Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KARAS, Vjekoslav (Karafs, Karass, Karasz; Aloys, Luigi), slikar i skladatelj (Karlovac, 19. V. 1821 — Karlovac, 5. VII. 1858). U Karlovcu je, završivši tri razreda osnovne škole, polazio prvi (tri godine) i drugi razred latinske gimnazije te istodobno »risarsku učionicu«, zainteresiran isključivo za slikarstvo, s kojim se prvi put susreo oko 1831. u slikara svetačkih slika zvanoga Čeza. Od 1835. naučnik u soboslikara Koprive, Čezina bivšega pomoćnika, potom kratko u nekoga stolara, a 1836–38. u slikara F. Hamerlića. Svojim prvim uljem Pogorenje rimljanskog cara (1838), rađenim prema bakrorezu i ponuđenim kao zgoditak na lutriji, svratio na sebe pozornost pukovnika Franje Kosa von Kossena. Osvjedočen u Karasov talent kopijama što mu ih je dao izraditi prema djelima iz vlastite zbirke (Isus među apostolima predaje ključeve Sv. Petru, Madona s budnim djetetom, Madona s djetetom koje spava, sačuvana samo posljednja, Gradski muzej Karlovac, GMK),postaje mu pokroviteljem do svoje smrti 1843, te uspijeva zainteresirati biskupa J. Haulika i druge rodoljube za njegovo školovanje. Nakon što je skupljen novac, skrbnici ga šalju u Firencu, kamo stiže 24. XI. 1838. Prethodno se zadržao u Kossena u Milanu te kratko u Parmi i Bologni. Isprva uči u atelijeru slikara Giovannija Francesca Corsija, a od veljače 1839, po preporuci slikara F. Salghettija Driolija, pod vodstvom Giuseppea Melija, koji ga ubrzo, kao prijatelja, prima na stan. Crta glave i likove prema Ghirlandaiju i Meliju, gipsanim odljevcima, Masacciu, freskama Andrea del Sarta i Fra Angelica, preslikava u ulju Melijev Portret Dantea, veliki portret Antonella da Messina iz galerije Uffizi, Madonnu Lorenza di Credija, proučava anatomiju i polazi satove akta na Velikokneževskoj akademiji te u lipnju 1840. dovršava Autoportret. Iako su Meli i Salghetti Drioli, te ravnatelj Akademije zadovoljni njegovim napredovanjem, skrbnici ga šalju na školovanje u Rim. Napustivši Firencu u srpnju 1841, boravi nekoliko mjeseci u Sieni te posjećuje Peruggiu i Assisi. U Sieni izrađuje šest kopija prema Pinturicchiovim freskama u Libreria Piccolomini, nadahnjuje se sienskim slikarstvom quattrocenta (»toliko uzvišenog osjećaja, da čovjeka obuzme radost«), posebno naivnom jednostavnošću Sana di Pietra, likove kojega kopira prvi put zadovoljan svojim radom, i upoznaje austrijskoga slikara K. Blaasa, koji ga je zainteresirao za J. F. Overbecka. Radovi iz Firence i Siene nisu sačuvani. Od studenoga 1841. do prosinca 1847. živi u Rimu, gdje dobiva atelijer u tornju palače Venezia, prijateljuje sa slikarom Carlom Mayerom, upoznaje se s I. Simonettijem. Prvu godinu radi uglavnom prema antičkim kipovima u galerijama i muzejima te modelima na akademiji. Sljedeće godine, nastojeći slikati prema vlastitoj zamisli, odlazi po savjete Overbecku te pod njegovim utjecajem nastaju slike Majka izlaže Mojsija na obalu rijeke (1842–43, GMK), Susret Jakova i Labana (1869. iz Haulikove za Strossmayerovu zbirku otkupio F. Rački) i Marta se tuži Kristu (obje 1843, zagubljene). Za posjeta Hrvatskoj od srpnja do prosinca 1844. prihvaća ilirske ideje te nakon povratka u Rim 1845. slika – kako je sam pisao – »vilu ili neku vrstu muze koja jednog od naših barda nadahnjuje junačkim narodnim pjesmama« (slika je u Zagrebu 1847. po Preradovićevoj pjesmi nazvana Djed i unuk) i vjerojatno Autoportret s ilirskom kapom na glavi (GMK). Uz Rimljanku s lutnjom iz rimskoga razdoblja pripisuje mu se još šest sačuvanih i 13 nestalih djela, među ostalima Sveta