za proglašenje srpske patrijaršije (1920). Nakon atentata u Narodnoj skupštini 1928 – u pripremi kojega njegova uloga nije do kraja razjašnjena – odbio je zahtjev SDK za neutralnom vladom i novim izborima. Parlamentarno rješenje nastale krize onemogućio je i traženjem izlaza u osobnim razgovorima s vodećim političarima, pri čem je stanje prikazivao nerazrješivim i hrvatskim predstavnicima nudio »mirni razlaz«, ali bez velikoga dijela hrvatskoga teritorija (tzv. amputacija). Naposljetku je, ukinuvši ustav i građanska prava, 6. I. 1929. uveo diktaturu (u svojoj je osobi usredotočio zakonodavnu i izvršnu vlast, a sudbena se obavljala po izvanrednim zakonima). Predsjednikom vlade imenovao je generala P. Živkovića, a glavni oslonac poretka bili su vojska, uzak krug srpskih političara i državni službenici. Sukobe je uzalud nastojao smiriti i zabranom nacionalnih imena i simbola te uvedbom jugoslavenske nacije; 3. X. 1929. državu je preimenovao u Kraljevinu Jugoslaviju i mimo povijesnih posebnosti upravno podijelio na devet banovina (mjera je imala velikosrpsko značenje, jer su granice određene tako da je u šest banovina osigurana većina srpskoga stanovništva). Nezadovoljstvo diktaturom pokušao je 3. IX. 1931. ublažiti oktroiranim ustavom, koji mu nije bitno smanjio ovlasti, i potkraj te godine raspisivanjem izbora (glasovalo se javno, a postavljena je samo vladina lista). Presudno je utjecao i na vanjsku politiku, u kojoj se oslanjao na Francusku – Mala antanta (savez s Čehoslovačkom i Rumunjskom sklopljen 1912) osiguravala je versailleski poredak u tom dijelu Europe – što mu je davalo odriješene ruke u unutarnjim pitanjima. Rimskim je ugovorima 1924. Rijeku prepustio Italiji (kriza je 1928. obnovljena njihovim istekom), a pri određivanju granice s Albanijom (u kojoj je radi destabilizacije i smanjenja talijanskoga utjecaja pomagao pobunjeno pleme Mirdita) osobno se zauzeo da Sveti Naum 1925. pripadne Kraljevini SHS. U međunarodnim prilikama 1930-ih potaknuo je ustrojbeno jačanje Male antante 1933. i sklapanje Balkanskoga pakta između Jugoslavije, Rumunjske, Turske i Grčke 1934. Te je godine u siječnju oporučno odredio Namjesništvo (knez Pavle, senator R. Stanković i ban Savske banovine I. Perović), koje bi u slučaju njegove smrti imalo vladati do sinove punoljetnosti, a 9. X. ubijen je u Marseilleu, u atentatu što su ga izveli pripadnici ustaškoga pokreta i Unutrašnje makedonske revolucionarne organizacije (VMRO). Njegova javna obraćanja skupljena su u knjizi Govori Nj. Vel. Kralja Aleksandra I Karađorđevića Ujedinitelja (Beograd 1991).
 
Pavle (1893–1976), knez. Sin Petrova brata Arsena. Školovao se u Lausanni, Beogradu i Oxfordu, gdje je diplomirao 1920. God. 1923. vratio se u Beograd, no Aleksandar mu za života nije povjeravao bitnije dužnosti. Nije odobravao centralizam i autokraciju, pa se 1933. razišao s bratićem, nakon čije je smrti kao najutjecajniji član Namjesništva 1935. otvorio pregovore s V. Mačekom, pri čem su mu djelovanje ograničavali protivljenje većega dijela srbijanskih političara te strah od destabilizacije zemlje, koju je prema oporuci morao očuvati za Aleksandrova sina Petra. Nije odobravao politiku M. Stojadinovića te je nakon njegovih slabih rezultata na skupštinskim izborima 1938. mandat povjerio D. Cvetkoviću i, najposlije, prihvatio privremeno rješenje tzv. hrvatskoga pitanja sporazumom Cvetković–Maček od 26. VII. 1939. o ustroju Banovine Hrvatske (nije ratificiran u Narodnoj skupštini). Premda je u lipnju 1939. unatoč pritiscima odbio da Jugoslavija izađe iz Lige naroda i priključi se Antikominternskomu paktu, nije uspio izbjeći njezino približavanje Italiji i Njemačkoj te pristup Trojnomu paktu, nakon kojega je 27. III. 1941. Namjesništvo zbačeno vojnim udarom, a on otišao u inozemstvo i povukao se iz politike. Bavio se kolekcionarstvom i u Beogradu osnovao muzej suvremene umjetnosti, koji je od 1936. bio u sastavu Muzeja kneza Pavla (zbirke su danas u Narodnom muzeju).
 
Petar II (1923–1970), kralj. Budući da je bio maloljetan kad mu je umro otac, mjesto njega vladalo je Namjesništvo do vojnoga udara 27. III. 1941. za kojega je, prijevremeno proglašen punoljetnim, došao na vlast. Tijekom napadaja na Jugoslaviju napustio je zemlju 15. IV. i u izbjeglištvu (od lipnja 1941. u Londonu) imenovao više vlada koje su unatoč nastojanju hrvatskih članova vodile velikosrpsku politiku (među ostalim, podupirući »kraljevsku vojsku u otadžbini« D. Mihailovića). Odlukom AVNOJ-a 29. XI. 1943. zabranjen mu je povratak u zemlju, a na pritisak Velike Britanije Beogradskim su sporazumom 2. XI. 1944. J. Broz i I. Šubašić odlučili da će kralj svoje ovlasti prenijeti na tročlano Namjesništvo, na što je sam pristao tek 3. III. 1945. Kad je odlukom Ustavotvorne skupštine 29. XI. te godine Jugoslavija proglašena republikom, kralju i dinastiji oduzeta su sva vladarska prava. Petar je ostao u inozemstvu, gdje je do kraja života podupirao velikosrpske i četničke udruge. Objavio je memoare A King’s Heritage (London 1955; franc. izd. Pariz 1955; srp. izd. Beograd 1990). Potomci mu žive i danas.
 
