BERISLAVIĆI

BERISLAVIĆI, hrvatska plemićka obitelj, znamenita u doba kralja Matijaša Korvina i za Jagelovića. Prema I. T. Mrnaviću, potječu iz Bosne, gdje su držali grad Dobor. Pred Turcima su prebjegli u Slavoniju, a otuda neki od njih, kao protivnici Hunyadijevaca, u Dalmaciju, najprije u Klis, a potom u Trogir. I. Kukuljević Sakcinski misli da su potomci bana Boriča iz XII st. — Berislavići Grabarski (nobiles de Grabarya; rijetko Doborski) nose ime po svomu glavnom imanju Grabarju u podvinjskoj općini kraj Garčina u Slavoniji. Spominju se u XIII st., a neprekinuto se mogu pratiti od početka XV st. do smrti Stjepana Berislavića (1535) s kojim je izumrla loza Grabarskih. U drugoj pol. XV st. počinju se prezivati B. (Berislav, rijetko Berisalić, Berislavlić, latinizirano Berislaus, mađarizirano Beryszló). Posjedovali su imanja u Požeškoj županiji (osim Grabarja, Brod, Dubočac, Kobaš, Svinjar, Dubovik, Daranovac) i manjim dijelom u Vukovskoj županiji (Vinkovci, Petrovci); kasnije su tečevine Mikanovci, Satnica, Sarvaš, Koprivna, Nijemci, Vrba, Rušćica, Vranovci, Slobodnica, Odvorci, Ruševo, Bukovlje, Tomica, Završje, Slatinik, Paka, Šušnjevac i Levanjska varoš. Franjo B. stekao je imanja Bijelu Stijenu, Komogovinu i Totuševinu te kupio grad Majkovac (1498), a Ivaniš Korvin darovao mu je za dužnih 6000 forinti svoj grad Lobor zajedno s imanjem. Velikom bogatstvu Berislavića odgovarala je njihova uloga u javnom životu srednjovjekovne Slavonije. Živo su sudjelovali u dinastičkim i političkim borbama svoga vremena od smrti Matijaša Korvina do dinastičkih promjena nakon mohačke katastrofe 1526. te u protuturskom ratovanju. Glavnu liniju Grabarskih čine potomci Benedikta (1464. spominje se kao mrtav). On je ostavio iza sebe sinove Nikolu, Dešu, Ivana i Martina; Franjo, sin Ivanov, i Ivan, sin Martinov, najznačajniji su predstavnici toga roda. Istodobno se spominju još dvije loze: Petrova (umro 1473) sa sinovima Ivanom, Mirkom i kćeri Barbarom, te Ivan Borič sa sinom Osvaldom, koje su ubrzo izumrle. — Franjo, jajački ban (? — ljeti 1517), prvi se put spominje 1470. Bio je pristaša Ivaniša Korvina, a protivnik Vladislava II Jagelovića; poslije je pristao uz Maksimilijana Habsburgovca, sve do požunskog mira između Vladislava i Maksimilijana (7. XI 1491). God. 1493. sudjelovao je u bitki na Krbavskom polju, a kao jajački ban (1494–1496. i 1499–1503) odbijao je turske navale na Vrbasu, a dobro opskrbljenu posadu u Jajcu uzdržavao je većim dijelom vlastitim sredstvima. Kada je napustio bansku čast, isticao se i dalje u državnim poslovima, a proslavio se u bitki kod Dubice 1513. uz rođaka bana Petra. Franjo je znatno proširio posjede svoga roda. Prva mu je žena bila Katarina Sulkovačka, druga Barbara, kći Sigismunda Frankapana i udovica srpskog despota Vuka Brankovića (umrla 1508), a treća Margita Sekelj. Na svom imanju kod Pakrava u trgu Dovrišću osnovao je samostan Male braće. Umro je bez muških potomaka. — Ivan (Ivaniš), naslovni despot srpski i jajački ban (? — ?, 1514). Prvi se put spominje još kao dječak 1470. Isprva je bio protivnik Vladislava II Jageloviča, a onda je pristao uz protukralja Maksimilijana Habsburgovca. Kada se 1494, izmirio s Vladislavom, ovaj ga je imenovao kapetanom Srebrnika u Bosni. Nakon smrti srpskog despota Jovana imenovao ga je kralj srpskim despotom (1504), vjerojatno zato što su B. bili u rodu s despotskom kućom Brankovića. On je pak oženio udovicu posljednjeg Brankovića. Kao despot imao je dužnost držati 1000 konjanika za obranu od Turaka. Kada je 1511. postao i jajačkim banom, preuzeo je obranu linije na Vrbasu. — Stjepan, naslovni despot srpski (? — ?, 1535), sin Ivanov, pripadao je malobrojnim slavonskim velikašima koji su pristali uz austrijskog nadvojvodu Ferdinanda, pa je sudjelovao i pri njegovoj krunidbi u Stolnom Biogradu (1527). U početku je uspješno branio svoje posjede u Vukovskoj županiji od Turaka, a uz to je imao čuvati i braniti kraljevske gradove koji su Turcima zatvarali put prema Budimu između Dunava i Tise. Budući da ga kralj nije dovoljno pomagao, te je gradove 1529. prepustio Turcima, našto je, zajedno s majkom, uhićen i zatvoren u Budimu. Za pohoda sultana Sulejmana na Beč (1532) spašava se bijegom i prelazi u