Katarina, rađena za Aloisa Duquenoisa u Karlovcu. U to doba, proživljavajući nesretnu ljubav, piše pjesme na talijanskome. Prema I. Kukuljeviću Sakcinskom, učio u nekoga nizozemskoga slikara, odakle »njegov mrtvi i tamni način bojadisanja«. Budući da skrbnici nisu uspjeli prodati njegove slike, ostao je bez potpore. U siječnju 1847. uzalud je u pismu – u kojem je također predložio osnivanje umjetničkoga društva i gipsoteke – molio Lj. Gaja za pomoć, te je zbog neimaštine napustio Rim prekinuvši svoje nesustavno školovanje. Za petomjesečnoga zadržavanja u Trstu, gdje je kako je mislio premalo radio, portretira suprugu upravitelja zdravstva, svojega znanca F. Woitischeka te petnaestogodišnju kćer barunice Saenger u ulju i akvarelu. Preko Rijeke potkraj svibnja 1848. vraća se u Karlovac. Ondje u veljači 1849. dobiva narudžbu za oslikavanje cimera. U studenom postaje učiteljem risanja na šegrtskom tečaju pučke škole u Zagrebu, ali već potkraj sljedeće godine dobiva otkaz. God. 1851. portretira pjesnika S. Vraza, neposredno prije njegove smrti (portret je u lipnju 1852. poklonio Narodnomu muzeju, zagubljen), potom godinu dana boravi u Bosni, kamo ga je Kukuljević poslao »da snimi nošnje i predjele«, a I. F. Jukić pozvao da portretira Omer-pašu Latasa. Portret Omer paše Latasa, započet u Travniku, dovršen u Sarajevu, izložen u Zagrebu 1852. i od suvremenika ocijenjen kao Karasovo najbolje djelo, nije sačuvan, kao ni litografije prema portretu izrađene u Beču, ni druga djela nastala u Bosni (Smrt bosanskog kralja Stjepana Tomaša, krajolici, nošnje, portreti nekih Turaka i Omer-pašine kćeri). Od travnja 1852. do prosinca 1856. naizmjence živi u Karlovcu i Zagrebu. Nezadovoljstvo postignutim, nedostatak poticaja i narudžba, sve veća bijeda te navodna neuzvraćena ljubav prema Ireni Türk (radio njezin portret 1855–56, nepoznat), pridonose njegovoj melankoliji. Na Strossmayerov poziv odlazi u Đakovo, ali se nakon pokušaja samoubojstva u pol. 1857. vraća u Karlovac, gdje se sljedeće godine ubio utopivši se u Korani. Sudbina mu se prosuđuje kao tipično hrvatska, poglavito zbog nerazumijevanja okoline. Po školovanju i utjecajima blizak je klasicizmu, nazarenskoj školi i bidermajeru. Uz portrete, slikao figure, kompozicije religioznoga i domoljubno-romantičnoga sadržaja, narodne nošnje i žanr-scene, pretežno u ulju. Sačuvano je nešto akvarela, a crteži samo na pismima i bilješkama iz talijanskoga razdoblja (Apoteoza Garibaldiju, Kristov ulazak u Jeruzalem). Nezadovoljan rezultatima (»uvijek težim za tim da budem mnogo bolji«), slike uglavnom nije potpisivao, niti datirao. Iako mu je opus »nesigurna opsega i vrlo različita izgleda« (Marijana Schneider, 1998), drži se začetnikom novijega hrvatskoga slikarstva. Madona s djetetom koje spava (1838, na poleđini signatura Karafs), kopija što ju je izveo kao samouk, pokazuje urođenu nadarenost, a Majka izlaže Mojsija na obalu rijeke, njegova najveća slika i prva slobodna kompozicija, pomiješanost kolorirane forme i približavanje tonu (Lj. Babić, 1934). Alegorijska kompozicija Djed i unuk, najpopularnija slika u XIX. st., poznata po oleografiji iz 1864. otisnutoj u Beču (HPM) i reproducirana pod nazivom Djed, unuk i vila na zastoru staroga zagrebačkoga kazališta na Markovu trgu (HNK, Zagreb), možda je sačuvana kao Slijepac i vila u Tiflološkom muzeju u Zagrebu. Inačica kompozicije Djed i unuk s dva lika (GMK) dvojbena je kao Karasovo djelo. Na Autoportretu iz 1845, polufiguri s izražajnim očima, utopljenoj u zgusnutu smeđu pozadinu, otkriven je 1982. preslikani