LIT.: D. Petranović: Kralj Petar I. Karađorđević i regent Aleksandar. Dubrovnik 19212. — V. Homadovski (Chomadovski): Karađorđevići. Zagreb 1928. — I. Perović i dr.: Dinastija Karađorđevića. Zagreb 1934. — M. Kašanin: Muzej Kneza Pavla. Jugoslovenski istoriski časopis (Ljubljana—Zagreb —Beograd), 2(1936) 1/4, str. 421–430. — A. N. Jovićević: Plejada dinastije Karađorđevića. Beograd 1940. — M. Bartoš: Monarhija i novac. Beograd (s. a.). — F. Čulinović: Jugoslavija između dva rata, 1–2. Zagreb 1961. — Z. Kulundžić: Atentat na Stjepana Radića. Zagreb 1967. — J. B. Hoptner: Jugoslavija u krizi 1934–1941. Rijeka 1973. — Lj. Boban: Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928–1941, 1–2. Zagreb 1974. — I. Jukić: The Fall of Yugoslavia. New York—London 1974. — H. Matković: Odnos Aleksandra Karađorđevića prema političkom djelovanju Matka Laginje. Časopis za suvremenu povijest, 6(1974) 3, str. 39–51. — M. Vuković-Birčanin: Kralj Aleksandar I. Karađorđević (1888–1934). München 1974. — B. Krizman: Vanjska politika jugoslavenske države 1918–1941. Zagreb 1975. — M. Vuković-Birčanin: Kralj Petar II Karađorđević (1923–1970). München 1975. — B. Krizman: Ante Pavelić i ustaše. Zagreb 1978. — M. Bošković: Antijugoslovenska fašistička emigracija. Beograd—Novi Sad 1980, 71–72, 95–98, 109, 111, 129–130, 141, 153–154, 263–264, 325. — B. Krizman: Jugoslavenske vlade u izbjeglištvu 1941–1943. Beograd—Zagreb 1981. — B. Petranović: Jugoslovenske vlade u izbeglištvu 1943–1945. Beograd—Zagreb 1981. — D. Šepić: Vlada Ivana Šubašića. Zagreb 1983. — J. Horvat: Živjeti u Hrvatskoj 1900 –1941. Zagreb 1984, 277–304, 312–324. — Lj. Boban: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 1–2. Zagreb 1987–1989. — Đ. Ličina: Tragom plave lisice. Zagreb 19886, 15, 32, 38, 60, 82, 119–120, 128, 137, 142–143, 149, 188, 193, 209–210, 212, 215, 219–222, 229, 232, 235–236, 257–258. — B. Petranović: Istorija Jugoslavije, 1–3. Beograd 1988. — C. Eylan: Život i smrt Aleksandra I kralja Jugoslavije. Beograd 1989. — N. Balfour i S. Mackay: Knez Pavle Karađorđević. Jedna zakasnela biografija. Beograd 1990. — J. Horvat: Politička povijest Hrvatske, 2. Zagreb 19902. — S. Pribićević: Diktatura kralja Aleksandra. Zagreb 1990. — Karađorđevići u delima likovnih umetnika. Topola 1991. — R. Horvat: Hrvatska na mučilištu. Zagreb 1992 (pretisak izd. iz 1942). — V. Maček: Memoari. Zagreb 1992, 42–154, 176. — I. Meštrović: Uspomene na političke ljude i događaje. Zagreb 1993. — F. Tuđman: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918.–1941, 1–2. Zagreb 1993. — I. Banac: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Zagreb 1995. — J. Jareb: Pola stoljeća hrvatske politike. Zagreb 1995 (pretisak izd. Buenos Aires 1960). — T. Foran de Saint-Bar: Les Karageorges. Rois de Serbie et de Yougoslavie. Paris 1999. — T. Karađorđević: Memoari. Topola—Oplenac 1999. — T. Jonjić: Hrvatska vanjska politika 1939.–1942. Zagreb 2000. — B. Gligorijević: Kralj Aleksandar Karađorđević, 1–3. Beograd 2002. — B. Janjatović: Politički teror u Hrvatskoj 1918.–1935. Zagreb 2002. — R. Ljušić: Vožd Karađorđe. Beograd 2003. — H. Matković: Povijest Jugoslavije (1918–1991–2003). Zagreb 20032. — O. Popović-Obradović: Vojna elita i civilna vlast u Srbiji 1903 –1914. godine. U: Srbija u modernizacijskim procesima 19. i 20. veka, 3. Beograd 2003, 191–215. — D. R. Živojinović: Kralj Petar I Karađorđević, 1–3. Beograd 2003. — H. Matković: Studije iz novije hrvatske povijesti. Zagreb 2004. — I. Mužić: Masonstvo u Hrvata. Zagreb 20058. — I. Dobrivojević: Državna represija u doba diktature kralja Aleksandra 1929–1935. Beograd 2006.
 
Suzana Leček (2009)