službu sultana, koji mu vraća njegove posjede i gradove. Od toga vremena ratuje na strani Zapoljinih pristaša te im pomaže u osvajanju Slavonije. Kada se pokušao izmiriti s Ferdinandom, ubio ga je bosanski sandžak-beg Husrev. — Berislavići Vrhrički, odn. Malomlački, prvi put se spominju u latinskoj ispravi iz 1435. kao »iudices iurad nobilium Coruatorum sedes Tiniensis«. Potječu od plemena Čubranića (de genere Chwbranycz, odn. Cyprianorum), kako se vjerojatno pleme Hlivnjana (ili Hlevnjana) počelo nazivati u XIII ili od početka XIV st. Prema njihovu sjedištu u Vrhričkoj župi na Cetini (danas Vrlika) nazvani su Vrhrički. Posebno se spominju Vuk i Stjepan, a nešto kasnije (1451) Paval iz Vrhrike. Berislavići Malomlački imali su posjede u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji: Stjepan I (Stephanus Beryszlawych de Verhreka, poslije i de Mlaka) (?, oko 1486 — ?, 1509?), obavljao je različne dužnosti u službi kralja Matijaša. Još za njegova života bio je kastelan u Lukavcu. Osobitih zasluga stekao je za Ivaniša Korvina kojemu je zajedno s Pavlom Bužanićem pomogao braniti njegovu baštinu (Medvedgrad, Rakovac, Lukavec). Za Matijaševe udovice Beatrice i za Jurja Brandenburškog bio je kastelan u Medvedgradu, a poslije kapetan medvedgradski, rakovečki i lukavečki. Sâm je najprije bio vlasnik Babča i Buševca (Turopolje), a poslije je dobio Malu Mlaku u Turopolju, pa se već on naziva Malomlačkim. Također je u zagrebačkom polju preko Save dobio dio sela Čeha, Lužja (otud i de Lusan) i Odre. God. 1509. gubi mu se trag, a već 1510. izvori spominju njegova sina Jurja, koji je živio još 1547. Od njega i njegove žene Katarine teče loza Berislavića Malomlačkih, koja je dala više istaknutih pojedinaca. — Stjepan II (Stephanus Beryszlawych) (?, oko 1560 — ?, između 1628. i 1630) uživao je u Hrvatskoj velik ugled kao učen i spretan čovjek. Na Ugarskom saboru 1587. izabran je, uz zagrebačkog biskupa Gašpara Stankovečkog i protonotara Gašpara Petričevića, u zemaljsko povjerenstvo za pregled gradova na hrvatsko-dalmatinskoj međi. God. 1596. izabran je za podbana, ali se još iste godine odrekao te časti; 1598. postaje veliki bilježnik Zagrebačke županije te je iste godine poslan kao jedan od nuncija na Ugarski sabor; 1604. zajedno sa Miklósom Istvánffyjem pobiratelj je i računovođa (provisor et exactor) državnog poreza, a 1608. izabran je za drugog protonotara (viceprothonotarius) Kraljevine. Neko je vrijeme bio i podžupan Varaždinske županije. Osim državnim poslovima bavio se pjesništvom. Spjevao je više prigodnica, među njima jednu u čast bana Benka Turovca prigodom njegova ustoličenja. Ona je objavljena u Grazu 1615. pod naslovom Lusus Martis et Apostolis. I. Kukuljević Sakcinski je imao u svojoj zbirci pet Stjepanovih pisama pisanih zagrebačkim gradskim sucima. Njegov sin Franjo Aleksandar bio je kapetan Petra Zrinskog; ali ga je kralj nakon sloma urote (1671) pomilovao. — Berislavići Trogirski, feudalna obitelj u Trogiru čije rodbinske veze sa sjevernim Berislavićima nisu jasne. U javnom životu Hrvatske na prijelazu iz XV u XVI st. ističu se Bartol, sin Petrov i hrvatski ban → Petar, sin Ivanov. — Bartol, prior vranski i ban jajački (? — ?, 1522), sin Petrov i unuk Martinov, bio je veliki pristaša kuće Hunyadi. Još 1475. izabran je za priora vranskog. God. 1482. spasio je kralja Matijaša iz velike pogibelji za opsade grada Hainburga u Austriji. Nakon Matijaševe smrti nastojao je zajedno s Lovrom Iločkim njegovu nezakonitu sinu Ivanišu osigurati krunu Sv. Stjepana, pa su njihove pristaše dovele u Budim oko 7000 ljudi. Ipak su na izboru prevladale pristaše češkoga kralja Vladislava II Jagelovića. U okršaju na potoku Šari Bartol je bio ranjen i zarobljen, oslobođen posredovanjem kraljice Beatrice, Matijaševe udovice, i pomilovan prigodom Vladislavove krunidbe (1490). Uskoro je pristao uz Maksimilijana Habsburgovca, pa ga je Sabor osudio na smrt, ali ga je kralj pomilovao na doživotnu tamnicu (1495). Uskoro ga je kralj potpuno pomilovao i vratio mu prijašnje časti. God. 1499. opet je prior vranski, ali mu ne polazi za rukom da preotme Mlečanima Vranu, glavni samostan ivanovaca. God. 1507. spominje se kao jajački ban, što je sigurno i bio, ali posve kratko vrijeme.