lik, vjerojatno Autoportret iz 1840. nastao po uzoru na Rafaelov (P. Skutari, 1984). Neorenesansno koncipirana Rimljanka s lutnjom (1845–47, HPM), najpoznatiji ostvaraj hrvatskoga slikarstva XIX. st., tehnički dotjerana i skladna, sa sitnoslikarski izvedenim pojedinostima, spaja utjecaje nazarenaca i talijanskoga klasicizma. Sličan tip ženskoga lica imaju Djevojka iz Napulja zalijeva cvijeće (čitava figura u pejzažu s motivom ruševine)i dva akvarela žena u nošnji iz Campagne, čistih oblika i crteža (sve HPM). Iz toga su razdoblja i kopije Poprsje djevojke prema G. Reniju, Rimska pučanka i Justitia prema nepoznatim predlošcima te mitološka tema Menada (jedini sačuvani akt). Za datirano platno Djevojka s ružom (veljača 1848, GMK) pretpostavlja se da je portret kćeri barunice Saenger (Skutari, 1988). U Karlovcu 1848–49. slika reprezentativni Portret Stjepka Ljuboja Lopašića, izražajna lica, u intenzivno crvenoj surki i plavoj kabanici, sa starim dubovačkim gradom u pozadini, Slunjanku u narodnoj nošnji u akvarelu (MG) i ulju (HPM; ondje i litografija Mlada Kraišnica, Beč 1864), smještenu u pejzaž, s košarom voća na glavi (jedna od boljih mrtvih priroda hrvatskoga XIX. st.) i trima kokošima na štapu. U rujnu 1849. darovao je 10 svojih slika s motivima dalmatinskih nošnja Narodnomu muzeju, od kojih su sačuvane Trgovac iz Sinja na konju (akvarel), Splićanin i Rišnjanin (sve HPM). Te godine izrađuje grafički portret Ivan Ljudevit Hektor grof Isolani (litografija prema bakrorezu, HDA). Pretpostavlja se da je naslikao Portret Ljudevita Gaja i Portret mlade gospođe (oko 1850, oba s dvojbenim signaturama, Dijecezanski muzej u Zagrebu). God. 1852–56, u njegovu vjerojatno najplodnijem razdoblju, nastaju remek-djela Portret Ane Krešić, sažete forme, izvrstan u odnosu boja i izvedbi ruku, jedinih živih u Karasovu opusu, i Portret Miška Krešića, u kojima se likovni realizam spaja s najboljim elementima bidermajerskoga slikarstva. Oba su, uz Dječaka u cjevastim hlačama, naši prvi psihološki portreti (svi u stalnom postavu MG). Dječak je slikan tonski, kao i reprezentativni Portret Aloisa Duquenoisa (također MG). Sa sigurnošću mu se pripisuju i Portret Josefine Barac-Bernardić, Portret Karla Petrovića i Portret gospođe Dasović-Petrović (svi GMK) te Portret Koste Petrovića (Narodni muzej, Beograd). Posljednja poznata slika, portret Djevojčice s lutkom i psom, izražajnih boja i nespretne anatomije, s pejzažem unutar slike, naslikana je u Đakovu 1857. Maliakvarel Portret žene, sa signaturom na poleđini (izložen na zagrebačkoj izložbi 1954, potom nestao), prema R. Putaru, slikan tonski, između srebrnastoga zelenila i zlatnoga okera, razlikuje se od ostalih Karasovih portreta, osobito u fakturi. Opus mu je proširen 1999. Muškim portretom iz obitelji Petrović (potpis Karafs na letvici) i 2002. Portretom gospođe Karas (potpis Karasz na slici; oba oko 1852, GMK). Historijska kompozicija Gundulić i vila, koju slika 1853 (1856. prodana posredovanjem lutrije, zagubljena), prema R. Lopašiću, odlikuje se posebnom živošću, a rodoljubna žanr-scena Odlazak serežana u rat (dovršena u Karlovcu u rujnu 1856, HPM) poglavito je kulturno-povijesne vrijednosti. Neke Karasove likove kopirala je u crtežu Francisca Daubachy. K. je izlagao slike u Karlovcu (1844) i Zagrebu (1844, 1847, 1852, 1856). Posmrtno su mu priređene izložbe 1954, 1971, 1988. i 1998. u Karlovcu te 2001. u Zagrebu, a djela izlagana na izložbama: Prva izložba Dalmatinsko-horvatsko-slavonska (1864), Prva izložba Društva umjetnosti (1879–80), Retrospektivna izložba hrvatske umjetnosti (1934), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. vijek (Beograd, Zagreb, Prag 1946–48), Izložba grafike iz Bogišićeve zbirke (1959), Sto godina Strossmayerove galerije (1984), Hrvatski narodni preporod (1985), sve u Zagrebu. Karasove stilske i kvalitativne neujednačenosti tumače se kao dvojstvo u shvaćanju oblika i boje, »eklektička kolebljiva crta« (Babić), prva očita deformacija talenta u našoj nerazvijenoj okolini (M. Prelog), utjecaj staroga nizozemskoga slikarstva, položaj umjetnika između stilova ili probijanje stila (G. Gamulin). Ističe se kao ilirski slikar (»u ilirskom preporodu osamljena slikarska pojava, pikturalni pandan muzici V. Lisinskog i književnosti S. Vraza«, M. Peić), začetnik hrvatskoga realizma (R. Ivančević, 1986) i prvi naš slikar koji u XIX. st. nastoji naći svoj umjetnički izraz (»jedan od rijetkih slikara koji je ostvario svoj vlastit put, svoj znak«, T. Maroević). Njegova korespondencija, crteži i dokumentacija čuvaju se u Arhivu HAZU. Podignut mu je spomenik u Karlovcu 1973 (rad K. Angelija Radovanija i N. Šegvića), njegovim imenom nazvane su galerije (Karlovac, Zagreb), nadahnuo je likovne umjetnike (M. Stančić, Slikar Karas, 1953; V. Radauš, Vjekoslav Karas, 1959–61; K. Tompa, Vjekoslavu Karasu, 1967; J. Vaništa, Vjekoslav Karas u Rimu, 1998; M. Pejaković, Razgovor s Karasovim Dječakom, 2001) i književnike. V. Kušan u lirskoj pjesmi Posljednja ispovijest slikara Karasa (Ponoćne ispovijesti, Zagreb 1937) i I. Andrić u romanu Omerpaša Latas (Sarajevo 1976) razotkrivaju njegov položaj na temelju životopisnih činjenica.

Krunoslav Kamenov i Višnja Flego
 
K. se, prema F. Kuhaču, za boravka u Rimu glazbeno školovao; flautu i glazbenoteorijski priručnik dobio je od Mayera. Vrativši se u Karlovac, pjevao je od 1854. dionicu prvoga basa u oktetu što ga je u svojoj rezidenciji okupio D. Kušlan, a vodio O. Hauska. Nakon razlaza toga sastava, sam je okupio novi pjevački sastav koji je muzicirao u njegovu stanu. U Kuhačevu popisu navedeni su naslovi 31 Karasove skladbe, a prema novijim podatcima zna se za njih 36, od kojih je sedam u rukopisu sačuvano u knjižnici HGZ. Većinom su to skladbe za četveroglasni muški zbor bez pratnje, budnice, davorije, napitnice, zdravice i druge prigodnice. Rodoljubne je zborove skladao dijelom na stihove preporodnih pjesnika S. Marjanovića (Graničarski dječak i Pesma junačka), A. Peharnika (Poskočnica junačka), P. Preradovića (Laku noć i Veselo sada, veselo svi), D. Rakovca (Oružje i jezik), F. Šimagovića (Vierni sin sladkoj majci), M. Topalovića (Tužna Bosna; i u inačici uz pratnju glasovira), a vjerojatno je neke i sam spjevao. Po jednu zbornu popijevku skladao je na češke (Ma zlata Tininko), njemačke (Kling, klang) i talijanske stihove (Siamo romani) nepoznatih autora, a jednu lirsku na pjesmu L. Uhlanda u hrvatskom prijevodu (Kapelica). Zborne su popijevke dvodijelne građe, žive ritmike, harmonijski jednostavne, zasnovane na trozvučju, melodijski bliske narodnomu melosu. Na Kuhačevu su popisu i solo-popijevka balada Lucinski vir Pred Grobnikom starim (Kukuljević Sakcinski), dvopjev Po livadi zelenoj teče potok liepi za tenor i bas i zdravica Danas prispi dan nove radosti za muški tropjev. Skladba Razstanak tiskana je u obradbi za glasovir u zbirci Album hrvatskih napjeva S. Lžičara (Braunschweig, oko 1881), a napitnica Ja znam braćo jednu tajnu u Hrvatskoj pjesmarici V. Klaića (Zagreb 1893). Na LP ploči Moment musical. Karlovački umjetnici svom gradu (Jugoton, 1979) snimljena je Karasova skladba Laku noć.
Ivona Ajanović-Malinar
 
LIT.: F. Kos von Kossen (Franjo Kos od Kosena): (O V. Karasu). Danica ilirska, 4(1838) 26, str. 103–104. — D. Klobučarić, N. Vranjicani, A. Čop i A. Pfeifinger: (Izvješće skrbnika o izložbi Karasovih slika u Zagrebu). Ibid., 10(1844) 42, str. 168. — Naš domorodni slikar Karas. Neven, 1(1852) 30, str. 479. — R. Lopašić: Věkoslav Karas. Luna, 1856, 45, str. 179–180. — I. Kukuljević Sakcinski: Slovnik umjetnikah jugoslavenskih. Zagreb 1858. — I. K. Krapac: Vjekoslav Karas slikar. Dragoljub, 1(1867) 40, str. 634–636. — J. Sernec: Karasova slika »Guslar«. Slovenec (Celovec), 3(1867) 45, str. 185–186; 46, str. 189–190. — A. Šenoa (A. Š.): Vjekoslav Karas. Vijenac, 6(1874) 3, str. 33, 45–46. — S. Vraz: Pěsme, pabirci, proza i pisma. Zagreb 1877, 358–359, 370. — Glasbotvorine Vjekoslava Karasa. Gusle, 1(1892) 5, str. 40. — D. Lopašić: Zora. I. hrvatsko pjevačko družtvo u Karlovcu. Karlovac 1892, 9. — F. K. Kuhač: Ilirski glazbenici. Zagreb 1893, 163–165 (pretisak 1994). — M. Krešić: Autobiografija. Zagreb 1898, 5–6. — D. Lopašić (D. L.): Vjekoslav Karas. Prilozi k njegovom životopisu, 1–5. Svjetlo, 14(1899) 40, str. 2; 41, str. 2; 42, str. 2; 43, str. 3; 44, str. 3. — I. Kršnjavi: Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba. Hrvatsko kolo, 1(1905) str. 220. — R. Strohal: Grad Karlovac opisan i orisan. Karlovac 1906, 273–275. — A. Kassowitz-Cvijić: Vjekoslav Karas. Hrvatsko kolo, 9(1928) str. 40–90, 327–328; 10(1929) str. 288. — Lj. Babić (Lj. B.): Vjekoslav Karas. Obzor, 70(1929) 194, str. 2–3; 200, str. 2–3. — A. Schneider: Vjekoslav Karas i Kristina Enghaus Hebbel. Ibid., 213, str. 2–3. — Ž. Dujmović (z-d.): Iz vremena ilirskog preporoda. 15 dana, 2(1932) 22, str. 338–339. — R. Zaplata: Karlovački slikar je portretirao Omer-pašu i podučavao njegovu kćer i dvije rođakinje u crtanju. Jugoslovenska pošta, 4(1932) 980, str. 5. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću. Zagreb 1934, 48–58. — Isti: Jubilarne izložbe, Strossmayerova galerija. Hrvatska revija, 7(1934) 4, str. 213. — V. Jurčić: Tri ilirska umjetnika. Vraz, Lisinski, Karas. Ibid., 8(1935) 12, str. 640, 642–644. — E. Laszowski (E. L.): O izobrazbi slikara Vjekoslava Karasa. Obzor, 77(1937) 56, str. 1–2. — M. Šeper (M. Keglević): Karas dečko, slikarski talent. Hrvatska smotra, 6(1938) 7/8, str. 418–421. — F. Šišić: Isprave iz Bečkog državnog arhiva. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda (Beograd), 1938, 13, str. 321, 326. — el.: Vjekoslav Karas. Novi ženski list, 2(1939) 3, str. 15–16. — Lj. Babić (Lj. B.): O Karasovim portretima. Hrvatski dnevnik, 5(1940) 1419, str. 13. — V. Kušan: Izraz i motivi hrvatskog slikarstva. Rinascita, 2(1943) 67, str. 5. — I. Šrepel: Hrvatska umjetnost. Zagreb 1943. — (Kd): Poznati i manje poznati karlovački skladatelji. Pokupje, 2(1945) 45, str. 10. — R. Maixner: Pisma Ivanu Kukuljeviću. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1950, 18, str. 191–192. — A. Simić-Bulat: Vjekoslav Karas (predgovor katalogu izložbe). Karlovac 1954. — Ista: Vjekoslav Karas 1821–1858. Peristil, 1954, 1, str. 47–70. — Ista: Vjekoslav Karas u zagrebačkoj štampi 1856. god. Iz starog i novog Zagreba, 1957, 1, str. 213–217. — Ista: Vjekoslav Karas (s popisom lit. i dokumentima). Zagreb 1958.— M. Prelog (M. Pg.): Hrvati. Umjetnost. XIX i XX st. U: Enciklopedija Jugoslavije, 4. Zagreb 1960, 115. — A. Simić-Bulat: Sjeverozapadna Hrvatska. U: Slikarstvo XIX stoljeća u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 1961, 26. — Ista: Autoportret Vjekoslava Karasa. Zbornik Gradskog muzeja Karlovac, 1964, 1, str. 313–316. — M. Peić: Hrvatski umjetnici. Zagreb 1968. — M. Schneider: Narodne nošnje u slikarstvu i grafici XIX stoljeća (katalog zbirke). Zagreb 1971. — Ista: Portreti 1800–1870 (katalog zbirke). Zagreb 1973. — A. Simić-Bulat: Slikarstvo u Karlovcu devetnaestoga stoljeća (katalog izložbe). Karlovac 1978. — J. Kovačić: Prilozi za proučavanje i atribuciju slike Vjekoslava Karasa »Djed i unuk«. Informatica museologica, 1983, 3/4, str. 44–46. — P. Skutari: Karasova djela iz fundusa galerije »Vjekoslav Karas«. Zbornik Gradskog muzeja Karlovac, 1984, 2, str. 118–134. — Isti: O malo poznatom Karasovom portretu Koste Petrovića. Ibid., str. 135–138. — M. Vrbetić: Kuće koje bi trebalo obilježiti spomen-pločama. Ibid., str. 62–63. — Z. Maković: 1850. Kultura slike u Hrvatskoj sredinom 19. stoljeća (katalog izložbe). Zagreb 1985. — R. Ivančević: Umjetničko blago Hrvatske. Zagreb 1986. — P. Skutari: Karas i oko Karasa, problemi atribucije (katalog izložbe). Karlovac 1988. — I. Dekanović: Život slikara Karasa i pjesma o tom životu. Forum, 30(1991) 7/8, str. 247–262. — G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo XIX. stoljeća. Zagreb 1995. — T. Maroević: Vjekoslav Karas. Svjetlo, 1996, 1/2, str. 52–55. — Museum 1846.–1996. (katalog izložbe). Zagreb 1996. — Bidermajer u Hrvatskoj 1815–1848 (katalog izložbe). Zagreb 1997. — D. Vlaisavljević: Slikarski portreti 19. stoljeća iz fundusa Moderne galerije (katalog izložbe). Zagreb 1997, 7. — N. Albaneže: Vjekoslav Karas. Kontura, 9(1998–99) 58/59, str. 48–49. — K. Kamenov: Karas – obilježje epohe. Ibid., str. 50–51. — N. Albaneže i M. Schneider: Vjekoslav Karas 1821.–1858. (katalog izložbe). Karlovac 1998. — R. Putar: Likovne kritike, studije i zapisi 1950–1960. Zagreb 1998. — Historicizam u Hrvatskoj (katalog izložbe), 1–2. Zagreb 2000. — N. Albaneže: Portret nepoznata muškarca – Vjekoslavu Karasu. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2000, 24, str. 181–186. — Isti: Vjekoslav Karas 1821–1858 (katalog retrospektivne izložbe s potpunijim popisom lit.). Zagreb 2001. — Isti: Portret karlovačke gospođe Karas. Kontura, 12(2002) 72/73, str. 130–133. — Ž. Bosnar-Salihagić: Vjekoslav Karas, Djed i unuk. Peristil, 2002, 45, str. 187–190. — I. Mance: www.karas.hr. Zarez, 4(2002) 17. I, str. 18–19. — M. Sveštarov-Šimat: Cijeli život za jednu sliku. Vijenac, 10(2002) 208, str. 23. — N. Albaneže: Iznimna važnost Karasove signature. Kontura, 13(2003) 75, str. 86. — I. Horvat: Pejzaži u Karasovim kompozicijama. Vjesnik, 64(2003) 30. XI, str. 21. — R. Ivančević: Antologija hrvatskih spomenika (dodatak). U: H. W. Janson i A. F. Janson, Povijest umjetnosti. Varaždin 2003, 980. — N. Albaneže: Suodnos likovnoga djela i likovne kritike na primjeru opusa Vjekoslava Karasa. Zbornik I. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti. Zagreb 2004, 303–306. 
 
Krunoslav Kamenov i Višnja Flego (2009)